Ekskluzivno na SBPeriskopu ulomci iz knjige Ruska književnosti od 11. do 21. stoljeća Josipa Užarevića

Ekskluzivno na SBPeriskopu ulomci iz knjige Ruska književnosti od 11. do 21. stoljeća Josipa Užarevića (2)

UVOD U KNJIŽEVNOST 20. STOLJEĆA

  1. Izvanknjiževna situacija


Od svih ruskih stoljeća 20. je vjerojatno najtragičnije i najdramatičnije – sudeći po raznovrsnosti i intenzitetu događaja, a najviše po broju stradalih ljudi.

U tome se pogledu osobito izdvaja prva polovica stoljeća. Već na početku Rusi imaju izgubljeni rat protiv Japana (1904-1905), a s tim je povezana i Prva ruska revolucija 1905. godine. Ubrzo je slijedio Prvi svjetski rat, koji je za carsku Rusiju također bio katastrofalan, a još dok je trajao taj rat, dolazi do Velike Listopadske revolucije 1917. godine koja će stubokom promijeniti sve što je u Rusiji dotad postojalo – državni ustroj, ekonomske odnose, društvenu hijerarhiju, eliminirat će religijsku dominaciju u području kulture te će kao službenu (državnu) ideologiju uvesti ateizam odnosno marksističko-materijalističku doktrinu "znanstvenoga komunizma". Odmah nakon revolucije slijedi iscrpljujući građanski rat "crvenih" i "bijelih" (1917-1922), s kojim će se preklopiti velika glad (1921-1922).[1] Nakon Leninove smrti 1924. godine (i pokušaja da se "novom ekonomskom politikom" ublaže katastrofalni učinci ratnih zbivanja i revolucionarnih promjena) slijede – od početka 1930-ih – staljinovske represije i čistke koje neće prestati sve do Stalinove smrti 1953. godine: namješteni sudski procesi ideologijski i politički nepoćudnima, njihova ubojstva ili slanje na sibirsku robiju, proganjanje beskonačnoga ljudskoga mnoštva, gladomor (golodomor) u Ukrajini s višemilijunskim žrtvama (1932-1933)... Nakon toga slijedi katastrofalan ulazak Sovjetskoga Saveza u Drugi svjetski rat, kojemu su prethodili tajni dogovori s nacističkom Njemačkom o prijateljstvu, trgovini, nenapadanju i imperijalnoj podjeli Europe, a kao rezultat toga – potpuna nespremnost za rat i opet milijuni izginulih.[2] Usprkos svemu Sovjetski je Savez iz Drugoga svjetskoga rata izašao kao pobjednik (dijelom zahvaljujući i uključivanju Ruske pravoslavne crkve u antifašističko-rodoljubne aktivnosti) – ojačan i na unutarnjem i na globalnome planu. U drugoj polovici 20. stoljeća Sovjetski se Savez, na čelu s Rusijom, uspio nametnuti kao jedna od dviju vodećih svjetskih vojnih sila, postao je atomska velesila, a 1960-ih prvi je krenuo u osvajanje svemira... Usto je postao sportska, šahovska i znanstvena velesila. Ta svijest o veličini i svjetskome značenju Rusije postoji i danas kod mnogih "nostalgičara". Ipak, sovjetska se megadržava održala tek sedamdesetak godina. Raspad se dogodio 1991. godine, a kriza koja je prethodila tomu raspadu nastavljena je i nakon formiranja nove državne tvorevine – Ruske Federacije. Stanje se donekle stabiliziralo početkom 21. stoljeća – dolaskom na vlast Vladimira Putina.

Što se pak tiče ruske književnosti 20. stoljeća, njezina kronologija donekle slijedi logiku izvanknjiževnih događaja: do 1930-ih vlada veliko šarenilo i snažna dinamika modernističkih i avangardno-revolucionarnih umjetničkih procesa, a nakon toga, sve do kraja 1980-ih, imamo višedesetljetnu krutu državno-partijsku ideologijsku kontrolu nad svim područjima umjetnosti (tzv. socijalistički realizam). Dakako, u sferi umjetnosti nikada nije moguće postići apsolutnu monolitnost, pa su se tako unutar dominantne "socrealističke kulture" pojavljivale "devijacije" – svojevrsna duhovno-umjetnička ilegala (samizdat, tamizdat, polutajni kružoci i interesne skupine – općenito govoreći, relativno snažan kulturni underground).

