Vjerojatno najpamtljiviji stihovi iz poznate pjesme Marka Perkovića Thompsona “E, moj narode” su oni u kojima se nabrajaju protivnici tog naroda: “Antikristi i masoni / Komunisti, ovi, oni”. Pamtljivost im prije svega jamči lijenost stihoklepca koji je prebrzo odustao od pronalaska neprijateljske figure koja bi se rimovala s masonima ili zamjene masona nekim drugim zlom koji posjeduje veći potencijal rimovanja. No, moguće je i da je pjesnik u tim “zamjenicama” vidio “autentični” narodni govor koji ne želi ni imenovati te mračne pojave čiji je cilj manipulacija narodom. Bilo kako bilo, one su poslužile posljednjih dana kao nespomenuta inspiracija i svojevrsni natječaj vedutama suvremene desnice da otkriju koga to zapravo zamjenjuju.
Iphone ljevica, eko lenjinisti, teoretičari lezbijskog sindikalizma – to su favoriti natječaja u kojem najistaknutiju ulogu imaju Nikola Grmoja iz Mosta i Zlatko Hasanbegović iz Domovinskog pokreta. Povod je, dakako, bila pobjeda Tomislava Tomaševića i zeleno-lijeve koalicije na izborima u Zagrebu, a cilj njihovo političko prokazivanje kako bi se narodu objasnilo za koga je zapravo glasao. Nije trebalo dugo čekati reakciju “interneta” koji je reagirao kako već “internet” reagira na takve mamce. Vrlo brzo je napravljen generator koji “proizvodi” slične bizarne sintagme, a korisnici društvenih mreža su se zabavljali i s horoskopom koji vam po datumu rođenja kaže kakav ste točno “možemovac”.
Premda su autori sintagmi u pretjeranoj dovitljivosti otišli s onu stranu smislenog, te se kovanice ipak oslanjaju na tip društvene uvjerljivosti koji već godinama domaćoj, a i svjetskoj desnici, služi kao izvor svih prokazivačkih nastojanja. Pod društvenom uvjerljivošću mislimo na neke povijesne i sociološke uvide koji im jamče da ne skrenu u krajnje bizarne konstrukcije. Oni funkcioniraju kao inspiracija, često sasvim kontradiktorna, za izgradnju teorija o suvremenoj ljevici koje nisu održive, ali sadrže određeno političko gorivo. Pritom nije previše bitno koliko lijevo je ljevica koja se prokazuje. Na primjerima tri spomenute sintagme pokušat ćemo pobliže objasniti što pod tim podrazumijevamo. I ponuditi rješenja za njihovo “dekonstruiranje”.
Eko lenjinizam
Švedski ekolog i publicist Andreas Malm prošle je godine objavio interesantnu ad hoc teorijsko-političku reakciju na pojavu pandemije u obliku knjige naslova “Corona, Climate, Chronic Emergency“. U njoj se prvenstveno bavi utjecajem klimatskih promjena na izbijanje pandemije, a zaključuje ju političkim receptom koji naziva ekološkim lenjinizmom. Malm navodi više razloga zašto se odlučuje za taj recept i zašto ga tako “krsti”, ali motivacija je dovoljno jasna iz isječka intervjua koji je dao časopisu Jacobin: “Strategija Lenjina nakon 1914. godine bila je pretvoriti Prvi svjetski rat u kobni udarac protiv kapitalizma. Upravo takvo strateško usmjerenje bi trebalo da primijenimo i danas – i to je ono što mislim pod ekološkim lenjinizmom. Moramo pronaći način da ekološku krizu pretvorimo u krizu za sam fosilni kapital.” Inače, Malm je poznat i hrvatskoj publici. Nedavno su Fraktura i Institut za političku ekonomiju objavili njegov magnum opus “Fosilni kapital“.
