Predsjednica se nečuvenom lakoćom hvata dugih cijevi, što je dobilo dodatnu dimenziju kada je to nedavno napravila i u Minnesoti. Time je simbolički ogoljeno da ‘uspravnica’ Jadran – Baltik nema energetsku i prometnu funkciju, nego da je riječ o vojnoj krajini SAD-a prema Rusiji, koju mahom čine izrazito nacionalističke, napola fašizirane zemlje
Nevjerojatno je koliko je ta žena zaljubljena u oružje. Nema, majci, puške koja se nađe u njenoj blizini a da je ona ne stisne uz rame i ne nanišani prema meti koja, poznato je, uvijek simbolički utjelovljuje živog čovjeka. Tako je bilo i za njenog nedavnog posjeta Sjedinjenim Državama, s tim da je tu prizor dopunjen još jednim znakovitim detaljem. Ondje smo je vidjeli u društvu još nekolicine ljudi koji nišane, ali svi su bili u uniformama američke vojske, samo ona u civilu. Tako je neupućen netko mogao pomisliti da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović došla u neku zemlju u kojoj je na vlasti vojska, ali nije. Američka armija jeste moćna, i to toliko da se čak i general Dwight Eisenhower na to žalio kada je postao predsjednik, no na vlasti su ipak civili. Ali zato se u taj dojam savršeno uklapa Hrvatska. I ovdje su na vlasti civili, ali bi se po predsjednici koja se tako rado stiska uz kundak lako moglo pomisliti da državom upravlja vojna hunta. Dobro, može se reći i vojska, ali bolje baš vojna hunta. To zornije ocrtava globalni položaj ove zemlje, kojoj je Amerika, sve se bojim, izabrala i poslala i ‘nestranačkog’ premijera kako bi se što brže i skladnije uklopila u zapadnu kapitalističku obitelj. No ipak joj je prvenstveno namijenila ulogu malog, ali lojalnog i nabrušenog dijela evropske vojne krajine SAD-a prema Rusiji i njenoj regionalnoj saveznici Srbiji. A Lijepa Naša se toga sasvim lijepo, prelijepo prihvatila.
Dolazeći prije godinu dana na vlast, Grabar Kitarović je obećala da će od Hrvatske napraviti jednu od najbogatijih zemalja u Evropi i svijetu, ali je sada u Minnesoti obilazila sve same vojne kampove, nacionalne garde i slične adrese, a baš nijednu tvornicu ili korporaciju. Nema trunke sumnje da je po istom kalupu skrojena i ‘uspravnica’ Jadran – Baltik o kojoj se u posljednje vrijeme raspričala. Ona, doduše, govori o prometnoj i energetskoj funkciji te okomice, što ne mora biti netočno, ali nesumnjivo dolazi tek nakon što se ispuni osnovna funkcija, a to je ofenzivno-defenzivni američki štit prema Moskvi. Uostalom, ima li boljeg objašnjenja zašto su baltičke zemlje, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i druge koje pripadaju toj, kako su je Amerikanci nazvali ‘novoj Evropi’, uglavnom zaštićene naizgled nevidljivom zavjesom od optužbi za eskalaciju desnog populizma i ksenofobije. Naravno, jedino što je ovdje zaista novo jeste to da u zapadnim očima više nije zazorno ni buđenje evropskih malih, džepnih fašizama iz vremena Drugog svjetskog rata, ako za to postoji dovoljno jak današnji interes. I u to se Hrvatska uklopila skladno kao zrno u cijevi predsjedničine puške.
