Malo kada se desi takav slučaj pa okolnosti, odnosno nedostatak brige, svijesti ili takta jednih dovedu do situacije da se posredno i metaforički sučele dva dijela jednog društva u istom danu i da to bude toliko očito kao što je bilo u Hrvatskoj jučer.
Naime, dok je u Podstrani kraj Splita, uz prisustvo premijera Plenkovića, dvojice ministara i župana splitsko-dalmatinskog otvoren još jedan u nizu nepojmljivo kičastih i vizualno tragikomičnih Tuđmanovih spomenika, što je upotpunjeno pozlaćenim natpisom na glagoljici na postolju, iste večeri je uz prisutnost gradonačelnika Zagreba, Tomislava Tomaševića, brojnih građanskih aktivista koji su na toj ideji radili godinama, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Antifašističke lige, a na koncu i solidnog broja građana, na Sljemenu, na mjestu na kojem su likvidirane Aleksandra Zec i njezina majka Marija, otkrivena spomen ploča s detaljnim natpisom u povodu tog slučaja. Na spomen-ploči detaljno je opisan užas kojeg su Aleksandra Zec i njezina obitelj prošle te večeri, uz eksplicitno navođenje činjenice da se radilo o građanima srpske nacionalnosti, a sam gradonačelnik Tomašević je govorio o vlastitoj generacijskoj bliskosti sa Aleksandrom i o tome da je tragično što ubojice, makar da su i priznali zločin, nisu nikada zapravo odgovarali.
I tu dolazimo do očitog. Jer, osim što se ta dva spomen obilježja razlikuju vizualno, estetski i sadržajno, oni se odnose na isto, Tuđmanovo doba. Kojeg jedan dio društva drži neupitnim i herojskim, vrijednim klesanja u bronci i kamenu, dok je drugi savršeno svjestan mraka i užasa tog doba prema čitavim skupinama građana. Prvog u političkom smislu predstavljaju vladajući HDZ, kompletna desnica, profesionalne udruge branitelja i Katolička crkva, a drugoga gradonačelnik Zagreba, manjinske i antifašističke organizacije, male lijeve stranke te dijelovi SDP-a. I oko svega toga ne treba imati nikakvih iluzija oko toga koja je od dvije Hrvatske brojnija i u svakom pogledu moćnija i utjecajnija. A to je ponajprije zato jer je onaj najveći dio društva sasvim nezainteresiran za suočavanje s tamnom stranom devedesetih i moralno indiferentan prema svim ovim pitanjima koja su suštinski formirala stvarnost te društvene i političke odnose u zemlji i formiraju ih do danas.
Tako se i konkretno i metaforički dogodilo da se u istom danu manifestira činjenica o egzistenciji dvije Hrvatske, ali ne onako kako je sam Andrej Plenković prije par mjeseci opisao postojanje te dvije strane političkog života, jedne koja se brine o građanima i rješava probleme, tj. njegove, i one druge, opozicijske koja je destruktivna i onemogućava napredak. Taj njegov istup bio bi smiješan, sve i kad ne bismo bili svjesni da se ništa po destruktivnosti na svim poljima ne može mjeriti s Franjom Tuđmanom i HDZ-om.
No, stvar je sa stvaranjem mita o dobrom Tuđmanu i herojskom dobu otišla daleko izvan zamislivog, nadmašivši čak i glorifikaciju samog Tita u osamdesetim. Toliki broj spomenika na centralnim trgovima, uključujući one u Zagrebu i Splitu, pa i ime aerodroma u Zagrebu i toliku količinu idolopoklonstva očišćenog od svakog stvarnog stvarnog sadržaja, kraj još uvijek itekako živih svjedoka i dokumenata iz tog doba, nije imao čak ni Tito. Posebno uzmemo li u obzir da tada nisu postojale istinska demokracija, višestranačje i slobodni mediji, što sada sve i formalno pa i realno postoji. Ali jednostavno ne dopire do mnogih, niti je uspjelo spriječiti kreiranje mita koji će, a u to ne treba uopće sumnjati, uskoro prerasti u dogmu.
U tom mitu nema mjesta ni za priču o aboliciji ubojica, tragikomičnim suđenjima Glavašu i mučiteljima iz Lore, izbacivanju ljudi iz stanova, a niti o privatizaciji društvene imovine, nestanku kompletne industrije i namještanju nogometnih prvenstava.
S druge pak strane, činjenica da je na Sljemenu postavljena spomenuta spomen-ploča, uz prisustvo i govor gradonačelnika Zagreba, odnosno da se ipak vidno odmaknulo od doba u kojem je Oliver Frljić proglašavan za državnog neprijatelja i de facto je otjeran iz zemlje, zbog toga što je, između ostalog, napravio predstavu o ovom slučaju, opet govori o tome da nešto jeste postignuto.
A sve zajedno govori o nečem puno dubljem, tj. o postojanju dubokog civilizacijskog rascjepa u društvu koje se manifestira u odnosu prema devedesetima i koji je po suvremeno hrvatsko društvo puno bitniji od rascjepa u odnosu prema nasljeđu Drugog svjetskog rata, odnosno kolokvijalno govoreći prema partizanima i ustašama, iako je jasno da ovi odnosi vuku izvore iz istog korijena.