  1. Modernizam, simbolizam


Razdoblje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće – modernizam (ponekad nazivan i dekadencijom) – bilo je razdoblje društvene i duhovne krize koja je ne samo najavljivala nego i zahtijevala radikalne promjene. Dva naraštaja ruskih simbolista – stariji i mlađi – bila su važan, veoma aktivan čimbenik toga stanja. S obzirom na broj i kvalitetu pjesnika to se razdoblje često naziva "srebrnim dobom ruskoga pjesništva" (što je u tipologijskoj i povijesnoj vezi sa "zlatnim dobom" Puškinove plejade).

Među starije simboliste ubrajaju se Valerij Brjusov (pokretač almanaha Ruski simbolisti – Russkie simvolisty, 1894-1895), Dmitrij Merežkovskij i njegova žena Zinaida Gippius, Fëdor Sologub, Konstantin Bal'mont, Jurgis Baltrušajtis (litavsko-ruski pjesnik) i dr. Oni su se vodili idejom "religijske društvenosti" te su korespondirali s filozofsko-religijskim koncepcijama mislilaca kao što su bili Pavel Florenskij, Sergej Bulgakov i Nikolaj Minskij. Bit simbola (a samim tim i simbolizma) dobro je odredila Zinaida Gippius u pjesmi Švelja (Šveja, 1901): "Na svim pojavama leži pečat. / Jedna s drugom kao da je slivena. / Uzimajući jednu – nastojim pogoditi / Za njom drugu – onu što je skrivenа". S tim se slaže i formula mlađega simbolista Vjačeslava Ivanova: "a realibus ad realiora" ("od realnoga prema realnijemu").

Drugi naraštaj ruskih simbolista (Aleksandr Blok, Andrej Belyj, Vjačeslav Ivanov, Sergej Solov'ëv, Innokentij Annenskij) usmjeren je na filozofsko-religiozno razumijevanje svijeta te se u dobroj mjeri oslanja na mistična filozofska iskustva kasnoga Vladimira Solov'ëva. U toj se skupini izdvajaju Aleksandr Blok i Andrej Belyj (pravo ime Boris Nikolaevič Bugaev) koji ulaze u sam vrh sveukupna ruskoga i svjetskoga pjesništva.

  1. Avangarda i Revolucija


Premda ruski književni povjesničari često spajaju u jednu cjelinu simboliste i postsimbolističku generaciju vrhunskih pjesnika kao što su npr. Velimir Hlebnikov, Marina Cvetaeva, Osip Mandel'štam, Anna Ahmatova, Boris Pasternak i Sergej Esenin, ipak se treba složiti s Aleksandrom Flakerom koji u naraštaju avangardnih pjesnika, na čelu s Vladimirom Majakovskim, vidi kvalitativan odmak od simbolističkoga naraštaja. Stvar je, kako se čini, u ovome: simbolisti su bili na kraju jedne (stare) kulturno-povijesne epohe, a avangardisti na početku nove – bez obzira na činjenicu što su se realno ta dva naraštaja itekako dodirivala i prožimala.

Među avangardističkim (postsimbolističkim) skupinama dvije su najvažnije futuristi i akmeisti. Futuristi su (na čelu s Majakovskim, Hlebnikovom, Nikolajem Asejevom, Aleksejem Kručënyhom, Davidom Burljukom, Vasilijem Kamenskim i dr.) zahtijevali radikalan prekid s cjelokupnom kulturnom tradicijom: "Izbaciti Puškina, Dostoevskoga, Tolstoja i sve ostale s Parobroda Suvremenosti" (Manifest, 1912). Među futuristima treba izdvojiti Velimira Hlebnikova – genijalnoga pjesnika koji nas, prema Mandel'štamovim riječima, uvodi u "etimologijsku noć ruskoga korjenoslovlja". Majakovskoga pak više karakterizira pjesnička "glasnost" i svojevrsna poza nego vrhunska umjetnička nadarenost. On je više fenomen (znak, simbol) svojega vremena nego stvaralačka osobnost koja "modeliranjem svijeta" nadilazi to vrijeme. Ne treba čuditi da se Boris Pasternak, koji je u početku bio član futurističke grupe "Centrifuga", poslije udaljio od futurističke filozofije.