Još prije nekoliko mjeseci, kada je eskalirala izbjeglička kriza, Tomislav Karamarko i Grabar Kitarović otvoreno su se zalagali za slanje vojske na granice i solidarizirali se s Viktorom Orbanom kada se ovaj zakačio sa Zoranom Milanovićem oko žilet-žice na mađarsko-hrvatskoj granici. To je bio prvi korak ubrzane militarizacije hrvatske vanjske politike, a u pripremi su i novi. Zapravo, kada uskoro hrvatska predsjednica ode u već drugi (!) posjet Poljskoj bojovnog konzervativca Jaroslawa Kaczynskog, i to baš u trenutku kada u Bruxellesu razmišljaju o sankcijama ovoj zemlji, Hrvatska će definitivno ovjeriti ulaznicu u ovo leglo karikaturalnih, ali ništa manje opasnih američkih ‘pudlica’. Odmah se vidi da je tu nešto duboko neprirodno i da se Hrvatska gura u priču kojoj uopće ne pripada. Sve zemlje nove Evrope vuku za sobom breme sjećanja na sovjetsku lagersku dominaciju, a neke i na okupaciju, i tu su korijeni antiruskih osjećaja koji ih danas preplavljuju. Jedina koja se tome othrvala je Mađarska, dok se Hrvatska nije imala čemu othrvavati, jer se u sklopu Jugoslavije otresla sovjetske dominacije još kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća i to u hrvatskoj kolektivnoj memoriji više ne znači ništa. Ali sada je se ipak tjera da se roguši protiv Rusije i Putina, što je jednako bespovijesno i blesavo kao da se roguši protiv Indije ili Brazila, no zato ima itekakvih implikacija i posljedica. Zapravo se događa nešto malo očekivano, napola paradoksalno.
Grabar Kitarović maknula je s Pantovčaka Ivu Josipovića i upravo je napunila prvu godinu mandata, a ista smjena događa se i u Banskim dvorima, odakle odlazi Milanovićeva koalicija, a dolazi šareni Orešković-Karamarko-Petrovljev tim. Dakle desnica je ostvarila pun pogodak ili, što rekoše katolički daešovci iz Savske 66, ‘oba su pala’. Ali ipak se ne može govoriti o trijumfu desnice, jer pogotovo Karamarko dolazi na vlast izubijanih i izranjavani udova, a lijevoliberalna ex-vlast zapravo je neloše prošla, bolje nego ijedna srodna stranačka grupacija u Kolindinoj uspravnici. To će reći da u Hrvatskoj nije prošao scenarij džepnog fašizma, barem nije prošao glatko i invazivno kako se u pravilu događa. Ovo je zasluga SDP-ove koalicije i posebno Milanovića, koji su spriječili da unutrašnja fašizacija sasvim ne preplavi zemlju, ali je onda, to je taj paradoks, ona došla odakle se nije očekivalo – izvana. Tu lijevoliberalna koalicija nije imala ovako efikasnog lijeka, štoviše, baš je ona nekim potezima tome pomogla, prvenstveno glupom najavom o nabavi američkog balističkog oružja. Time je prestao balkanski detant i započela trka u naoružanju Zagreba i Beograda, srećom zasad više virtualno, palucavim jezicima, nego stvarno. Ali dovoljno da se pokaže kako su Hrvatska i Srbija spremno prihvatile ulogu nijemih pijuna u sučeljavanju američkih i ruskih geostrateški interesa. To otvara novi prostor za militarizaciju u objema zemljama, što je gorivo s kojim fašizam uvijek najlakše hvata zamah. Eto, zato čovjek ne može odmahnuti rukom kada hrvatska predsjednica počne mahati evropskim uspravnicama, pogotovo ako usto ide i mahanje dugim cijevima, jer ona je u ovoj priči važna, važnija od Karamarka.
Karamarko je, rekosmo, izašao iz nedavnih izbora teško izudaran i karamboliran, i svi koje se pitalo tko će biti novi hrvatski premijer, ne računajući njegov HDZ, bili su protiv toga da to bude on. Grabar Kitarović je pak evidentno američki čovjek i utječe na političke događaje iznad svoji ustavnih ovlasti, što se lijepo vidjelo nakon što je pobijedivši na izborima odmah pohitala u šator u Savskoj. Šatoraši su na krilima toga koristili samoproglašeno pravo da rade selekciju kandidata za ministra branitelja, koji su im čak dolazili na noge u Savsku, što je nepoznata pojava u sistemu parlamentarne demokracije. Eh da, ne treba zaboraviti da se u šatoru vole predstavljati i kao ‘veterani NATO-a’, a koliko god to izgledalo kočoperno i teatralno, nije se pametno s time sprdati.
