Izgledalo je da je Tomislav Karamarko pronašao idealnu nišu u koju će se skloniti od grohotnih podsmijeha. Nakon što se ogradio od referenduma o ukidanju ćirilice, ali i priznao da ga je onako neobavezno, bez odijela, sam potpisao, počele su zafrkancije u kuloarima i medijima da se ne zna što on misli kada je u odijelu, a kada u trapericama. Ali onda je HDZ održao ekonomski skup, pompozno nazvan “Svehrvatski gospodarski forum”, koji je na to trebao staviti točku ili je čak zakucati. Jer, evo, najveća opozicijska stranka trlja nos svojim sarkastičnim kritičarima pravim, životnim temama, otprilike onako kako je prije dvadesetak godina Bill Clinton skresao Bushu starijem prije nego što će ga na izborima pojesti za doručak: “It’s the economy, stupid!” (To je ekonomija, glupane). I zbilja, Karamarko je na spomenutom forumu napao SDP i koalicijske partnere da zemlju stalno vraćaju u nove i nove ideološke ratove, dok ekonomija beznadno stoji u mjestu ili nazaduje. Ali sasvim mu je promaklo da Milanovićeve “glupane” podučava dvjema stvarima koje su i same – oprosti, Tomo – neizmjerno glupe.
Prije svega, i sam se poslužio teškom ideološkom artiljerijom optužujući ih po tko zna koji put da Hrvatsku “nisu željeli”, pa onda ne znaju njome ni upravljati, što pred njegovu stranku stavlja, veli, ultimativni patriotski zadatak da “dobije i drugi rat za Hrvatsku”. Ovaj put, jelte, na ekonomskom području. Iz ovog posljednjeg jasno se vidi da Karamarko – doduše ne jedini, jer je isto s ogromnom većinom hrvatskih političara – uopće ne razumije da je i ekonomija itekako ideološko pitanje. Štoviše, da je ona glavno ideološko pitanje, jer se tu ne samo stvara nego i raspoređuje društveno bogatstvo, a na tome onda izrasta i golema, razdivljala krošnja socijalnih razlika, privilegiranja jednih i deprivilegiranja drugih. Ukratko, svijet od “jedan posto” kapitalističkih bogataša i “99 posto” prekarijata i siromaha, kakav nam je danas pred očima. I naravno da onda ovakvi tobože ekonomski “forumi” izgledaju uvijek kao isto prelijevanje iz šupljeg u prazno. Mijenjaju se samo varijacije toga istoga, povremeno zakonomjerno drugujući i s notornim budalaštinama, kakva je ona bivše HDZ-ove ministrice Martine Dalić, koja na ovom “svehrvatskom” sijelu reče da će se Hrvatska izvući iz krize uz pomoć “četiri zamašnjaka: konkurentnosti, ulaganja i izvoza te uravnoteženja proračuna”.
Kakvi vražji zamašnjaci, to su valjda ciljevi koje treba postići, a zašto se ne postižu, iz sasvim je druge priče. To je priča o uzrocima sadašnje recesije, i to ne samo ovdje kod nas, nego i u evropskim i svjetskim razmjerima, a o tim razlozima podjednako malo znaju i u Karamarkovom HDZ-u i u Milanovićevom SDP-u.
Uzroci su, najkraće rečeno, u planetarnoj podcijenjenosti rada i favoriziranju kapitala. A kako se to s ovom krizom još drastično produbilo, jer plaće radnika (ako imaju sreće da su uopće zaposleni) stagniraju ili padaju, a profiti vlasnika kapitala i njihovih menadžera eksponencijalno rastu, i malom djetetu palo bi na pamet – pa zbog toga imate ovu krizu! Ljude premalo plaćate, jer se rezultati njihovog rada potocima odlijevaju u džepove poslodavaca, i zar vam još treba crtati zašto ste došli u ovu situaciju?! Ali vraga! Umjesto da se više vrednuje rad, a time i poveća kupovna moć građana koja je pogonsko gorivo proizvodnje, uvode se famozne “mjere štednje” koje se, vidimo svi, provode na račun onih “dolje”, što znači da se radnike dodatno osiromašuje, a spomenutu kupovnu moć okljaštruje. I tako se krug zatvara na najgori mogući način, jer se kriza pokušava prevladati onim istim uzrocima koji su do nje i doveli. A to je uistinu sasvim nalik otrcanoj frazi o gašenju požara benzinom, još gore od toga, benzinom koji je do požara i doveo.
