Zrela je odluka pape Franje da na neodređeno vrijeme odgodi kanonizaciju Stepinca i inicira približavanje ovdašnje Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Ali ako one ostanu ovakve kao danas, natražnjačke i zakopane u prošlosti, od toga neće biti korist.
Kada se proljetos predsjednik Srbije Tomislav Nikolić zaputio u Vatikan, posjet papiFranji morao je biti u zadnji tren odgođen zbog, kako je rečeno, kvara na avionu. Kao da je neka viša sila – neidentificirane, no bit će većinske, kršćanske vjeroispovijesti – procijenila da za susret sBergogliom još nije vrijeme, nego treba pričekati nekoliko mjeseci. I zbilja, Nikolić je ovih dana iz drugog pokušaja dopro do pape, a prije toga su se dogodile stvari koje su susret njih dvojice učinile puno prikladnijim sada nego u travnju, kada je prvobitno planiran. U međuvremenu je, naime, objavljeno da je Bergoglio odlučio odgoditi proglašenje Alojzija Stepinca svetim dok se o tome ne izjasni mješovita katoličko-pravoslavna komisija, a razbistrile su se i neke okolnosti s tim u vezi. Izgleda da se Franjo poradovao, a po nekim hrvatskim poznavateljima crkvenih prilika i ‘jedva dočekao’ da mu iz Srpske pravoslavne crkve stigne protivljenje Stepinčevoj kanonizaciji. I kako ne bi dalje trovao ionako loše katoličko-pravoslavne odnose na prostoru ex-Jugoslavije, odlučio je taj vrući krumpir staviti na hlađenje do nekog boljeg vremena. To proizlazi i iz izjave Tomislava Nikolića kako mu je papa rekao da se njemu ‘ne žuri’, što njega, Nikolića, nije omelo da pred njega istrese unaprijed pripremljen naramak najtežih optužbi protiv Stepinca.
Okrivio ga je da je šutio kada je ubijeno više od milijun ljudi samo zato što nisu bili katoličke vjere, što je, razumije se, debelo precijenjeno i može se nategnuto izvući jedino iz, hm, komunističkih tvrdnji o 1,7 milijuna mrtvih na prostoru Jugoslavije. Ali poznato je da je to bilo ciljano napumpano kako bi se na mirovnoj konferenciji iskamčile veće ratne reparacije, što sigurno zna i Nikolić, to mu je ‘kućna’ tema, pa je jasno da je pred papom svjesno odigrao dramatičnu, ali lažnu viktimološku predstavu. No to je samo prvi dio priče. U drugome imamo zanimljiv, indikativan obrat, jer tu vidimo srpskog predsjednika kako odjednom ima razumijevanja za Stepinca koji je, kaže, nepobitno bio žrtva komunističkih progona, a zbog cjelovite istine, veli, tome treba dodati da su žrtve tih progona bili i brojni sveštenici SPC-a. Što bi ovo imalo značiti? Možda ne mnogo, možda je Nikolić samo htio staviti na znanje da cijeni papinu uviđavnost koju je pokazao iniciranjem mješovite komisije o Stepincu pa, eto, i on želi uzvratiti sličnom benevolentnošću. Ali, rekao bih, štoviše siguran sam, da se prije radi o nečem drugom. Nikolić je sasvim jasno kazao da koliko mu je Stepinac neprihvatljiv, čak odiozan, kao crkveni poglavar iz vremena Drugog svjetskog rata, toliko mu je prihvatljiv kao dokazani protivnik komunista poslije tog rata.
