Međunarodne okolnosti po mnogo čemu sliče onima od prije 60 godina, što je Grcima omogućilo da zaboravne Nijemce, kojima je 1953. oproštena polovica svih dugova, upitaju za zdravlje






Što je radila njemačka vojska godine 1940. u okupiranoj Belgiji i Francuskoj? Pljačkala. I to organizirano i po pravilima službe. Znalo se koliko prostora u posebnim teretnim vlakovima pripada običnom vojniku, a koliko oficiru. Tako su uredno i po vojnoj hijerarhiji slali plijen svojim obiteljima. Što su radili Amerikanci nakon pobjede godine 1945? Pustili su Nijemce da skapavaju od gladi. Amerika je tada hranila čitavu ratom poharanu Europu, ali nakon svih užasa koje su počinili prethodnih godina, Nijemci su imali poseban tretman. U okupiranoj Italiji američki su vojnici dobivali čokolade, konzerve i najlonke prije izlaska u grad. U Njemačkoj im je bio zabranjen svaki prijateljski kontakt s domaćim stanovništvom. Pamtimo scenu iz nekog dokumentarca u kojem starac, na ulici razrušenoga njemačkog grada, pokušava odrezati komad mesa s konjske lešine.

To nije zaboravljena, ali jeste potisnuta povijest. Nitko nije imao razloga izvlačiti iz naftalina sve te mučne priče. Sve dosad, odnosno do duboke krize kojoj se ne nazire kraj. Godine 2013. grčko je ministarstvo financija naručilo studiju o ratnim dugovima Njemačke Grčkoj. Na temelju preko sto tisuća dokumenata ekipa istraživača je izračunala da bi današnja vrijednost tog duga bila ukupno oko 162 milijarde eura. Samo obnova uništene infrastrukture, dakle pruga, mostova, cesta… stajala je 108 milijardi, dok je Grčka morala ‘posuditi’ svom okupatoru 54 milijarde. (Usput rečeno, Hitler je okupirao Grčku kako bi pomogao svom prijatelju Mussoliniju, koji je tu zaglavio u neuspješnom pokušaju obnove Rimskog Carstva.) Dakle stari dug Njemačke pokrio bi četiri petine današnjeg grčkog vanjskog duga. Pa ipak, grčka vlada premijera Antonisa Samarasa proglasila je taj dokument tajnim i pohranila ga u donju ladicu. Međutim, kao i mnoge druge tajne u današnje vrijeme, ni ta nije dugo trajala. Samo dvije godine poslije, Ciprasova je vlada počela igrati na kartu tog duga. Ni ona, naravno, ne traži novac, već postavlja pitanje: Ako se oprostilo Njemačkoj, zašto se ne može oprostiti i nama? Zašto smo mi lošiji? Nas optužujete da smo bili lijeni i rastrošni. A kakvi su bili njemački nacisti? Njihov krvavi zločin i njihova krvava zločinačka ideologija nemaju presedana u povijesti. ‘Moj predak je bio Aristotel, a Schäuble (njemački ministar financija) sišao je s grane’, poručuje sada jedan Grk s atenskih ulica. Ali i pod bivšom, desnom grčkom vladom, retorika ulice je bila ista. Tada se i u atenskim novinama gospođa Angela Merkel prikazivala s kukastim križem i Hitlerovim brkom. Promjena vlasti tu nije promijenila ništa.

Što se dogodilo u protekle dvije godine, odnosno što je omogućilo da se stari njemački dugovi izvuku iz zaborava? Je li to rezultat pobjede ljevice u Grčkoj? Nije. Štoviše, ljevica ima s tim najmanje veze. Za sadašnji povratak u prošlost odgovorne su međunarodne okolnosti, koje po mnogo čemu podsjećaju na one od prije šezdesetak godina.

Njemački se položaj, naime, promijenio onog trenutka kad je planuo hladni rat. Već u ožujku godine 1946., govoreći u američkom Fultonu, Winston Churchill je pozvao na križarski rat protiv komunizma koji je, kako je rekao, željeznom zavjesom podijelio Europu od Szczecina u Poljskoj do Trsta na Jadranu. U tom trenutku Njemačka je postala važna Zapadu kao bastion demokracije, njena je ekonomija oživljena Maršalovim planom, a obustavljena su i suđenja ratnim zločincima, od kojih su mnogi ponovno postati vitezovi.