portalnovosti
Nevjerojatno je koliko je ta žena zaljubljena u oružje. Nema, majci, puške koja se nađe u njenoj blizini a da je ona ne stisne uz rame i ne nanišani prema meti koja, poznato je, uvijek simbolički utjelovljuje živog čovjeka. Tako je bilo i za njenog nedavnog posjeta Sjedinjenim Državama, s tim da je tu prizor dopunjen još jednim znakovitim detaljem. Ondje smo je vidjeli u društvu još nekolicine ljudi koji nišane, ali svi su bili u uniformama američke vojske, samo ona u civilu. Tako je neupućen netko mogao pomisliti da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović došla u neku zemlju u kojoj je na vlasti vojska, ali nije. Američka armija jeste moćna, i to toliko da se čak i general Dwight Eisenhower na to žalio kada je postao predsjednik, no na vlasti su ipak civili. Ali zato se u taj dojam savršeno uklapa Hrvatska. I ovdje su na vlasti civili, ali bi se po predsjednici koja se tako rado stiska uz kundak lako moglo pomisliti da državom upravlja vojna hunta. Dobro, može se reći i vojska, ali bolje baš vojna hunta. To zornije ocrtava globalni položaj ove zemlje, kojoj je Amerika, sve se bojim, izabrala i poslala i ‘nestranačkog’ premijera kako bi se što brže i skladnije uklopila u zapadnu kapitalističku obitelj. No ipak joj je prvenstveno namijenila ulogu malog, ali lojalnog i nabrušenog dijela evropske vojne krajine SAD-a prema Rusiji i njenoj regionalnoj saveznici Srbiji. A Lijepa Naša se toga sasvim lijepo, prelijepo prihvatila.
Dolazeći prije godinu dana na vlast, Grabar Kitarović je obećala da će od Hrvatske napraviti jednu od najbogatijih zemalja u Evropi i svijetu, ali je sada u Minnesoti obilazila sve same vojne kampove, nacionalne garde i slične adrese, a baš nijednu tvornicu ili korporaciju. Nema trunke sumnje da je po istom kalupu skrojena i ‘uspravnica’ Jadran – Baltik o kojoj se u posljednje vrijeme raspričala. Ona, doduše, govori o prometnoj i energetskoj funkciji te okomice, što ne mora biti netočno, ali nesumnjivo dolazi tek nakon što se ispuni osnovna funkcija, a to je ofenzivno-defenzivni američki štit prema Moskvi. Uostalom, ima li boljeg objašnjenja zašto su baltičke zemlje, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i druge koje pripadaju toj, kako su je Amerikanci nazvali ‘novoj Evropi’, uglavnom zaštićene naizgled nevidljivom zavjesom od optužbi za eskalaciju desnog populizma i ksenofobije. Naravno, jedino što je ovdje zaista novo jeste to da u zapadnim očima više nije zazorno ni buđenje evropskih malih, džepnih fašizama iz vremena Drugog svjetskog rata, ako za to postoji dovoljno jak današnji interes. I u to se Hrvatska uklopila skladno kao zrno u cijevi predsjedničine puške.
