Postojali su, dakako postoje danas, ali i postojat će (moramo vjerovati!), nevjerojatni ljudi, reprezentativni primjerci, zbog kojih sa sigurnošću možemo tvrditi kako njihov rad, ustrajnost i strast kojom su vođeni, ne mogu biti shvaćeni izvan dometa pristranosti. Pitamo li se zašto baš pristranosti, odgovor možemo naći u tragovima koje su ostavili u vremenu, a za budućnost. Zahvaljujući  pristranosti koja se javlja zbog njihovih zasluga, pisanje, čitanje, istraživanje se doima poput nevjerojatno egzotičnog puta u nepoznato, iako su poznati prvi znakovi kojima smo zavedeni kako bismo napokon popustili pritiscima vlastite znatiželje. Umjetnička “idolatrija”, pa, onda i štovanje ili poštovanje onoga (i/li prema onome) od koga ponešto o njoj učimo, može rezultirati nevjerojatnim otkrićima gdje vidljivost kompetencija pojedinca, uz snažnu želju za učenjem, doseže vrhunac u egzemplarnom ekstenzivnom otkrivanju zasluga nakon njegove smrti.

 Dakako, potankosti o životu, spisi, intervjui, i ostali dokazi vrednovanja nečijega rada uvijek su dobrodošli, ali važno je tijekom života steći uvjete za rad izbjegavajući što više nepoželjne susrete s bilo kakvom nelagodom. Tada, “povoljno tlo” ili povoljni uvjeti mogu i dalje pogodovati svijetu ili njegovu ostatku, onima koje netko skupa s njegovim radom zanima; u suprotnom, posthumne zasluge ostaju samo svijetu za trajnu upotrebu a bez benevolencije prema zaslužniku.

Neprestano sukobljavanje pojedinca i svijeta, bjeg, spašavanje života zarad spasa vlastiite ideje o smislu postojanja i rada u neprekinutom su nizu; konstanta koju čine dostojanstvo i cilj egzistencije - zaboravljaju se onda ako “svijet” na vrijeme, upoznajući onoga tko djeluje, pronalazi prostor i vrijeme za adekvatnu “konzervaciju” onoga što je već pokrenuto donijelo rezultate, a istovremeno obećava kako kulminacija rada (do smrti!) neće razočarati.

Na svu sreću, Wanda Landowska (Poljska/Varšava 1879. - Lakeville, SAD, 1959.), jedna od rijetkih umjetnica, glazbenica, istaknuta profesionalka, zaljubljenica u specifičnosti čembala, bila je taj pojedinac i/li živi dokaz spoja koincidencije ili sudbine i predanosti koja je u svakom slučaju primjećena za života, te je uspjevši u naumu ili ostvarivanju ideje/želje imala podršku ljudi koji su itekako znali da talent i ideja mogu zaživjeti jedino ako im se pridoda upornost i prikupljanje znanja ali uz zasluženo pogodovanje.

(Možemo se ponovo pitati: postoje li takvi uvjeti rada danas, postoji li vjerojatnost, bila ona čak i u naznakama, za podršku rada onome tko tu podršku zaslužuje ili smo ušli u dijalog pogodovanja samo zbog/za potrebe moćnika?)

Ova umjetnica je prkosila konvenciji vremena u pokušaju približavanja drugom vremenu ili epohi daleko iza njezinoga, zbog fascinacije Bachom, čembalom i idejom o rekonstrukciji tog instrumenta koji je bio gotovo zaboravljen i interpretacijski/zvučno nedostižan. Školovala se, ili  bolje reći, educirala se (i druge je, dakako) u Varšavi, Berlinu i Parizu, a zanimljivost vezana za nju je kako je upoznala Tolstoja i svirala čembalo u njegovoj kući jer je Tolstojeva supruga bila glazbenica. Pisac je tada imao priliku i prvi put slušati ovaj instrument.