Za razliku od futurističkoga radikalizma (borbenosti) akmeisti su – Nikolaj Gumilëv, Anna Ahmatova, Osip Mandel'štam, Nikolaj Kuzmin – inzistirali na kulturnome pamćenju i na "radosti prepoznavanja". Tu valja izdvojiti Annu Ahmatova i Osipa Mandel'štama – pjesnike svjetskoga ranga. Pritom se Ahmatova u svojoj lirici vodila izrazito "ženskim načelom", pa su ju onodobni ideologijski pravovjernici optuživali da je istodobno i "monahinja" i "bludnica". Tom ženskošću Ahmatova je, kao tip lirskoga pjesnika, suprotstavljena "muškomu načelu" Marine Cvetaeve, druge vodeće pjesnikinje razmatranoga razdoblja. Na drugome kraju akmeističkoga luka jest pjesništvo, esejistika i proza Osipa Mandel'štama. On je u početku, baš kao i Boris Pasternak, maksimalno izbjegavao govor orijentiran na lirsko Ja, tj. na pjesničku (pjesnikovu) intimu, pokazujući interes za antiku (i grčku i rimsku) te za srednjovjekovlje. Razmišljao je – i pjesnički i esejistički – u stoljećima, a duboko je razumio i druge umjetnosti, osobito glazbu i arhitekturu.

Od drugih avangardističkih skupina vrijedi spomenuti imažiniste (Sergej Esenin, Vadim Šeršenevič, Anatolij Mariengof), konstruktiviste (Il'ja Sel'vinskij, Aleksej Čičerin, Kornelij Zelinskij), "Serapionovu braću"[3] (Konstantin Fedin, Vsevolod Ivanov, Nikolaj Nikitin, Nikolaj Tihonov, Elisaveta Polonskaja, Lev Lunc, Mihail Zoščenko, Veniamin Kaverin), oberiute (od OBERIU – "Ob''edinenie real'nogo iskusstva": Daniil Harms, Aleksandr Vvedenskij, Nikolaj Zabolockij, Konstantin Vaginov i dr.).

U razdoblju prije i poslije Listopadske revolucije bile su aktivne i skupine radničkih i seljačkih pisaca – napostovci (oko časopisa Na postu – Na straži), rapovci (RAPP – "Rossijskaja associacija proletarskih pisatelej"), "novoseljački pjesnici" (Nikolaj Kljuev, Sergej Kličkov, Pëtr Orešin; njima je jedno vrijeme pripadao i Esenin) i dr.

Izvan skupina bila je Marina Cvetaeva, kao i više izvrsnih proznih pisaca – Boris Pil'njak, Leonid Leonov, Isaak Babel', Jurij Oleša, Andrej Platonov, Mihail Bulgakov, Aleksandr Grin, Konstantin Paustovksij, Valentin Kataev, Il'ja Il'f i Evgenij Petrov.

  1. Socrealizam


Kao model socrealističke književnosti uzet je roman Maksima Gor'koga, odnosno Alekseja Maksimoviča Peškova, Mati (Mat', 1905), napisan za boravka u Americi. Ali utvrđivanje i ozakonjivanje "socrealističkoga kanona" kao službenoga i jedinoga stvaralačkoga principa valja povezivati s utvrđivanjem staljinističkih principa i mehanizama vlasti u 1930-im. Tada su zabranjene sve književne grupacije i frakcije u ime jedne jedinstvene organizacije – "Saveza pisaca SSSR-a" (1934). Socijalistički se realizam definira kao "umjetnička metoda" kojom se "estetski izražava socijalistički osviještena koncepcija svijeta i čovjeka". U praksi se ta "metoda" svodila na dvoje: "partijnost" i "narodnost". Ovdje nije teško vidjeti da je riječ o inačici stare Uvarovljeve formule: "Pravoslavlje, Samodržavlje, Narodnost". Pritom se u sovjetsko-staljinovskoj varijanti "samodržavlje" (apsolutna vlast suverena) očito podrazumijevalo te ga nije ni trebalo posebno isticati, "pravoslavlje" je zamijenjeno "partijnošću", dok je "narodnost" ostala kakva je i bila. Bile su zadane i teme: kolektivizacija, industrijalizacija, socijalistička preobrazba sela, klasna borba, kult vođe, heroizacija radničke klase. Rezultat – "lakirovka" ili idealizacija stvarnosti, "beskonfliktnost", "povijesni optimizam", didaktizam, dakle vapijuća falsifikacija stvarnosti i sterilnost spisateljskoga posla kao takva.

