Bit će ovo test prosvjednog kapaciteta u Hrvata, jer mnogi se pitaju što je to s nama kad sve države u okruženju imaju masovne prosvjede protiv aktualnog poretka, a u Hrvatskoj se na prosvjedima okupi tek nekoliko desetaka ljudi.
Prosvjedi koje sindikati spremaju usmjereni su protiv sustavnih rezova, poskupljenja, mjera štednje i ostalih nepopularnih mjera koje se gotovo u pravilu lome na leđima onih koji žive od svoga rada. A nije trebalo biti tako, vladajući su predizborno obećavali kako će sve biti dijametralno suprotno, pokrenut će se gospodarstvo kroz strane investicije i svi ćemo imati pune frižidere. Na skup tih obećanja nazvan Planom 21 sada treba zabiti križ, izmoliti Oče naš i proglasiti ga mrtvim. Neće tu pomoći niti političke igre oko toga tko je kriv za situaciju. Sve političke igre i igrice gledali smo proteklih godina, pa i desetljeća, kulminirale su ulaskom najmanje dvojice sindikalista u politiku, za što neki optužuju i sadašnju sindikalnu garnituru.
Ono pak što nismo vidjeli valjda od osamostaljenja jest podrška neslužbenog glasnogovornika Rimske crkve u Hrvata Ivana Miklenića možebitnom uskliku protiv lošega standarda i upravljanja. Ovaj urednik Glasa Koncila u novome svome uvodniku kao da koristi geslo modernih lijevih intelektualaca "Prosvjedovati se mora!". Neslužbeno kaže Crkva kako je etično prosvjedovati protiv lošega upravljanja i lošega standarda.
I odista, temelj je moderne političke teorije s ishodištem valjda još u djelima sir Francisa Bacona presumpcija korumpiranosti upravljača. Teza je kako je svaki upravljač korumpiran dok ne dokaže suprotno. Naime, još u vrijeme sir Bacona sijede su glave shvatile kako svaka vlast korumpira i kako nije ključ u kontroli izbora nego u kontroli kako će netko ostati pošten na vlasti. S druge pak strane politička teologija, valjda još od Augustinove Države Božje, tumači kako je statolatrija idolopoklonstvo par exellance i kako iznad državnih i zemaljskih zakona i vlasti postoji univerzalna vlast iz koje pak proizlazi moral. Zadatak je crkve tumačiti i pozivati na taj moral i upozoravati na težak život vlastite pastve. Zbog toga hvale je vrijedan ovaj crkveni pokušaj intervencije prema korekciji odnosa u društvu, neki bi rekli hvala Bogu, iziđoše iz okvira komisije Iustitia et pax.
Iako hvale vrijedan, mnogi napredniji teolozi s kojima sam razgovarao ovaj bi potez uzeli s rezervom i oprezom. Uistinu su u crkvi izborom pape Franje zapuhali neki novi vjetrovi, iz Rima se čuju i ohrabrujuće najave kako se sprema reforma okoštale kurije. Franjo je još kao kardinal Bergoglio imao empatije i simpatije za one koji zahtijevaju društvene korekcije, istupao je protiv, tada još nadirućeg neoliberalizma. No za razliku od Franje u Crkvi u Hrvata ne vide se neke istinske promjene. Opravdano je zapitati se kako može netko tko je bio velika podrška neoliberanoj i neokonzervativnoj ekonomskoj doktrini sada odjednom pozivati na društvenu korekciju. Treba biti pošten i priznati kako su neke poslanice kardinala Bozanića, i dakako kardinala Kuharića, bile usmjerene prema grijehu struktura, kako upozorava kolega Ivica Šola.
Ipak, u društvenome djelovanju "multinacionalna korporacija" čije objave mediji toliko vole trebala bi više paziti na kadrove koji obznanjuju nešto u medijima. Iako je istina je i to kako su pojedini kardinali prigodno nosili i križeve manjega sjaja, pa i drvene, a ja kao luteran snažno vjerujem u obraćenje i promjenu ipak mislim kako je sve to premalo. Bez promjene kadrova koji zastupaju nove vjetrove iz Rimske crkve prema društvu, neće biti moguća nova evangelizacija na koju poziva papa Franjo, a prigodničarske podrške, iako možda ispravnih motiva, tumačit će se kao podrška aktualnoj opoziciji. Takva bi možebitna pozadina tj. svrstavanje bilo uvredljivo u prvom redu za one kojih bi se djelovanje Rimske crkve najviše trebalo ticati – prakticirajuće vjernike.
Izvor: SEEbiz
