Dugo putovanje u noć hrvatskoga kazališta

Europska noć kazališta, koja se trebala održati deveti put, ove je godine odgođena za tjedan dana pod pritiskom Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. To što se radi o iznimno posjećenom događanju širom Hrvatske, ali i Europe, koje stoga predstavlja rijedak izvozni brend u hrvatskoj kulturi, nimalo ne zanima udrugu na čijem je čelu osoba osuđena za kriminalni čin bludne radnje nad osamnaestogodišnjom djevojkom, inače kćeri hrvatskoga branitelja.

Naime, skupina branitelja smatra uvredljivim što se ove godine Noć imala poklopiti s Danom sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje 18. studenog, a ponajveći je argument za njihova notornoga predsjednika bio taj "što će se ljudi u dvoranama zabavljati dok će drugi obilaziti grobove i paliti svijeće te odavati počast nevino stradalim Hrvatima".

Na stranu što dotični misli da su kazališta isključivo mjesta zabave i vedrine koja isključuju pijetet i svijest o tragičnome, na stranu činjenica da je hrvatsko glumište te '91. dalo znatan obol pobjedi u ratu djelovanjem što pojedinaca, što ad hoc udruge Croatian Arts Forces – sve glasniji pritisci naših ultradesnih udruga na kulturu postaju našom svakodnevicom na koju se očito navikavamo bez izraženijega otpora.

Osim promptnoga odustajanja organizatora od utvrđenoga termina, i svi su sudionici manifestacije šutke pristali na odluku organizatora, no broj im danas nije ni moguće utvrditi jer baš nijedno od javnih kazališta u Hrvatskoj nema na svojim stranicama objavljen program za mjesec studeni. Ministarstvo kulture, koje Noć kazališta ove godine financira sa skromnih 30 tisuća kuna, odlučilo je odgovornost prebaciti na organizatora Dječje kazalište Dubrava, a stvar su prešutjeli i uredi za kulturu gradova u kojima se ona održava i koji ga također sufinanciraju. O strukovnim udrugama bolje da i ne govorim, one su zaspale prije više desetljeća i već odavno nemaju ništa primijetiti kad dođe do sve češćih političkih pritisaka na kulturu, osim, u ovome slučaju da se datum "potrefio" pa ga treba mijenjati (predsjednica HDDU-a). Tako se (opet) veteranska interesna politika uplela u kulturu, preuzela inicijativu te odlučila umjesto kulturnjaka o nečemu o čemu ne zna i ne može odlučivati nigdje na svijetu.

Ne mislim ovdje razglabati o neznanju, buci i bijesu koji se svakodnevno šire iz niza ultradesnih udruga, one, za razliku od hrvatske kulturne politike i njezinih smušenih, ustrašenih i uplašenih dionika, naprosto djeluju u skladu sa svojim kriterijima, programima, pravilima i protokolima, tu se, naime, podrazumijeva da se baš svatko dovoljno glasan, pa imao on npr. i sramotan kriminalni dosje, ne hajući ni za kakve argumente može postaviti iznad svakog sustava. U ovome slučaju kazališnog.

Naime, ono što bi svakoga kulturnjaka svjesnog vremena i prostora u kojem živi trebalo mnogo više brinuti od notornoga Pavkovića jest činjenica da je hrvatsko kazalište opetovano kapituliralo šaptom, bez riječi i bez stava. Nekolicinu nas koji se mučimo s ovakvim stanjem već godinama takav postupak nije ni najmanje začudio, štoviše, bio je i više nego očekivan, naime, na patološki problem posluha i straha u našem kazališnom sustavu koji su doveli do enormne krize na svim razinama ukazujemo već godinama, nažalost jalovo. Posljedice razorne formule su strašne: nestručni, needucirani ravnatelji i ravnateljice u sprezi s političarima, u strahu od gubitka vlastitih pozicija razvijaju posluh kao program te danas, u 21. stoljeću upravljaju kazalištima sukladno modelu prošlih stoljeća pa su i cenzure, zabrane i ovakve kapitulacije zapravo postale dijelom sustava.

Nasumičan primjer iz povijesti bogate zabranama i cenzurama: prije točno 86 godina, u zagrebačkom se HNK-u nova sezona imala otvoriti izvedbom drame Prokletstvo danas zaboravljenoga književnog dvojca Andrija Milčinović / Milan Ogrizović, koja se samo naoko odvija u 13. stoljeću, a tema joj je propitkivanje uloge Crkve i kaptolskoga klera prema njihovim podanicima. Jasno je iz drame o nesretnoj sudbini purgerskoga Majstora Tome (koju nećete vidjeti na našim repertoarima, ne, ne) da je autorskome dvojcu osnovni motiv bio ukazivanje na zloporabu vjere u porobljavanju neukoga puka u cilju vlastitih interesa.

