Službene izjave i medijske intervencije u aktualnoj debati o nacionalnoj pripadnosti dubrovačke književnosti izvor su širokog spektra dubinskog nerazumijevanja književnosti, nacije, povijesti i njihovih međusobnih odnosa. Dean Duda je raskrinkao ta sporna mjesta i uputio na politički i analitički suvisliji pristup književnoj tradiciji i njenoj kulturnoj ulozi u suvremenim društvima.
“U svakom slučaju, agnosticizam je najbolji početni stav za onoga koji želi proučavati ovo područje”, zapisao je svojedobno E. Hobsbawm na početku svoje knjige “Nacije i nacionalizam. Program, mit, stvarnost”. I pogodio je, naravno, kao i toliko puta prije toga. Čak je i usput, u onoj fusnoti (da ne širimo razgovor na razloge tog stajališta ), uputio na srž problema: “čitalac treba kao i uvijek u balkanskoj historiografiji znati da njoj nepristranost nije vrlina”.
Naime, u trakavici koja već tjednima zapljuskuje dubrovačku obalu podigla se razina nacionalističkog kiča, kao i mnogo puta dosad u posljednjih stotinjak godina, i zato zapravo Hobsbawm. Primjerice, u zadnjoj (ali ne i posljednjoj epizodi) višetjednog serijala dospjeli smo (očekivano) napokon do tenkova (nišandžija S.P. Novak s nogu u Kulturi s nogu, HTV, 22. siječnja 2022.) i prijedloga za neku vrstu karikaturalnoga završnog dvoboja kod OK korala (“sjednite na tenk pa ćemo vas mi sačekati”). Dakle, nešto kao da “ćeranje” više završi. Ne´š ti junaka ni megdana koji brani Dubrovnik iznevjerivši sve čemu ga je upravo (predmoderni) Dubrovnik mogao poučiti.
Tko je što rekao?
Ukratko, najnoviji slijed događaja posve je jasan. Skupština Republike Srbije usvaja 23. prosinca Zakon o kulturnom nasleđu koji je stupio na snagu 5. siječnja 2022., uobičajenih osam dana nakon što je objavljen u Službenom glasniku RS, “a primenjuje se istekom godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu, osim odredaba čl. 114–129. koje će se primenjivati danom pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji”. U tom tekstu, u poglavlju posvećenom “Staroj i retkoj bibliotečkoj građi”, u članku 24, stoji da tu staru i retku građu među ostalim čine i “(4) izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom”.
Uslijedila je promptna reakcija hrvatskih državnih institucija, ponajprije ministrice kulture, kako je riječ o posezanju za kulturom i teritorijem, da je posrijedi politički skandal, da se stvar povuče jer će RH nedvosmisleno reagirati i utjecati na proces pregovora i primitka Srbije u EU. Prisnažio je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) pompoznom romantičkom “oštrom osudom”, pa se oglasilo na istoj razini suvislosti Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, pa niz konsterniranih i kvaziduhovitih uglednika i novinara, Matica (uz ponovnu inicijativu ozakonjenja jezika), nešto komercijalnih televizijskih huškača koji ne razlikuju Džoru i Marina, a kamoli Junija i Džona ili Orsata i Medu, da bi na koncu (zasad) “točku na i” stavio onaj s tenkom.
Službena Srbija je krenula retorički mekano “starim i retkim”, doslovce: “izdanjima” (ne tekstovima, opusima, žanrovima ili piscima itsl.) koja pripadaju “i srpskoj i hrvatskoj kulturi” da bi u izjavi Ministarstva kulture i informisanja izvukla tešku artiljeriju argumenata “poznatih Dubrovčana”, od Matije Bana preko Milana Rešetara i Petra Kolendića do jednodušne znanstvene verifikacije: “U Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Beogradskom univerzitetu, Matici srpskoj i drugim naučnim institucijama utvrđeno je da je stara dubrovačka književnost jedinstvena pojava kod južnih Slovena koja ima svoje osobenosti i predstavlja veliko zajedničko dobro. Na osnovu jezika na kome je napisana može istovremeno da bude i srpska i hrvatska”. Usto, to “zajedničko dobro” jest zapravo zalog europske budućnosti i dobrosusjedskih odnosa jer se upravo “na primeru dvojnog nasleđa, zajedničke jezičke prošlosti i odnosa prema književnoj baštini, najbolje prepoznaju evropske vrednosti i perspektive dobrosusedskih odnosa”.
I tu je prvi korak kako prolazi književnost kad joj pristupite jezikom nacije ili nacionalnim jezikom, odnosno jezikom kao definicijom nacije i nacionalne književnosti pa tako i nacionalne kulture i svega što raste na nacionalnoj zemlji i leti na jednako tako nacionalnom nebu. Navodno su u kontraspleenu, tvrde mediji, reagirali na spleen Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ), iako sumnjam da im je to bio prvi refleks, kao što jednako dvojim da su “stara i retka izdanja” bila ključni okidač za spomenutu “oštru izjavu” IHJJ.