Hitlerov miljenik, arhitekt i ministar naoružanja Albert Speer, u svojim dnevnicima iz zatvora Spandau, u kojem je kao ratni zločinac proveo 20 godina, bilježi zanimljiv razgovor s jednim drugim osuđenikom, zapovjednikom njemačke mornarice, velikim admiralom Karlom nitzom. Prije samoubojstva u svom berlinskom bunkeru, koncem travnja 1945. kad su mu sovjetski vojnici već lupali na vrata, Hitler je imenovao Dönitza svojim nasljednikom, navodno na Speerov prijedlog. ‘Bez tebe Hitleru nikad ne bi palo na pamet da me učini državnim poglavarom’, predbacuje Dönitz Speeru i dodaje: ‘Svi su moji ljudi ponovno komandanti. A ja?’ Hitlerovi oficiri bili su dakle ponovno u službi, a čovjek čije su podmornice samo koju godinu prije pretvorile Atlantik u groblje Amerikanaca i Britanaca računao je da bi sad mogao biti njihov važan saveznik.

Ista hladnoratovska logika omogućila je i njemačko privredno čudo. Godine 1953. odigralo se nešto za čim sad čeznu Grci: na skupu održanom u Londonu Njemačkoj je oproštena polovica svih njenih dugova, uključujući i poratne. Tu velikodušnu odluku donijeli su Francuzi, Britanci i dugi, među kojima su bili i Grci i Jugoslaveni. Posebno je zanimljiva bila odluka da drugu polovicu duga Njemačka može vraćati godinama i to samo iz suficita svog vanjskotrgovinskog poslovanja, odnosno iz povećanog prihoda zemlje, a ne na račun smanjenja domaće potrošnje, dakle golog života svojih stanovnika. A upravo to danas kreditori, među kojima je najjača Njemačka, traže od svih svojih dužnika, a ne samo Grčke. Dugovi se moraju vratiti, glasi parola dana.

Naravno, ali samo ako se mogu vratiti. Toga su svjesni i povjerioci. Stara je istina da je dužnik onaj tko ti malo duguje. Tko ti duguje mnogo, postao ti je partner. Ali nitko, ipak, ne odustaje od cijeđenja svih životnih sokova. Mogu oni još. Neka provedu neizbježne reforme. Ništa se ne oprašta, dok se ne mora. A svoje stare nevolje Njemačka je odavno zaboravila, dok u zemljama koje su bile nacističke žrtve ubrzano nestaje zadnja generacija koja dovoljno dugo pamti. Najoštriji je u otporu Nijemcima stari grčki europarlamentarac, Manolis Glezos, koji je za vrijeme okupacije, još kao dječak, skinuo s Akropole zastavu s kukastim križem.

Ono što Grčkoj ide u prilog i što je omogućilo da se zaboravni Nijemci ipak upitaju za zdravlje temeljito je promijenjena politička situacija u svijetu, koja danas po mnogo čemu sliči onoj od prije 60 godina. Ponovno se koristi i stari izraz – hladni rat. Ponovno se dijele interesne sfere i određuju granice utjecaja. Na čuvenoj ceduljici koju je godine 1944. na njihovom sastanku u Moskvi Churchill dodao bez riječi Staljinu, a ovaj je, također bez riječi, prihvatio, utjecaj u Grčkoj bio je određen 80 posto Britaniji, a 20 posto SSSR-u. (Tu, a ne u Jalti, za Jugoslaviju je predviđeno fifti-fifti.) U sadašnjem New Dealu, novom dijeljenju, Grci su se počeli osvrtati na sve strane i tražiti nove saveznike, a Cipar, također članica EU-a, već se nagodio za vojne usluge Rusima. Pred zadrtim Amerikancima, koji vide samo svoje nacionalne interese, i Europljanima koje mahom vode politički pigmejci, krajolik je pokriven gustom maglom.



 

portalnovosti