Da je Srbija ‘šaka jada’, da je BiH ‘big shit’, da mu Angela Merkel ne naređuje i da mu se ‘fućka’ za ‘za dom spremni’ – to su neki od bisera Zorana Milanovića na potajno snimljenom razgovoru s braniteljima u sjedištu SDP-a u Zagrebu. Ali nitko nam ne mora reći da su to baš njegove izjave – dokučit ćemo to lako jer nose njegov prepoznatljiv potpis, piše komentator tportala Boris Beck
Za političare zna biti nezgodno kad im iscure u javnost rečenice koje za tu istu javnost nisu bile namijenjene. Tadašnji britanski premijer David Cameron nije znao da ga snimaju dok je bivšem njujorškom gradonačelniku Michaelu Bloombergu prepričavao kako je kraljica ‘prela na telefon’ kad joj je priopćio da su Škoti odbacili neovisnost na referendumu.
Sitnica, ali Cameron se promptno morao ispričati kraljici. Ako mikrofona i nema, netko će već dojaviti onome koga se ogovara, recimo Putinu. Hillary Clinton je jednom na zatvorenom druženju komentirala da je Putinova okupacija Krima ‘slična onomu što je Hitler radio 30-ih’. Poslije se vadila da se ta dvojica možda ne mogu usporediti baš u svemu, a Putin je pomirljivo rekao da se nema smisla prepirati sa ženom.
Tajna snimanja u lovu na skandal? Nisu potrebna!
O autoruBoris Beck je pisac i novinar, autor pet knjiga i dobitnik nekoliko literarnih nagrada. Bio je urednik u Vijencu, Zarezu i Nacionalu te je uređivao više književnih časopisa. Radi kao docent na Studiju novinarstva Sveučilišta Sjever u Koprivnici.
No to je sve ništa u usporedbi s gafom nad gafovima 2011., kada su na sastanku G20 u Cannesu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i američki predsjednik Barack Obama pred uključenim mikrofonima tračali izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. ‘Ne mogu podnijeti Netanyahua, takav je to lažac’, rekao je Sarkozy.
‘Tebi ga je dosta?’, odgovorio je Obama. ‘A koliko se tek ja bakćem s njim!’
A opet, i ti su gafovi poruke – Putinu da je Hitler, Netanyahuu da je lažljivac; ono što se ne može reći službeno, reklo se, kao, slučajno. Tako je i Milanović ovih dana uputio važne političke poruke uoči izbora – a to je da ne šljivi ni Srbiju, ni BiH, ni Njemačku, pa neka se dure koliko hoće.
Ali Milanoviću nisu potrebna skrivena snimanja i tajni transkripti da bi rekao svoje neugodne misli o drugima. Kad su Aleksandru Kolarić izbacili iz SDP-a, rekao je za nju da ‘nije dostojna da se njome bavi ni dvije minute’; Dragutinu Lesaru rekao je da je ‘legitimni agitator’; za Ružu Tomašić rekao je da je ‘gora od elementarne nepogode’. Vrijeđao je u Saboru Željka Reinera, Tomislava Karamarka i Dinka Burića, a svog partijskog kolegu Rajka Ostojića usporedio je s vjevericom koja veselo skakuće.
Rugao se ‘stručnjacima za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine’, za vina iz Jaske rekao je da su ‘bila popularna koliko i odlazak u JNA’, za Crkvu i HDZ kazao je da su ‘dvadeset godina štitili zločince’, a za izborni program SDP-a rekao je da ‘nije iz Prnjavora’ i da ‘ne slušaju cajke’.
Umišljen? Ohol? Bahat? Neosjetljiv? Da, sve to!
Milanović, dakle, dosad nije vrijeđao samo ljude, nego i gradove, vjerske zajednice, stranke i cijele regije, čak i preko granice – pa zbilja nije neobično to da se obrušio i na susjedne zemlje.
Oholost? Umišljenost? Bahatost? Neosjetljivost? Sve to, a iznad svega osjećaj da je iznad svega i da o svakome može reći što želi. Ima takvih mnogo po svijetu. Kad je George Bush imao predizborni skup u Illinoisu, njegov budući potpredsjednik Dick Cheney ugledao je u dvorani novinara New York Timesa Adama Clymera.
Cheney se nagnuo Bushu na uho i prišapnuo (pred uključenim mikrofonom) da dolazi major league asshole – tu živopisnu uvredu ostavljam neprevedenu. Identičnom imenicom Milanović je 2008. okarakterizirao Ivu Sanadera. Ivo Pukanić, koji je tada redovno pisao kolumne za Nacional, upitao je Milanovića hoće li ući u predizbornu koaliciju s HNS-om, na što mu je šef SDP-a samouvjereno rekao da neće. Bio je siguran u pobjedu nad HDZ-om i to popratio ovim riječima:
‘Puki, to ti je čista matematika. Razguzit ćemo debelog šupka!’ Te su riječi uredno osvanule u idućem Nacionalu, a Milanović je s tim političkim tjednikom potom prekinuo dotad srdačne odnose.