Među paradigmatska socrealistička djela (uz Mater Gor'koga kao protouzor) idu ovi romani: trilogija "crvenoga grofa" Alekseja Konstantinoviča Tolstoja Hod po mukama (Hoždenie po mukam, 1921-1941), roman Nikolaja Alekseeviča Ostrovskoga Kako se kalio čelik (Kak zakaljalas' stal', 1932-2934), roman Cement (1925) Fëdora Vasil'eviča Gladkova, Pedagoška poema (Pedagogičeskaja poèma, 1933-1936) Antona Semënoviča Makarenka, Poraz (Razgrom, 1927) i Mlada garda (Molodaja gvardija, 1945) Aleksandra Aleksandroviča Fadeeva. Dakako, ruska je književnost i u tako nestimulativnim ideologijskim uvjetima ostvarivala vrhunske rezultate, među kojima se ističu veliki romani Mihaila Šolohova Tihi Don (Tihij Don, 1928, 1929-1932, 1937-1940) i Uzorana ledina (Podnjataja celina, 1932, 1959-1960). To je još jedna potvrda za stav da vrhunska djela nadilaze svoj neposredni povijesno-geografski okvir, pa i ideologijski, ma koliko taj okvir bio krut, ograničavajući i nasilan. (O kulturi socijalističkoga realizma odnosno "socrealističkoga kanona" usp. Gjunter i Dobrenko 2000.)

  1. Ratna i poratna književnost


Koliko god to paradoksalno zvučalo, obrambeno-domovinski antifašistički rat donio je ruskoj književnosti relaksaciju, mogućnost da se o stvarnosti piše iskreno patriotski, bez "narudžbe" i bez ideologijske stege. Tako ratna tema vraća na književnu scenu i one pisce koji su u tridesetim godinama bili gurnuti na margine, npr. Pasternaka i Ahmatovu. A pojavljuju se i nova imena: Pavel Grigor'evič Antokol'skij, Vera Mihajlovna Inber, Vasilij Semënovič Grossman, Boris Leont'evič Gorbatov i dr. U danome se problemskome sklopu kvalitetom izdvaja proza Konstantina (pravim imenom Kirill) Simonova, Viktora Nekrasova i Vere Panove. Aleksandr Tvardovskij objavio je popularnu poemu o vojniku Vasiliju Tërkinu (Vasilij Tërkin, 1941-1945). Ratnu liriku pisali su i Boris Sluckij te već spominjani Konstantin Simonov i dr.

  1. Odjuga i šezdesetaši


Stalinova smrt 1953. godine unijela je, bar nakratko, promjenu u rusku književnost: nastupilo je vrijeme "odleđivanja" (ottepel') nakon duge i oštre zime. Tema jugovine ili odjuge[4] već je bila načeta u pjesmi Nikolaja Zabolockoga (Ottepel', 1948), а razvijena je i utvrđena u pripovijesti Il'je Èrenburga s istim naslovom (Ottepel', 1954). U tome se razdoblju rehabilitiraju nepravedno prognani i usmrćeni (Marina Cvetaeva, Ivan Bunin, Jurij Oleša), a promjena klime osjeća se u djelima Konstantina Pustovskoga, Jurija Nagibina, Bulata Okudžave i dr.

Tako je otvoren prostor za stvaralačku aktivnost tzv. šezdesetaša (šestidesjetniki) – pjesničkoga naraštaja koji je obilježio rusku književnost šezdesetih godina 20. stoljeća. To su mladi ljudi koji u novim društvenim okolnostima s novim elanom stupaju na književnu scenu, a ujedno su svojevrstan odjek onoga što se zbivalo u dvadesetim godinama. Tako npr. Evgenij Evtušenko, svojevrsni glasnogovornik toga naraštaja, "nastupa s patosom i snagom glasa Majakovskoga" (Lauer 2009: 228), a slijede ga manje glasni Robert Roždestvenskij i Andrej Voznesenskij. Posebno mjesto ima Bella Ahmadulina – pjesnikinja fine ženske osjetilnosti (na tragu Ahmatove), ali i misaonosti, s izrazitim osjećajem za muzikalnost i metaforičnost jezika. Atmosferu šezdesetih dobro nadopunjuju "pjesnici s gitarom" – Bulat Okudžava, Novella Matveeva, Aleksandr Galič, a nešto poslije Vladimir Vysockij.