Stoga i izgleda da ovoj krizi nema kraja jer njoj, u sadašnjoj vrsti kapitalizma, po svemu sudeći, zaista nema kraja. Zato neka zaboravi čovjek u trapericama, zajedno sa svima ostalima u Hrvatskoj, da ekonomija nema veze s ideologijom, jer ni s čim drugim ona nije povezanija. Uostalom, to se pokazalo i na Clintonovu primjeru. Došavši na vlast, a to je bilo nedugo nakon propasti Sovjetskog Saveza, čime je nestao glavni konkurent Zapada u modeliranju socijalne države, on je bankama ukinuo zabranu špekuliranja. Time je udaren jedan od temelja današnjeg tipa kapitalizma. U njemu se kapital pomamio za “lezilebovićkim” financijskim i sličnim transakcijama (u kojima treba malo zaposlenih, pa ih se zato stalno i “fleksibilizira”), masovno bježeći iz proizvodnog sektora (koji jedini jamči visoku zaposlenost). Drugi temelj je ova pomama za nikada dovoljno jeftinom državom koja, naravno, uvijek pojeftinjuje na račun zaposlenika a nikada zapošljavača, točno onako kako su svojedobno zamislili u zbornici tzv. čikaške škole, a najdrastičnije proveli Reagan u Americi i Thatcher u Evropi. To je taj famozni neoliberalizam, koji je autentična maternica sadašnje krize, ali svejedno slovi kao biblija današnjeg kapitalističkog svijeta, na kojoj pobožno drže ručice i naši HDZ i SDP.
Doduše, SDP se tu malo nećka, pa pod utjecajem evropskih socijaldemokrata i socijalista povremeno kenjka da neke psalme treba malo drukčije čitati, ali, ne daj bože, ruku s biblije – ne miče. HDZ ima malo drukčiji, ali u osnovi ništa manji problem. Zna da danas njegovi vladaju svjetskom ekonomijom, pa se junači da će primijeniti i najortodoksnije metode neoliberalizma, puštajući u javnost glasine da će Karamarko uzeti za savjetnika jednog od buldoga čikaške škole, bivšeg savjetodavca čileanskog diktatora Pinocheta, Josea Pineru. A na ovaj “svehrvatski” forum doveli su sličnog svata, bivšeg savjetnika Margaret Thatcher, Robina Harrisa, koji je održao vrlo borben govor o maksimalno jeftinoj državi, kao navodno jedinom spasonosnom rješenju za teško stanje u Hrvatskoj.
No Karamarkova stranka ipak se ne usudi zaigrati samo na tu kartu, i to iz razloga o kojem ne želi javno govoriti, ali je bjelodano jasan. Ona se boji prepustiti SDP-u nostalgiju za vremenima socijalizma kada je socijalna država ovdje vrlo dobro funkcionirala, a što je najvažnije, još ima dovoljno ljudi koji se toga sjećaju. Zato HDZ pomno njeguje taktiku tamte-vamte, pa iz rukava vadi tipove a la Goran Marić ili Marko Kolaković, koji o ovim stvarima drukčije govore. Ali badava sve, što god HDZ i SDP govorili, ekonomija pod njima ne funkcionira, niti može funkcionirati. To je ekonomija za glupane.
Izvor: novosti
Prije svega, i sam se poslužio teškom ideološkom artiljerijom optužujući ih po tko zna koji put da Hrvatsku “nisu željeli”, pa onda ne znaju njome ni upravljati, što pred njegovu stranku stavlja, veli, ultimativni patriotski zadatak da “dobije i drugi rat za Hrvatsku”. Ovaj put, jelte, na ekonomskom području. Iz ovog posljednjeg jasno se vidi da Karamarko – doduše ne jedini, jer je isto s ogromnom većinom hrvatskih političara – uopće ne razumije da je i ekonomija itekako ideološko pitanje. Štoviše, da je ona glavno ideološko pitanje, jer se tu ne samo stvara nego i raspoređuje društveno bogatstvo, a na tome onda izrasta i golema, razdivljala krošnja socijalnih razlika, privilegiranja jednih i deprivilegiranja drugih. Ukratko, svijet od “jedan posto” kapitalističkih bogataša i “99 posto” prekarijata i siromaha, kakav nam je danas pred očima. I naravno da onda ovakvi tobože ekonomski “forumi” izgledaju uvijek kao isto prelijevanje iz šupljeg u prazno. Mijenjaju se samo varijacije toga istoga, povremeno zakonomjerno drugujući i s notornim budalaštinama, kakva je ona bivše HDZ-ove ministrice Martine Dalić, koja na ovom “svehrvatskom” sijelu reče da će se Hrvatska izvući iz krize uz pomoć “četiri zamašnjaka: konkurentnosti, ulaganja i izvoza te uravnoteženja proračuna”.