S obzirom na to da je Tomislav Tomaševič radio u Institutu za političku ekologiju vrlo lako se uspostavi “veza” između Možemo! i ekološkog lenjinizma. Ali prosto sumnjamo da je Nikola Grmoja tim putem došao do eko lenjinista. On je naprosto nehotično stigao do istog rezultata kao Malm. Samo su Malmu bile potrebne godine izučavanja klimatskih promjena i političke povijesti, a Grmoji valjda jedno inspirativno popodne. No sama sintagma nije toliko nehotična. Ona u sebi nosi tenziju koja prati gotovo svako prokazivanje suvremene ljevice: a) to nije prava ljevica kao ona povijesna, radi se o šminkerima koji to rade iz dokolice ili zbog novaca, čemu svjedoči epitet “eko” b) oni se skrivaju iza zelenih i sličnih plašteva, ali žele napraviti isto ono što i Lenjin. Tenzija se oslanja na spomenute povijesne i sociološke uvide. Povijesni bi bio taj da se suvremena ljevica bitno razlikuje od one “originalne”, da više ne zastupa izravno i samo interese radničke klase već da je riječ, a tu je u igri taj sociološki, o svojevrsnim srednjoklasnim hobijima među koje spada i ekologija. Ti uvidi u sebi nose zrnce istine, ali počivaju na spornim premisama. Na primjer, ključni antirasistički i feministički pokreti su bili integralni dio “stare ljevice”, te “zanimacije” ljevice nisu kasnije izmišljeni hobiji “nove ljevice”. Također, klasne tenzije unutar ljevice nisu novijeg datuma. Veliki broj istaknutih figura, od Marxa do Lenjina, nije dolazio iz redova usko shvaćene radničke klase. Točno je da se suvremena ljevica dosta razlikuje od one povijesne kad su posrijedi “ne-radnička” pitanja i da je klasni sastav simpatizera i aktivista često više nagnut prema srednjoj klasi, ali to spada pod “normalne” oscilacije ili razlike unutar političkih pokreta kroz povijest.
iPhone ljevica
Za razliku od prethodne, ova etiketa Nikole Grmoje gotovo u potpunosti preteže na prokazivačku stranu koja u Možemo! vidi lažnu ljevicu. U prethodnoj je lenjinizam sugerirao opasne namjere, a ova nas navodi na pomisao da je riječ o sasvim benignoj pojavi, ljevici koja je zapravo izdala svoje povijesne prethodnike. Dok su se oni borili u tvornicama kako bi organizirali radnike i na barikadama kako bi osvojili vlast, ova ljevica svoje stavove i ideje o klasi i radnicima iznosi koristeći skupe mobitele. Kao i kod eko lenjinista, i ova etiketa pretpostavlja klasni raskorak između aktera na ljevici i onih koje nominalno zastupaju, što navodno nije bio slučaj u periodu “stare ljevice”. Grmoja nije prvi koji u korištenju iPhonea vidi dokaz licemjerja ljevice. Riječ je o već klasičnoj prozivci koju desnica dijeli s liberalima. I ona se ne odnosi samo na konkretan pametni telefon već seže i do svih kapitalističkih proizvoda. Ključan problem s takvom prozivkom je taj da (nesvjesno) pretpostavlja da je jedini autentičan ljevičar mrtav ljevičar. Naime, ljudi u kapitalizmu mogu preživjeti jedino tako da kupuju proizvode kao robe na tržištu. “Bojkotiranjem” tržišta bi bili prinuđeni da valjda sami proizvode cipele, hranu i ostale neophodne proizvode. Drugim riječima, naprosto ne bi preživjeli.
Zagovor socijalizma ne nastaje iz nekakve enklave unutar kapitalizma koja bi trebala služiti kao dokaz da je taj sustav bolji, već iz nastojanja da se realiziraju ljudske želje i mogućnosti koje kapitalizam obećava, ali nije u stanju ostvariti. Ili preciznije, nije u stanju ostvariti većini ljudi. Te želje i mogućnosti se razvijaju i mijenjaju kroz povijest. Prije petnaestak godina je pametni telefon bio simbol luksuza, a danas je neophodan alat: ne samo za dokolicu već sve većem broju radnika i za rad. Posjedovanje nešto skupljeg pametnog telefona ne znači automatsku diskvalifikaciju za iznošenje lijevih stavova. Siromašniji radnici ne mogu kupiti iPhone jer imaju preniske plaće, a ne zato što član neke lijeve stranke posjeduje iPhone.