Još prije nekoliko mjeseci, kada je eskalirala izbjeglička kriza, Tomislav Karamarko i Grabar Kitarović otvoreno su se zalagali za slanje vojske na granice i solidarizirali se s Viktorom Orbanom kada se ovaj zakačio sa Zoranom Milanovićem oko žilet-žice na mađarsko-hrvatskoj granici. To je bio prvi korak ubrzane militarizacije hrvatske vanjske politike, a u pripremi su i novi. Zapravo, kada uskoro hrvatska predsjednica ode u već drugi (!) posjet Poljskoj bojovnog konzervativca Jaroslawa Kaczynskog, i to baš u trenutku kada u Bruxellesu razmišljaju o sankcijama ovoj zemlji, Hrvatska će definitivno ovjeriti ulaznicu u ovo leglo karikaturalnih, ali ništa manje opasnih američkih ‘pudlica’. Odmah se vidi da je tu nešto duboko neprirodno i da se Hrvatska gura u priču kojoj uopće ne pripada. Sve zemlje nove Evrope vuku za sobom breme sjećanja na sovjetsku lagersku dominaciju, a neke i na okupaciju, i tu su korijeni antiruskih osjećaja koji ih danas preplavljuju. Jedina koja se tome othrvala je Mađarska, dok se Hrvatska nije imala čemu othrvavati, jer se u sklopu Jugoslavije otresla sovjetske dominacije još kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća i to u hrvatskoj kolektivnoj memoriji više ne znači ništa. Ali sada je se ipak tjera da se roguši protiv Rusije i Putina, što je jednako bespovijesno i blesavo kao da se roguši protiv Indije ili Brazila, no zato ima itekakvih implikacija i posljedica. Zapravo se događa nešto malo očekivano, napola paradoksalno.
Grabar Kitarović maknula je s Pantovčaka Ivu Josipovića i upravo je napunila prvu godinu mandata, a ista smjena događa se i u Banskim dvorima, odakle odlazi Milanovićeva koalicija, a dolazi šareni Orešković-Karamarko-Petrovljev tim. Dakle desnica je ostvarila pun pogodak ili, što rekoše katolički daešovci iz Savske 66, ‘oba su pala’. Ali ipak se ne može govoriti o trijumfu desnice, jer pogotovo Karamarko dolazi na vlast izubijanih i izranjavani udova, a lijevoliberalna ex-vlast zapravo je neloše prošla, bolje nego ijedna srodna stranačka grupacija u Kolindinoj uspravnici. To će reći da u Hrvatskoj nije prošao scenarij džepnog fašizma, barem nije prošao glatko i invazivno kako se u pravilu događa. Ovo je zasluga SDP-ove koalicije i posebno Milanovića, koji su spriječili da unutrašnja fašizacija sasvim ne preplavi zemlju, ali je onda, to je taj paradoks, ona došla odakle se nije očekivalo – izvana. Tu lijevoliberalna koalicija nije imala ovako efikasnog lijeka, štoviše, baš je ona nekim potezima tome pomogla, prvenstveno glupom najavom o nabavi američkog balističkog oružja. Time je prestao balkanski detant i započela trka u naoružanju Zagreba i Beograda, srećom zasad više virtualno, palucavim jezicima, nego stvarno. Ali dovoljno da se pokaže kako su Hrvatska i Srbija spremno prihvatile ulogu nijemih pijuna u sučeljavanju američkih i ruskih geostrateški interesa. To otvara novi prostor za militarizaciju u objema zemljama, što je gorivo s kojim fašizam uvijek najlakše hvata zamah. Eto, zato čovjek ne može odmahnuti rukom kada hrvatska predsjednica počne mahati evropskim uspravnicama, pogotovo ako usto ide i mahanje dugim cijevima, jer ona je u ovoj priči važna, važnija od Karamarka.
Karamarko je, rekosmo, izašao iz nedavnih izbora teško izudaran i karamboliran, i svi koje se pitalo tko će biti novi hrvatski premijer, ne računajući njegov HDZ, bili su protiv toga da to bude on. Grabar Kitarović je pak evidentno američki čovjek i utječe na političke događaje iznad svoji ustavnih ovlasti, što se lijepo vidjelo nakon što je pobijedivši na izborima odmah pohitala u šator u Savskoj. Šatoraši su na krilima toga koristili samoproglašeno pravo da rade selekciju kandidata za ministra branitelja, koji su im čak dolazili na noge u Savsku, što je nepoznata pojava u sistemu parlamentarne demokracije. Eh da, ne treba zaboraviti da se u šatoru vole predstavljati i kao ‘veterani NATO-a’, a koliko god to izgledalo kočoperno i teatralno, nije se pametno s time sprdati.
portalnovosti