Gaf je jednostavno Milanovićev zaštitni znak. On ga voli i njime se ponosi. Čestitku naciji povodom nove 2015. godine započeo je konstatacijom kako će napraviti gaf, nastavio je da je ‘definicija iz američkog političkog novinarstva to da je gaf kada političar govori istinu’ i zaključio da će 2015. biti ‘godina gafova’.
Nepotrebno, jer je svaka godina njegove karijere godina gafova. U tome je najsličniji princu Philipu: Aboridžine u Australiji pitao je probadaju li još uvijek jedni druge kopljima; na izložbi etiopske umjetnosti rekao je da to sliči onome što njegova kći nacrta u školi; invalida u kolicima pitao je spotiču li se ljudi često preko njega; nezaposlenima je poručio da barem nisu u prevelikom stresu od rada; u Keniji je Kenijku pitao: ‘Vi ste žena?’; škotskog instruktora vožnje pitao je kako polaznike svoje autoškole uspijeva držati trijeznima dovoljno dugo da polože ispit; Helmuta Kohla nazvao je ‘Reichskanzler’ – umjesto ‘Bundeskanzler’ - Reichskanzler je bio Hitler.
Afera s tajnom snimkom uopće nije afera
Gaf kao istina? Ali kakva istina – Škoti su pijanci, Nijemci nacisti, Aboridžini divljaci… sve najbanalniji stereotipi. I, dakako, osjećaj beskonačne nadmoćnosti – kao kad je Ronald Reagan nazdravio brazilskom predsjedniku Joaou Figueiredou i BOLIVIJSKOM narodu ili kad je Silvio Berlusconi pohvalio Obamu pred svima govoreći kako je ‘preplanuo’. Kad se Sava izlila kod Gunje, Milanović je rekao da je to ‘sreća u nesreći’, a kad se Kupa izlila kod Pokupskog, čudio se zašto ljudi uopće žive tamo.
Afera s potajno snimljenim Milanovićevim eskapadama na koncu uopće nije afera. Niti je on rekao tajno nešto što ne bi ponovio javno, niti je itko iznenađen što su mu misli i stil arogantni. Dapače, ima komentara da je mogao i jače odrapiti po Srbiji i Bosni, a valjda i po Angeli Merkel, pa možda se zbilja ubuduće ohrabri.
Ima i razočaranih, onih koji misle da je nezgodno to da vrijeđa nama susjedne zemlje. Milanovićevski rečeno, ja mislim da je to bila sreća u nesreći. Zamislite da smo ga poslali u New York, i da tamo sat vremena sjedi u nekom predvorju UN-a, i da neobavezno čavrlja s nasumce skupljenom grupom diplomata sa svih kontinenata, a da teme budu Izrael, Palestina, islam, Rusija, NATO, kolonijalizam, Kina, rast stanovništva…
Pa mi bismo se našli u ratu s cijelim svijetom.
tportal
Za političare zna biti nezgodno kad im iscure u javnost rečenice koje za tu istu javnost nisu bile namijenjene. Tadašnji britanski premijer David Cameron nije znao da ga snimaju dok je bivšem njujorškom gradonačelniku Michaelu Bloombergu prepričavao kako je kraljica ‘prela na telefon’ kad joj je priopćio da su Škoti odbacili neovisnost na referendumu.
Sitnica, ali Cameron se promptno morao ispričati kraljici. Ako mikrofona i nema, netko će već dojaviti onome koga se ogovara, recimo Putinu. Hillary Clinton je jednom na zatvorenom druženju komentirala da je Putinova okupacija Krima ‘slična onomu što je Hitler radio 30-ih’. Poslije se vadila da se ta dvojica možda ne mogu usporediti baš u svemu, a Putin je pomirljivo rekao da se nema smisla prepirati sa ženom.
Tajna snimanja u lovu na skandal? Nisu potrebna!
O autoruBoris Beck je pisac i novinar, autor pet knjiga i dobitnik nekoliko literarnih nagrada. Bio je urednik u Vijencu, Zarezu i Nacionalu te je uređivao više književnih časopisa. Radi kao docent na Studiju novinarstva Sveučilišta Sjever u Koprivnici.
No to je sve ništa u usporedbi s gafom nad gafovima 2011., kada su na sastanku G20 u Cannesu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i američki predsjednik Barack Obama pred uključenim mikrofonima tračali izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. ‘Ne mogu podnijeti Netanyahua, takav je to lažac’, rekao je Sarkozy.
‘Tebi ga je dosta?’, odgovorio je Obama. ‘A koliko se tek ja bakćem s njim!’
A opet, i ti su gafovi poruke – Putinu da je Hitler, Netanyahuu da je lažljivac; ono što se ne može reći službeno, reklo se, kao, slučajno. Tako je i Milanović ovih dana uputio važne političke poruke uoči izbora – a to je da ne šljivi ni Srbiju, ni BiH, ni Njemačku, pa neka se dure koliko hoće.