U šezdesetima se pojavljuje i "mlada proza", Flakerovim jezikom rečeno – "proza u trapericama", koja afirmira mladoga pripovjedača, bavi se urbanim temama, međugeneracijskim odnosima, odmiče se od regula socrealističke poetike. Sve to imamo u djelima Vasilija Aksënova, Jurija Kazakova, Vladimira Vojnoviča, Andreja Bitova, Jurija Trifonova i Vladimira Makanina.

  1. Zastoj 1970-ih


U razmatrano razdoblje ulazi i seoska proza (derevenskaja proza). Njezinim se začetnikom smatra Aleksandr Solženicyn s pripovijetkom Matrënina kuća (Matrenin dvor, 1963), a vodeći su joj predstavnici Vasilij Šukšin, Boris Možaev, Vladimir Solouhin, Vasilij Belov i Valentin Rasputin.

Sedamdesete i prva polovica osamdesetih ponekad se nazivaju razdobljem "zastoja" (stagnacije). U to je vrijeme naime opet počeo jačati državno-ideologijski pritisak na književnost i sveukupno stvaralaštvo (što je bilo u uskoj vezi sa smjenom na vrhu vlasti: nakon "mekoga" Hruščova došao je "tvrdi" Brežnev). Rezultat toga novoga pritiska bio je drugi val ruske emigracije koji je krenuo 1972. godine i iz Rusije odnio na Zapad takve vrhunske pisce kao što su Iosif Brodskij, Aleksandr Solženicyn, Andrej Sinjavskij, Viktor Nekrasov, Vasilij Aksënov, Vladimir Vojnovič i mnoštvo drugih. Taj egzodus, piše Reinhard Lauer, "nije samo potvrdio da se iza službene fasade u Sovjetskom Savezu razvila snažna oporbena književnost, nego je stvorio nov zamah ruske književnosti u emigraciji. Ubrzo se u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, SAD-u i Izraelu formiraju književna središta. Oko 1980. u zapadnome je svijetu izlazilo stotinjak emigrantskih časopisa" (Lauer 2009: 243). Upravo će taj drugi emigrantski val biti jedna od važnih spona pri uključivanju ruske književnosti u zapadne procese kad se krajem osamdesetih i početkom devedesetih bude raspadao SSSR – zajedno sa "socrealističkim kanonom".

  1. Kraj 20. stoljeća: Glasnost, perestrojka, postmodernizam


Ipak treba reći da su odlučujuću ulogu imali procesi koji su se osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća odvijali u samoj Rusiji, iako utjecaj Zapada nikada ne treba podcijeniti. Stvaralaštvo pisaca kao što su Andrej Bitov, Venedikt Erofeev, Ljudmila Petruševskaja, Iosif Brodskij, Lev Rubinštejn ili Dmitrij Prigov bilo je više nego dobra osnova za formiranje ruskoga postmodernizma u posljednjem desetljeću 20. stoljeća i na početku 21. u djelima – mahom proznima[5] – pisaca kao što su Vladimir Sorokin, Timur Kibirov, ona ista Ljudmila Petruševskaja ili pak onaj isti Dmitrij Prigov...

  1. Emigranti, nobelovci


U 20. stoljeću bila su tri odnosno četiri velika ruska emigrantska vala: 1) nakon Listopadske revolucije, tj. u 1920-ima; 2) nakon Drugoga svjetskoga rata (1940-е); 3) od početka 1970-ih do početka 1980-ih; 4) nakon raspada SSSR-a i uvođenja demokratskih promjena u Rusiji (kraj 1980-ih i 1990-e). Ponekad se čak govori i o petome valu – u prvome desetljeću 21. stoljeća.

U prvome su valu zajedno s predstavnicima bivše carske vojske, aristokracije, crkvenih struktura i visoke inteligencije odlazili i pisci. Već smo vidjeli da su među njima bili Ivan Bunin, Dmitrij Merežkovskij, Zinaida Gippius, Konstantin Bal'mont, Vladislav Hodasevič, Aleksej Remizov, Igor' Severjanin, Aleksej Nikolaevič Tolstoj (koji se međutim vratio u SSSR i ondje umro kao cijenjeni "crveni grof"), Marina Cvetaeva (koja se također vratila u SSSR, ali se ubrzo ubila u evakuaciji – na početku Drugoga svjetskoga rata), Ivan Sergeevič Šmelëv, Kuprin, Zajcev, Konstantin Bal'mont, Vjač. Ivanov (koji je u Italiji prešao na katoličanstvo). Od nešto mlađih pisaca među emigrantima prvoga vala našli su se Vladimir Nabokov, Nina Berberova, Gajto (Georgij), Gazdanov, Georgij Ivanov i dr. (v. Struve 1984).