Ipak, Landowska nije birala društvo, društvo je biralo nju što implicira važnost pojedinca unutar okvira itekako uspješne društvene interakcije. Poznavanje povijesti glazbe, muzikološka baza, neizbježna kako bi se što više obuhvatila, možda, i teško shvatljiva epoha, drugačijih glazbenih zakonitosti, tako postaje jedan od elemenata unutar razvoja sociologije glazbe, važne ako želimo nešto doznati o međudjelovanjima pojedinaca, grupa, društava, izvan sukcesivnih očekivanih pravila zadanih granicama vremena u kojem ti pojedinci djeluju pojedinačno. Temporalnost glazbe u shvaćanju njezinog razvoja uvelike odgovara tezi o stilskim različitostima i trendovima epoha. Naše navike danas, često mogu djelovati na ograničenja u percepciji pa, shodno tome i podlijeganju isključivosti trenutno poželjnoga. Zvuk, dapače, nije instrumentalno ograničen što zaboravljamo ako ne poznajemo genezu stvaranja tzv. novog zvuka, ili zvuka instrumenta koji nam je bazično poznat. Glasovir je, prema povijesnim izvorima, izumljen 1711.godine, a već u drugoj polovici 18.stoljeća čembalo - simbol i instrument baroka, čiji korjeni sežu, navodno, u 14.stoljeće, polako zasjenjuje popularnost glasovira. Zbog toga, čembalo postaje dio povijesti glazbe i muziciranja na originalnom instrumentu, naprosto zato što je na scenu došao jednostavniji i kasnije itekako popularniji nadomjestak. Sjetimo se kako je maestralni pianist Glenn Golud na klaviru izvodio Bachove skladbe, uključujući Goldberg varijacije, ali je i davno proslavljeni Ivo Pogorelić izvodio barokni repertoar, no, ipak, taj zvuk instrumenta svakako odudara od onoga što bismo označili “očekivanim zvukom” Wande Landowske.

 Isto tako, čembalo drugačije izgleda i drugačije proizvodi zvuk – kordofono je glazbalo ali s trzalicom i postepeno su mu se dodavali registri.  Ova glazbenica je ukazivala i na drugačiju tehniku sviranja instrumenta što je jasno vidljivo na dostupnim i vrijednim snimkama. Stoga ne čudi što muzikolozi ističu i njezinu pedagošku stranu rada na i uz čembalu/o.

Glazbu i muziciranje Landowske moguće je interpretirati i u svjetlu nasilno polariziranog svijeta gdje umjetnica/glazbenica ipak nalazi put, unatoč krizi, ratovima i siromaštvu koje je iskusila involviranošću u vremenu aktivnog djelovanja. Kuriozitet je stoga, vidljiv unutar kreativne reorganizacije kaosa, s jedne strane konkretnog socijalno-ekonomsko-političkog, a s druge, umjetnički svrsishodnog s jasnim odbijanjem očekivanoga sukladnim strujanjima i afinitetima proizašlim iz “pravila”popularnosti i popularnoga.

 Landowska je Poljakinja, nasljednica jednoga stila koji baštini Chopina i ima u vidu pasivnu glorifikaciju instrumenta – klavira neodvojivu od spomenutog umjetnika. Stoga, ne čudi što je i ona krenula sličnim putem - klavira da bi postepeno skrenula s toga puta zbog možda “klasično” umjetničke znatiželje, potrebe za učenjem i napredovanjem kako bi se uistinu razumjela glazba jednoga perioda. U intervjuu iz 1958. godine, Landowska opisujući svoj život i rad, ali i višegodišnju borbu ističe da je bila privilegirana jer je glazbu mogla dijeliti s publikom, što objašnjava još jednu moguću teoriju o socijalnom razvoju u kontekstu muziciranja. Glazbenik mora djelovati unutar društvenih krugova kako bi opravdao ne samo rad, iscrpno istraživanje i kompetencije, nego i educirao ljude, bili oni glazbenici ili ne, pogotovo u slučaju kada edukacija ima podlogu u konkretnom i kontinuiranom samoeduciranju bez granica. Glazbenici danas, nerijetko obraćajući se publici, stvaraju veze s naglaskom na ideju o nastanku glazbenog djela, ili o karakteristikama izvedbe i sl. Zar ne?

Landowska je također djelovala na sličan način, popularizirajući glazbu baroka uz barokni instrument – oživljen zahvaljujući njoj,  kroz predavanja i pišući o otkrićima do kojih je došla.

Upravo ona je zaslužna za novo-staro-originalno izvođenja Bachovih Goldberg varijacija na čembalu (ali istraživači, muzikolozi i štovatelji njezinoga rada naveli bi sijaset drugih zasluga koje su svakako potvrđene).

Disciplina i istraživanje nisu ju spriječili u improvizaciji važnoj za izvođenje barokne glazbe čija notacija je drugačija i računa na dodatne vještine izvođača, što se onda može shvatiti kao nužna nonšalantnost u osvarivanju neospornog ovladavanja instrumentom i instrumentalnom izvedbom in vivo.  

Ako je moguće suditi o vrijednosti indivudualnog napretka za kolektivni, Wanda Landowska je jedan od najboljih primjera.

Sociološki, muzikološki, uz filozofsko kognitivni životni moto ispisan za ljubitelje glazbe i potencijalne interesente, unutar glazbe i za glazbu, umjesto glagola i imenica, može stajati osobno ime -  Wande Landowske.