Dva su mjesta simptomatična u tom vehementnom istupu naslovljenom “Dubrovačka književnost – biser hrvatske kulture“. Najprije deklarativno stajalište da su “dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili i ostat će isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske tisućljetne kulturne baštine” (nedostaju tek “samobitnost” i “autohtonost”), a zatim obrazloženje zatiranja: “jer ako ne postoji hrvatski jezik, kako može postojati hrvatska književnost”. I u tom nacionalističkom minskom polju nametne se nekako pitanje: postoji li austrijski ili čileanski ili, u najmanju ruku, američki ili australski, ima li Švicarska književnost kad već nema švicarski jezik? U toj se “najoštrijoj osudi” književnost svodi na puki refleks nacionalnog jezika, što možda jest nacionalistički, ali nipošto ne može biti književni argument. Dakle, kvadriranje gluposti dogodilo se najprije u reakciji IHJJ, a zatim u odgovoru Ministarstva kulture RS, redoslijed ionako nije bitan. U prvom je porazno dubinsko nerazumijevanje književnosti, uza svu silinu tisućljetnog i biserja, drugom se nacionalistički input zaodijeva u europske vrijednosti.
Etnocentrična blebetanja
Očevidno u svijetu etničkih brojača dobro prolaze samo prodavači brojila (i tenkova, doduše). I pritom je manje bitno broji li većina ili manjina jer suspektna je sama ideja prebrojavanja. I tu je razlog problema. Naknadna etnocentrična blebetanja o predmodernom u nacionalističkom suvremenom ključu nedvojbeno su najotpornija među romantičarskim atavizmima koji nas prate dugo i ustrajno. Preoblikovani, zapravo tradirani bez razmatranja učinka u procesu konstitucije nacije, svih centripetalnih i centrifugalnih nastojanja u političkoj povijesti svakog južnoslavenskog naroda, redovito rađaju iste bolećivo pretenciozne sentimente i sukobe.
Dakle, problem dubrovačke književnosti nije pripadnost nego (romantički, postromantički, tranzicijski, postranzicijski) nacionalizam. Definitivno oblikovanje južnoslavenskih nacija, što god tko o njemu mislio, dovršava se u različitim ritmovima pred našim očima i gradi iz strukture osjećaja, ali i iz selektivne tradicije. Specifičnost predmodernog dubrovačkog političkog i kulturnog kronotopa predmet je za filigransko oko, a ne za nacionalne slijepce. Zato predmoderno političko polje uvijek nužno završi u esencijalnoj slijepoj pjegi nacionalizma. U ovom slučaju hobsbawmovski agnosticizam je dobrodošao u oba smjera, “napadačkom” i “obrambenom”. Na stranu utjecaji i slojevi, kariteanski petrarkizam i anizosilabičnost, strambotto, svadbe i poklade, onoliko koliko je stvar živa kroz selektivnu tradiciju u suvremenoj strukturi osjećaja, tolika joj je kulturna vrijednost. A to ne propisuju ni akademije, ni znanstveni instituti, a niti političke odluke ili tenkovi. Još jednom Hobsbawm: “kriteriji koji se koriste u ovu svrhu – jezik, etnicitet i njima slični – i sami su zbrkani, nestalni i dvosmisleni, i jednako beskorisni za orijentaciju putnicima kao oblaci u usporedbi s putokazima. To ih, dakako, čini osobito prikladnima za propagandu i programatske svrhe, a neprikladnima za deskriptivne”.
Međutim, transformacije u političkom smislu proizvodit će uvijek novu strukturu osjećaja koja će svaki tip kulturne baštine iznova redefinirati ili zaboravljati. To je jednostavno rad selektivne tradicije, ali i življene kulture u izmijenjenim političkim ili državno-pravnim okolnostima. Relativno svjež primjer Bokeljske mornarice u tom je smislu zanimljiv, osobito u završnom procesu upisa na UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine. U hrvatskim je medijima prijepor oko crnogorske prijave zauzeo znatno više prostora negoli sam čin potvrde upisa 16. prosinca 2021.