U trećem valu, kao što je već rečeno, bili su Iosif Brodskij, Aleksandr Solženicyn, Andrej Sinjavskij, Vladimir Maksimov, Anatolij Kuznecov, Vladimir Vojnovič, Vasilij Aksënov, Anatolij Gladilin, Viktor Nekrasov, Georgij Vladimov (pravo prezime Volosevič), Vladimir Kornilov i dr.

U četvrtome emigracijsko-ekonomskome valu ruskih građana u Europu i SAD bilo je, kako se čini, više sveučilišnih profesora-filologa nego samih pisaca. Štoviše, neki su se pisci u to vrijeme sa Zapada stali vraćati u demokratsku Rusiju. Najpoznatiji je primjer Aleksandra Solženicyna koji je iz Amerike 1994. godine zrakoplovom najprije doputovao u Magadan (na obali Ohotskoga mora), a onda je vlakom spektakularno prošao cijelom Rusijom – od Vladivostoka do Moskve.

U 20. stoljeću ruskim je književnicima dodijeljeno pet Nobelovih nagrada: Ivanu Buninu (1933), Borisu Pasternaku (1958; pisac se zbog pritisaka odrekao nagrade), Mihailu Šolohovu (1965), Aleksandru Solženicynu (1970) i Iosifu Brodskomu (1987).[6] Svi nagrađenici, osim Mihaila Šolohova, bili su u ovoj ili onoj mjeri "opozicija" sovjetskoj vlasti: Pasternak unutarnja, a ostala trojica pisaca izvanjska odnosno emigrantska opozicija. To potvrđuje pretpostavku da je Nobelova nagrada, bar što se tiče bivšega Sovjetskoga Saveza, imala u dobroj mjeri političko-manipulativnu narav. Takvom se zapravo pokazala i nagrada Šolohovu, jer je dodijeljena pod državno-političkim pritiskom SSSR-a.

  1. Svjetsko značenje ruske književnosti i književne znanosti u 20. stoljeću


Izuzmemo li netom spomenute nobelovce, svjetskoj afirmaciji ruske književnosti i književne kulture u 20. stoljeću pridonijeli su i ovi fenomeni: ruska avangarda (koja se, kao što smo vidjeli, bila razgranala u prvoj trećini stoljeća), ruski formalizam (koji je i vremenski i po učincima sukladan avangardi), Tartusko-moskovska semiotička škola (na čelu s Jurijem Mihajlovičem Lotmanom) te kulturolog i fenomenolog Mihail Bahtin.

Avangarda je na valu Listopadske revolucije zahvatila sva umjetnička područja – književnost, kazalište, slikarstvo, arhitekturu, film, glazbu. Imena kao što su Sergej Èjzenštejn (filmski režiser); Vasilij Kandinskij, Kazimir Malevič, Natal'ja Gončarova, Pavel Filonov, Mark Šagal, Vladimir Tatlin (slikari); Vsevolod Mejerhol'd (kazališni redatelj); Dmitrij Šostakovič (skladatelj) i drugi jesu imena svjetskoga ranga u svojim umjetničkim područjima. Isto se to – u pjesničkoj domeni – može reći za Hlebnikova, Majаkovskoga, Cvetaevu, Ahmatovu, Pasternaka, Mandel'štama i Esenina.

Ruski je formalizam dao bitan poticaj formiranju moderne znanosti o književnosti, odnosno modernomu znanstvenomu istraživanju jezičnoumjetničkih fenomena. Predstavnici formalne škole bili su teoretičari i povjesničari književnosti Viktor Šklovskij, Boris Èjhenbaum, Jurij Tynjanov, Viktor Žirmunskij, Viktor Vinogradov, stiholozi Sergej Ignat'evič Bernštejn i Osip Brik, jezikoslovci Evgenij Polivanov, Lev Jakubinskij, Grigorij Vinokur i Roman Jakobson. Formalisti su kao svoj glavni istraživački predmet uzeli umjetničku uporabu jezika te su s tim u vezi uveli nazive kao što su "postupak" (priëm), "očuđivanje" ili "začudnost" (ostranenie), "izgradnja sižea" (sjužetostroenie) i dr. Na taj su način osigurali znanosti o književnosti njezin predmet, metodologiju i terminologiju.