U ovom primjeru na vidjelo izlazi još jedna tenzija u desnom prokazivanju suvremene ljevice: oni su ili dovoljno bogati da se time bave ili ih netko mora financirati da se time bave. Ta se tenzija zasniva na jednoj prilično tužnoj pretpostavci koja ljudskim bićima odriče sposobnost autentične borbe za pravednije društvo. To može biti samo hobi privilegiranih ili plaćenićki posao. “Pravi radnici” se nemaju vremena time baviti, glasi često konačan sud. Točno, ali što vi činite da im osigurate vrijeme da se bave društvenim pitanjima i kakva je to demokracija koja ne dovodi u pitanje ekonomske odnose koji priječe njenu punu realizaciju? Kroz cijelu povijest ljevice su obrazovani i bogatiji članovi stranaka i pokreta davali svoje vrijeme, obrazovanje, imovinu i rad upravo za realizaciju tih ciljeva. I da vrate dug onima koji su im omogućili te privilegije. Bili su, riječima Stuarta Halla, intelektualni repozitorij radničke klase.
Lezbijski sindikalizam
Zlatko Hasanbegović je veteran ovog žanra. Samo što se do sada uglavnom držao prefiksa para-, kvazi- i pseudo- pri prokazivanju suvremene ljevice. Lezbijski sindikalizam mu spada među rijetke, ambicioznije izlete u “samosvojne” etikete. Nije bitno što točno Hasanbegović misli pod lezbijskim sindikalizmom jer i nije nužno da išta misli, važno je ono na što cilja. A cilja, kao i Grmoja s eko lenjinizmom, na jalovost suvremene ljevice u odnosu na onu staru, pravu. Sindikalizam ima tu sličan status kao i lenjinizam: iskrena politička borba, ali i znak prijetnje slobodnom tržištu i sličnim civilizacijskim tekovinama. Ovisno o perspektivi koja je potrebna. Pridjev lezbijski je tu da taj suvremeni sindikalizam diskreditira. I pritom Hasanbegović koristi dva implicitna argumentacijska resursa.
Prva se tiče rasprostranjene teorije na desnici o povijesti ljevice u posljednjih pedesetak godina. Čini se da je njima raspad ljevice nakon sloma tzv. realnih socijalizama bio veći šok nego samoj ljevici. Toliki je šok bio posrijedi da su izmislili teoriju po kojoj ljevica nije izgubila u konkretnoj političkoj bitki već se samo prebacila na drugi teren. Prvo su nastojali uništiti tradicionalne hijerarhije i obitelj putem komunizma, a sada to čine rodnom ideologijom i sličnim čarima. Druga se pak tiče akademske lijeve teorije koju je Hasanbegović sigurno okrznuo, a koja često i sama bizarnim sintagmama u borbi za “originalnost” doktorata i teza stvara začudne i cringe sintagme, ljevici potpuno nepotrebne. Dakle, prva mu služi da kod ciljane publike osigura povijesnu vjerodostojnost, a druga da prokaže ljevicu kao stilski hobi privilegiranih.
Međutim, nema ništa sporno ili problematično u sindikalnom bavljenju seksualnim preferencama. Naime, ljudi često ostaju bez posla zbog “krivog” izbora partnera ili partnerice i teško da ih itko u takvoj situaciji može štititi efikasnije od sindikata. To što postoje sindikati koji se time ne bave ili ne žele baviti ne znači da oni nisu najučinkovitije sredstvo u borbi protiv takvog tipa diskriminacije na radnom mjestu. No, Hasanbegović ovakvim tipom prozivci upravo parazitira na određenim neslaganjima na ljevici ili na drukčijim razvojnim putanjama. Takve “dovitljive” prozivke mogu pridonijeti samo tamo da se ne poboljšaju ni životi lezbijki ni “običnih radnika”.
Nešto pomnije bavljenje ovim etiketama i prokazivanjima nije tu samo u svrhu stilske vježbe. Premda su ovi pokušaji karikaturalni, ne znači da se u njima ne kriju ključni obrasci obračuna desnice s ljevicom. Trenutno ih karikaturalnima čini pobjeda stranke Možemo! s partnerima na izborima, a u nekim drugim okolnostima mogu postati i preduvjet za opasnije radnje od prokazivanja. Zato je na Možemo! i Tomaševiću velika odgovornost. A dotad se možemo zabavljati.
bilten