Jedna davna rasprava iz iste struke može u ovom slučaju biti poučna. Riječ je o bugaršćicama odnosno razmatranju prvih zapisa te vrste u akademskim raspravama, od kasnih 1970-ih nadalje, kad je jedan ugledni predstavnik institucija koje se spominju kao verifikatori stajališta Ministarstva kulture i informisanja RS, nakon otkrića proizveo tumačenje koje je zatim svoje mjesto našlo i u drugoj od šest knjiga “Istorije srpskog naroda” podnaslovljene Doba borbi za očuvanje i obnovu države (1371-1537), objavljenoj 1982. Uslijedio je relativno nježan poučak koji bi zavrijedilo čuti i u aktualnim nacionalističkim natezanjima: “S obzirom na pitanja koja je pokrenuo prof. M. Pantić u vezi s našom prvom zapisanom bugaršćicom smatram kako nije najvažnije raspravljati trebali toj pjesmi pridodati epitet hrvatske ili pak srpske pjesme, a nismo je pritom sasvim točno do kraja ni pročitali, niti smo joj naslova podarili. U vrijeme njezina zapisa nisu se u nas dijelile ni narodna historija, ni narodna poezija, pa ni ličnosti u njoj. Izvoditelji naše prve zapisane bugaršćice, koji su se nazivali Šklavuni i Šklavunke, tek su u ovom stoljeću doznali ime svojega matičnoga naroda. Tek su u ovom stoljeću poučeni otkud su došli njihovi preci u njihovu današnju postojbinu, a dotad su imali samo nejasnu predodžbu da potječu ‘z one ban(d)e mora’ (pri čemu im je očito bilo jasno da ‘ona banda’ zasigurno nije npr. Panonija nego Dalmacija). Tek su u ovom stoljeću postali svjesni imena svojega matičnoga jezika.”1 Šimunovićevo stajalište dragocjen je primjer analitičkog smisla, uvelike vrijedan i za dubrovački kompleks. Nažalost, njegovi nasljednici u IHJJ, sudeći po sadržaju i stajalištima izjave, kao i većina sudionika u medijskoj kvaziraspravi, kako s “napadačke” tako i s “obrambene” strane, ne dopiru mu ni do koljena.
Drukčija priča s popularnom kulturom
Njihova je uloga plošno jednostavna. Oni moraju, da se poslužimo jednom Benjaminovom davnom primjedbom u drukčijem kontekstu, budući da su nesposobni promijeniti nacionalistički proizvođački aparat, nastaviti taj aparat opsluživati i opskrbljivati, i tako zapravo “zabavljati” publiku u oba smjera. Jer promijeniti aparat, značilo bi srušiti jednu od onih ograda, savladati jednu od onih suprotnosti koje sputavaju proizvodnju nekoga tko se društveno razumije kao intelektualac. A to očito ne ide.
S proizvodima moderne popularne kulture stvar stoji nešto drukčije. Budući da je nastajala u svom industrijskom obliku zapravo kad i nacija, uvelike ispada iz nacionalističkog kulturnog diskursa jer, otprilike, ona naciju ne proizvodi nego nacija nju troši. Prvo jer je u registru intelektualne elite dugotrajno obilježena kao “niska”, a zatim i zahvaljujući vlastitoj cirkularnoj naravi, stratifikaciji ukusa, tržišnoj ponudi i potražnji. Izmaknuta iz elitističko-nacionalnog vidokruga, jer nije romantičarski narodni folklor, ne može se s njom kao s tisućljetnim biserom. Čak se, za razliku od “visoke”, o njoj ni na postjugoslavenskom tržištu posezanja nisu lomila koplja. Na primjer, iako nacionalističkim vlastima nije uopće stalo do Afrićeva filma, “Slavica” je danas u bazi hrvatske kinematografije ili je javno jednostavno “prvi jugoslavenski film” odnosno “prvi film snimljen u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata”. Snimljena 1947. u produkciji beogradskog Avala filma, “Slavica” podnosi sve, a za nju se s velikim žarom ne bori baš nitko. Vjerojatno potpada pod zakonsku definiciju “hrvatskog filma”, naime u čl. 3 Zakona o audiovizualnim djelatnostima, u stavku h) definira se “hrvatski film” u dva značenja, od kojih za “Slavicu” vjerojatno vrijedi završni dio definicije: “film čiji je redatelj i/ili producent državljanin Republike Hrvatske ili je producent pravna osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i film u kojemu je sudjelovanje hrvatskih autora, glumaca i drugih hrvatskih umjetnika i djelatnika i/ili hrvatskoga kapitala od većeg značenja”. Slično je, primjerice, i s “Barba Žvanom”.
Stoga bi se vrijedilo ozbiljnije pozabaviti nacionalističkim (kulturnim) posezanjima i popuštanjima, osobito posljednjih desetljeća jer bi se jedino generiranjem aktualne nacionalne matrice ili njezine dinamike moglo izvući iz interesne magle sukoba. Zašto na nečemu insistiramo, a za drugo nam je svejedno, odakle ideje dvojne i trojne pripadnosti, je li nacionalni jezik preduvjet za nacionalnu književnost i kako, naposljetku, politička centripetalnost ili centrifugalnost u južnoslavenskom svijetu redefinira stvari (ako ih redefinira). Ma čija je, zapravo, Pančićeva omorika? Jest da raste u…, ali… Agnosticizam? Svakako. Smijeh? Uvijek.
- P. Šimunović, Šklavenske naseobine u južnoj Italiji i naša prva zapisana bugaršćica, Narodna umjetnost 21 (1984), 53-68. [
]