A to se bez ikakvog natezanja može čitati i kao stav da bi nacionalne crkve Srbije i Hrvatske, kao i države u cjelini, mogle plodno surađivati na platformi antikomunizma koji je, biva, aktualan danas koliko i prije raspada Jugoslavije. Naravno da ne mislim kako je Nikolić otputovao u Vatikan da šapćući uglavi s papom ovakvu vrstu suradnje, uostalom Bergoglio se dosad pokazao kao dovoljno trijezan, prizemljen čovjek da bi vjerovao u fantome. A čista je fantazmagorija da komunisti u Srbiji, koliko i u Hrvatskoj, išta više znače i ičim više prijete, osim što im se, vidimo, povremeno kokošarski kradu neki krivi podaci iz propagandne ostavštine. Sasvim suprotno, sve što su oni ovdje stvorili – Jugoslavija, sekularizam, solidarnost, čak i temelji prosvjetiteljstva (već umiru i djeca jer im roditelji više vjeruju u vradžbine nego u medicinu) – netragom je zbrisano. Što je najvažnije, sve to dogodilo se u savršenom skladu s ove i one strane Dunava. Kao da se Hrvatskoj i Srbiji, koje se ne mogu dogovoriti oko Drugog svjetskog rata, ratova devedesetih i jedva ičeg ostalog, neki nebeski šaljivčina narugao tako što ih je na kraju učinio blizanački sličnima. Sličnost je prije svega u tome što u objema zemljama crkve sebe predstavljaju kao glavne protivnike i terminatore komunizma, ali se zapravo ponašaju kao njegovi nasljednici, koji su od njega baštinili jedinu istinu i samo joj promijenili predznak. Dobili smo dakle nešto kao novi, crkveni ‘dijamat’. I to bez ozbiljne opozicije koja bi taj novi dogmatizam dovela u pitanje.
S te su se pozicije one zatim uortačile s najcrnjim nacionalistima, što su i same, ali puno gore, jer s njima dijele samo ultrakonzervativni svjetonazor, reakcionarni odnos prema prošlosti i sve što usto ide. Ali ne i odgovornost za posljedice retrogradne politike, kao što je slučaj u zemljama razvijenije demokracije, tako da se izmjenjuju različite varijante nacionalističke politike, a samo one uvijek ostaju. I rezultat je tu, leži nam, komforno izvaljen, pred očima. Katolička crkva ovdje i Pravoslavna ondje spadaju u najnatražnije i najzadrtije u Evropi, jer nijedna nema nikakav projekt za bolje danas i sutra, niti ima ikakvih znakova da na njemu rade. Ali su zato obje odavno napravile čitave megaprojekte za bolje jučer i na njima toliko inzistentno ustrajavaju da su time napravile taocima i države i društva u kojima djeluju. Pritom malo vrijedi što je Srpska pravoslavna crkva u ovom konkretnom slučaju osporavanja Stepinčeve kanonizacije u pravu. Jer i ona je kanonizirala neke pravoslavne svece koje se, kao i zagrebačkog nadbiskupa, može okvalificirati kao duhovne šegrte ratnih zločinaca, ali ih je prigrlila samo zato što su usto bili i otvoreni i vatreni antikomunisti. Zvuči nevjerojatno, iako je u osnovi logično, da u SPC-u ne vide da je upravo tako radio i nadbiskup Stepinac. Vidio je ustaške zločine, ponešto zbog toga i prigovorio, ali je Pavelićevu državu ipak smatrao manjim, puno manjim zlom od komunističke.
Dakle navodni razorni napadi iz Beograda na Stepinca zapravo su ugrizi mliječnim zubima i prije učvršćuju Stepinčev mit u Katoličkoj crkvi nego što ga ruše. Ima, međutim, nešto još puno gore. Ovog ljeta dvije crkve uspostavile su nakon duljeg vremena komunikaciju na najvišem nivou, nakon što su se u Hrvatskoj sastali srpski patrijarh Irinej i prvi čovjek Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić. To je, naravno, dobro. Ali u situaciji kada su uvelike zamrznuti odnosi među svjetovnim vlastima dviju država, nekom tikvanu moglo bi pasti na pamet da su crkve te koje bi ubuduće trebale modelirati te odnose. A to nije dobro, naprotiv užasno je, i stavlja na kušnju papu Bergoglija. Odlično je što je on inicirao približavanje dviju crkava, ali ako one ostanu ovakve kao danas, to bi čak moglo donijeti više štete nego koristi.
tacno