Tartusko-moskovska semiotička škola također je imala svjetsku rezonanciju. Ona je, formiravši se krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, na neki način nastavila putanju ruskoga formalizma, nasilno prekinutu početkom 1930-ih. Kao svoj temeljni predmet proučavanja ruska je semiotika postavila kulturu u najrazličitijim njezinim očitovanjima, počevši od jezika (kao "prvotnoga modelativnoga sustava") i književnosti (kao "drugotnoga modelativnoga sustava"). Glavni su predstavnici Jurij Lotman, Boris Uspenskij, Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Toporov.

Mihail Mihajlovič Bahtin bio je suvremenik formalista, ali i njihov oponent. Za razliku od orijentacije formalista na znanost i znanstvenost on je polazio od filozofijskih, sociopragmatičkih i širokih kulturologijskih uvida u narav književnosti i jezika. Razradivši kategorije kao što su "dijalog", "polifonija" (mnogogolosie), "Drugi" (Drugoj), "karneval" (karnaval), "pamćenje" (pamjat'), "žanr", "autor", "lik" i dr., Bahtin je izvršio snažan utjecaj na poststrukturalizam, dekonstrukciju i postmodernističku teoriju, osobito u Francuskoj, Engleskoj i Americi gdje se istraživanje književnosti zbog svoje "neegzaktnosti" ili "spekulativnosti" i inače ne smatra znanošću u prirodoslovnome smislu (science), nego se svrstava u kategoriju humanities (što se na hrvatski prevodi kao "humanističke znanosti").

[1] U nas je Miroslav Krleža bio u to vrijeme pokrenuo inicijativu za pomoć gladnima u Rusiji.

[2] Računa se da je u ratovima, revolucijama, čistkama, progonima i gladi tijekom prve polovice 20. stoljeća u Rusiji umrlo više od 40 milijuna ljudi. Točna se brojka vjerojatno nikada neće moći utvrditi.

[3] Ime je uzeto po istoimenoj zbirci pripovjedaka E. T. A. Hoffmanna, a po ugledu na toga njemačkoga romantičara preuzete su i neke poetičke crte: fantastičnost, egzotičnost, fabularnost, antitendencioznost, ideja "bratstva" (Jovanović 1980: 20).

[4] Aleksandar Flaker smislio je za rusku riječ ottepel' hrvatsku novotvorenicu odjuga. Ta riječ zaista može služiti kao sinonim termina destaljinizacija (razdoblja koje je u Rusiji i cijelome SSSR-u nastupilo nakon Stalinove smrti), za razliku od običnoga značenja riječi ottepel’ koje se odnosi na atmosfersku pojavu (jugovina, južina, otapanje snijega). Izraz ottepel', u značenju „ublaživanje političkoga režima“, upotrijebio je već F. I. Tjutčev nakon smrti cara Nikolaja I. (o tome govori I. S. Aksakov u pismu S. T. Aksakovu od 8. 4. 1855. godine. (Hvala Jasmini Vojvodić na toj napomeni.)

[5] Irina Skoropanova postmodernističku poeziju prepoznaje u stihovima Viktora Krivulina (Skoropanova 2004: 383-389), ali ovdje nikako ne treba zapostaviti "konceptualističku" poeziju Dmitrija Prigova i njegova umjetničkoga kruga (pjesnik Lev Rubinštejn, slikar Il'ja Kabakov).

[6] Za Bjeloruskinju Svetlanu Aleksievič, koja je Nobelovu nagradu dobila 2015. godine, ruski internetski izvori donose zanimljivu formulaciju: "Prva bjeloruska i šesta ruskojezična dobitnica Nobelove nagrade za književnost". Iz činjenice da autorica piše na ruskome moglo bi se dakle zaključiti kako je ona (i) ruska autorica. Riječ je o starome poistovjećivanju jezika i naroda! (Zato se i danas borba za ime jezika pokazuje kao element borbe za ime naroda.)