Kakvi vražji zamašnjaci, to su valjda ciljevi koje treba postići, a zašto se ne postižu, iz sasvim je druge priče. To je priča o uzrocima sadašnje recesije, i to ne samo ovdje kod nas, nego i u evropskim i svjetskim razmjerima, a o tim razlozima podjednako malo znaju i u Karamarkovom HDZ-u i u Milanovićevom SDP-u.
Uzroci su, najkraće rečeno, u planetarnoj podcijenjenosti rada i favoriziranju kapitala. A kako se to s ovom krizom još drastično produbilo, jer plaće radnika (ako imaju sreće da su uopće zaposleni) stagniraju ili padaju, a profiti vlasnika kapitala i njihovih menadžera eksponencijalno rastu, i malom djetetu palo bi na pamet – pa zbog toga imate ovu krizu! Ljude premalo plaćate, jer se rezultati njihovog rada potocima odlijevaju u džepove poslodavaca, i zar vam još treba crtati zašto ste došli u ovu situaciju?! Ali vraga! Umjesto da se više vrednuje rad, a time i poveća kupovna moć građana koja je pogonsko gorivo proizvodnje, uvode se famozne “mjere štednje” koje se, vidimo svi, provode na račun onih “dolje”, što znači da se radnike dodatno osiromašuje, a spomenutu kupovnu moć okljaštruje. I tako se krug zatvara na najgori mogući način, jer se kriza pokušava prevladati onim istim uzrocima koji su do nje i doveli. A to je uistinu sasvim nalik otrcanoj frazi o gašenju požara benzinom, još gore od toga, benzinom koji je do požara i doveo.
Stoga i izgleda da ovoj krizi nema kraja jer njoj, u sadašnjoj vrsti kapitalizma, po svemu sudeći, zaista nema kraja. Zato neka zaboravi čovjek u trapericama, zajedno sa svima ostalima u Hrvatskoj, da ekonomija nema veze s ideologijom, jer ni s čim drugim ona nije povezanija. Uostalom, to se pokazalo i na Clintonovu primjeru. Došavši na vlast, a to je bilo nedugo nakon propasti Sovjetskog Saveza, čime je nestao glavni konkurent Zapada u modeliranju socijalne države, on je bankama ukinuo zabranu špekuliranja. Time je udaren jedan od temelja današnjeg tipa kapitalizma. U njemu se kapital pomamio za “lezilebovićkim” financijskim i sličnim transakcijama (u kojima treba malo zaposlenih, pa ih se zato stalno i “fleksibilizira”), masovno bježeći iz proizvodnog sektora (koji jedini jamči visoku zaposlenost). Drugi temelj je ova pomama za nikada dovoljno jeftinom državom koja, naravno, uvijek pojeftinjuje na račun zaposlenika a nikada zapošljavača, točno onako kako su svojedobno zamislili u zbornici tzv. čikaške škole, a najdrastičnije proveli Reagan u Americi i Thatcher u Evropi. To je taj famozni neoliberalizam, koji je autentična maternica sadašnje krize, ali svejedno slovi kao biblija današnjeg kapitalističkog svijeta, na kojoj pobožno drže ručice i naši HDZ i SDP.
Doduše, SDP se tu malo nećka, pa pod utjecajem evropskih socijaldemokrata i socijalista povremeno kenjka da neke psalme treba malo drukčije čitati, ali, ne daj bože, ruku s biblije – ne miče. HDZ ima malo drukčiji, ali u osnovi ništa manji problem. Zna da danas njegovi vladaju svjetskom ekonomijom, pa se junači da će primijeniti i najortodoksnije metode neoliberalizma, puštajući u javnost glasine da će Karamarko uzeti za savjetnika jednog od buldoga čikaške škole, bivšeg savjetodavca čileanskog diktatora Pinocheta, Josea Pineru. A na ovaj “svehrvatski” forum doveli su sličnog svata, bivšeg savjetnika Margaret Thatcher, Robina Harrisa, koji je održao vrlo borben govor o maksimalno jeftinoj državi, kao navodno jedinom spasonosnom rješenju za teško stanje u Hrvatskoj.
No Karamarkova stranka ipak se ne usudi zaigrati samo na tu kartu, i to iz razloga o kojem ne želi javno govoriti, ali je bjelodano jasan. Ona se boji prepustiti SDP-u nostalgiju za vremenima socijalizma kada je socijalna država ovdje vrlo dobro funkcionirala, a što je najvažnije, još ima dovoljno ljudi koji se toga sjećaju. Zato HDZ pomno njeguje taktiku tamte-vamte, pa iz rukava vadi tipove a la Goran Marić ili Marko Kolaković, koji o ovim stvarima drukčije govore. Ali badava sve, što god HDZ i SDP govorili, ekonomija pod njima ne funkcionira, niti može funkcionirati. To je ekonomija za glupane.
Izvor: novosti