U svemu, održan je toga toploga rujanskog dana 1931. godine generalni pokus poslije kojeg je policija, na intervenciju nadbiskupa i Kaptola, zabranila predstavu, a koja je, nota bene, na istoj sceni prikazana tek 35 godina poslije, u režiji Petra Šarčevića, inače oca Hasanbegovićeve bliske suradnice i istomišljenice te bivše intendantice HNK Ane Lederer. Zašto spominjem taj slučaj (paralela s Lederer može biti znakovita, ali je posve slučajna – njezina uloga u novome igrokazu naše kazališne autocenzure nije izravna, no svojevremeno je pisala o spomenutoj drami kao primjeru stilskoga pluralizma moderne, šta jest – jest!). Dakle, nakon zabrane predstave, ne da ne dolazi ni do kakva otpora umjetnika iz ansambla HNK, događa se mnogo gori povijesni presedan. Naime, nakon brzoga skidanja predstave s repertoara, tadašnja uprava na čelu s udvorničkim intendantom instaliranim iz Beograda Milutinom Čekićem na vlastitu inicijativu policiji predlaže da ona, policija, uvede u kazalište službeno tijelo cenzure, što ova i čini te se uskoro formira "Komisija za cenzuru" koju čine policajci i činovnici i koja djeluje u kazalištu cijelo desetljeće – sve do 1941., kada više nije bila ni potrebna, nastupila je, naime, Pavelićeva diktatura kojoj nisu bila potrebna takva spora tijela – ta uvela je NDH za neposluh odmah u travnju smrtnu kaznu strijeljanjem, po prijekome sudu.

Dakle, te 1931. sva naša kazališna svita raspoređena u grandiozni cast Prokletstva, na čelu s redateljem Titom Strozzijem i zvjezdanim prvacima Dujšinom, Kraljevom, Cilićem, Pavićem i drugima, na sav taj sramotni Čekićev cirkus nije imala baš ništa reći – povukla se u garderobe i svela cijeli slučaj, baš kao i ovi današnji prvaci po društvenim mrežama – na dva-tri dana tračeraja. Em smo Horvati, kistihand milostivica, ljubim ruke presvetli, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo… ma, bilo pa prošlo, kaj nam pak moreju!

I tako dalje sve do dana današnjega, mogli bi se nabrajati slični slučajevi do Jurjeva – sjetimo se samo recentnoga straha i posluha Gavelline uprave oko plakata za Fine, mrtve djevojke. No, od devedesetih do danas, uvriježila se, naime, nova nijansa te udvorničke politike: nekolicina moćnika šerifa upravlja javnim ustanovama kao da su njihove privatne i kreira u njima svoj vlastiti instrumentarij financiranja i odlučivanja uz najvažnije – raspoređivanje vjernih ne-talasaj-kadrova na lukrativna mjesta. Brechtova replika "Sanjajmo odgovorno!" ovdje naprosto nije više razumljiva, a svaka borba protiv one krležijanske hrvatske kazališne laži, osiromašena nedostatkom sljedbe, postala je redikuloznom. Interesna politika kulture ubire svoj danak svakodnevno, a strah, posluh, sprega i pristajanje na kompromis s politikom regeneriraju se sa svakim novim parlamentarnim i lokalnim izborima te na ovakvim ad hoc obljetničarskim ucjenama i pritiscima. Posljedice te štetne prakse su strašne: ubijanje umjetnosti i umjetničkih osobnosti, zatiranje slobode stvaralaštva i izraza, inercija javnih institucija, upravljački autizam, produkcijski kaos, zapušteni ansambli... I povrh svega navedenoga, kao kakva ukiseljena šlag-pjena, razlije se s vremena na vrijeme po tome teatarskom štrudlu – teška alergija na otpor.

Suvremeni engleski pisac Colin Wilson kaže da je prosječan čovjek oportunist koji prihvaća jad i bijedu oko sebe sa stoicizmom krave koja stoji na kiši. U našem je kazalištu taj sindrom stoičke krave gotovo razorna činjenica – sve od godine 1925., kada je jedan, šturim činovničkim jezikom sklepan zakon sproveo umjetnike u ustrašene i poslušne činovnike. I da nastavim s primjerom iz razdoblja spomenute moderne – sve od tada vrijedi ona Matoševa formula (upravo iz Prologa prvom izdanju Prokletstva, 1907.) da u nas stalno "nepozvana čeljad spletkari, anatemiše, baca interdikte, proklinje". I nastavlja dajući nam nadu: "Prokletstvo? Ne! Blagoslov."

E, sad, ovo zvuči logično jedino ako znamo da je Matoš itekako računao na određene lučonoše u tadašnjem društvu koji bi se suprotstavili toj nepozvanoj čeljadi, to su redom: "grabancijaši, svrzimantije, vilinski pobratimi, Gajevi lučonoše i sapatnici Kvaternikovi, književnička braća i uzdanica naša – đak hrvatski"! Matoš je takve vidio čak i u raspadnutoj austrougarskoj stvarnosti, sad bi umro po drugi put kad bi znao da se većina navedenih danas, umjesto u buntu sa svjetlom u ruci, šepuri na istaknutim mjestima izbornih lista notornih desničara, a u kolu s nasilnicima iz kojekakvih opskurnih, bučnih i bijesnih udruga.

Kako je otrovan znao biti, lako bi Matoš preokrenuo vlastitu formulu kulture u Hrvata i (opet) bio u pravu: Blagoslov? Ne, Prokletstvo.