Ali Milanoviću nisu potrebna skrivena snimanja i tajni transkripti da bi rekao svoje neugodne misli o drugima. Kad su Aleksandru Kolarić izbacili iz SDP-a, rekao je za nju da ‘nije dostojna da se njome bavi ni dvije minute’; Dragutinu Lesaru rekao je da je ‘legitimni agitator’; za Ružu Tomašić rekao je da je ‘gora od elementarne nepogode’. Vrijeđao je u Saboru Željka Reinera, Tomislava Karamarka i Dinka Burića, a svog partijskog kolegu Rajka Ostojića usporedio je s vjevericom koja veselo skakuće.
Rugao se ‘stručnjacima za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine’, za vina iz Jaske rekao je da su ‘bila popularna koliko i odlazak u JNA’, za Crkvu i HDZ kazao je da su ‘dvadeset godina štitili zločince’, a za izborni program SDP-a rekao je da ‘nije iz Prnjavora’ i da ‘ne slušaju cajke’.
Umišljen? Ohol? Bahat? Neosjetljiv? Da, sve to!
Milanović, dakle, dosad nije vrijeđao samo ljude, nego i gradove, vjerske zajednice, stranke i cijele regije, čak i preko granice – pa zbilja nije neobično to da se obrušio i na susjedne zemlje.
Oholost? Umišljenost? Bahatost? Neosjetljivost? Sve to, a iznad svega osjećaj da je iznad svega i da o svakome može reći što želi. Ima takvih mnogo po svijetu. Kad je George Bush imao predizborni skup u Illinoisu, njegov budući potpredsjednik Dick Cheney ugledao je u dvorani novinara New York Timesa Adama Clymera.
Cheney se nagnuo Bushu na uho i prišapnuo (pred uključenim mikrofonom) da dolazi major league asshole – tu živopisnu uvredu ostavljam neprevedenu. Identičnom imenicom Milanović je 2008. okarakterizirao Ivu Sanadera. Ivo Pukanić, koji je tada redovno pisao kolumne za Nacional, upitao je Milanovića hoće li ući u predizbornu koaliciju s HNS-om, na što mu je šef SDP-a samouvjereno rekao da neće. Bio je siguran u pobjedu nad HDZ-om i to popratio ovim riječima:
‘Puki, to ti je čista matematika. Razguzit ćemo debelog šupka!’ Te su riječi uredno osvanule u idućem Nacionalu, a Milanović je s tim političkim tjednikom potom prekinuo dotad srdačne odnose.
Gaf je jednostavno Milanovićev zaštitni znak. On ga voli i njime se ponosi. Čestitku naciji povodom nove 2015. godine započeo je konstatacijom kako će napraviti gaf, nastavio je da je ‘definicija iz američkog političkog novinarstva to da je gaf kada političar govori istinu’ i zaključio da će 2015. biti ‘godina gafova’.
Nepotrebno, jer je svaka godina njegove karijere godina gafova. U tome je najsličniji princu Philipu: Aboridžine u Australiji pitao je probadaju li još uvijek jedni druge kopljima; na izložbi etiopske umjetnosti rekao je da to sliči onome što njegova kći nacrta u školi; invalida u kolicima pitao je spotiču li se ljudi često preko njega; nezaposlenima je poručio da barem nisu u prevelikom stresu od rada; u Keniji je Kenijku pitao: ‘Vi ste žena?’; škotskog instruktora vožnje pitao je kako polaznike svoje autoškole uspijeva držati trijeznima dovoljno dugo da polože ispit; Helmuta Kohla nazvao je ‘Reichskanzler’ – umjesto ‘Bundeskanzler’ - Reichskanzler je bio Hitler.
Afera s tajnom snimkom uopće nije afera
Gaf kao istina? Ali kakva istina – Škoti su pijanci, Nijemci nacisti, Aboridžini divljaci… sve najbanalniji stereotipi. I, dakako, osjećaj beskonačne nadmoćnosti – kao kad je Ronald Reagan nazdravio brazilskom predsjedniku Joaou Figueiredou i BOLIVIJSKOM narodu ili kad je Silvio Berlusconi pohvalio Obamu pred svima govoreći kako je ‘preplanuo’. Kad se Sava izlila kod Gunje, Milanović je rekao da je to ‘sreća u nesreći’, a kad se Kupa izlila kod Pokupskog, čudio se zašto ljudi uopće žive tamo.
Afera s potajno snimljenim Milanovićevim eskapadama na koncu uopće nije afera. Niti je on rekao tajno nešto što ne bi ponovio javno, niti je itko iznenađen što su mu misli i stil arogantni. Dapače, ima komentara da je mogao i jače odrapiti po Srbiji i Bosni, a valjda i po Angeli Merkel, pa možda se zbilja ubuduće ohrabri.
Ima i razočaranih, onih koji misle da je nezgodno to da vrijeđa nama susjedne zemlje. Milanovićevski rečeno, ja mislim da je to bila sreća u nesreći. Zamislite da smo ga poslali u New York, i da tamo sat vremena sjedi u nekom predvorju UN-a, i da neobavezno čavrlja s nasumce skupljenom grupom diplomata sa svih kontinenata, a da teme budu Izrael, Palestina, islam, Rusija, NATO, kolonijalizam, Kina, rast stanovništva…
Pa mi bismo se našli u ratu s cijelim svijetom.
tportal
