Hrvatski narodni Tomislav Karamarko ponekad, ipak, zna što govori. Djelomično, naravno. Samo što ni sam najbolje ne razumije kada je do oko pola u pravu.
„Treba spomenuti Ivana plemenitog Zajca, oca najdomoljubnije hrvatske opere. To ime nosi i hrvatsko narodno kazalište, kazalište koje, nažalost, više nije ni hrvatsko ni narodno, koje je postalo prostor kulturne okupacije u kojemu se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod. I to ćemo promijeniti nakon osmi studenoga“, kazao je predsjednik HDZ-a na stranačkom skupu u Rijeci.
Zbilja, HNK „Ivan plemeniti Zajc“ nije ni „hrvatsko“, niti „narodno“, ali je upravo zato kazalište koje ispunjava svoju bitnu, ma osnovnu, zadaću. Izvrgava, ako treba i ruglu, a kritici svakako, ono što Tomislav Karamarko naziva hrvatskom kulturom i hrvatskim narodom, izgovarajući, slučajno valjda, optužnicu nacionalnoj kulturi kao mitomanskoj, podaničkoj i kukavičkoj, a narodu onu za počinjene zločine ili prešutno slaganje sa njima.
Sve što Karamarko slučajno pogađa, Oliver Frljić zna: umjetnost bez angažmana smislena je koliko i pornografija bez seksa. Osim ako, naravno, angažmanom ne smatramo pokušaje da se pod umjetnošću proda nacionalizam na veliko. E, onda je to – snuff: mitski žanr sa silovanjem, pedofilijom i stvarnim ubojstvima.
Tako je, dakle, i zato i hrvatsko i narodno i kazalište samo ono u kojem se predano radi na tome da bude samo jedno. Ostalo dođe u paketu. Drugačije rečeno: ono što je (i po) Karamarku prvo hrvatsko i narodno, pa tek onda kazalište, jedino nije – kazalište. Istina, tako se zove, najčešće izgleda, uglavnom je ustrojeno kako treba, no nije prostor parezije, govorenja istine po svaku cijenu za govornika.
Nesreća hrvatske politike je što je u njoj uopće moguć i Tomislav Karamarko, a kulture u tome što on, zapravo, samo parafrazira optužbe koje su na Frljićev račun ispostavile neke od njegovih, makar samo formalno, kolega, navodeći kako Frljić, kojem intendatura nije cilj koji opravdava sva sredstva, već tek sredstvo sredstvo za postizanje društveno odgovornih i istovremeno umjetničkih ciljeva, „zloupotrebljava kazalište“.
„Frljićeva borba je u prvom redu kazališna. Borba za kazalište koje se neće ustručavati da govori i o sveprisutnom političkom nasilju nad ljudima. I koje progovara i o kazalištu kojega se nisu ticale sudbine tih ljudi, o kazalištu koje je i samo – bilo nemuštom šutnjom, bilo dodvoričkim priredbaštvom – postalo potporni stup nacionalističkoga kulturnog modela koji je još opakiji od onog političkog. I gdje je tu ta nekakva Frljićeva 'zloupotreba kazališta'? U tome što pokazuje kako je i koliko dugo kazalište ustvari bilo zloupotrebljavano? U tome što uspijeva isprovocirati da se i oko kazališta stvori teatar, da na društvenu scenu izađu njezini akteri onakvi kakvi jesu, sa svojim molitvenim i pogromaškim prikazanjima?“, rekao je još nekadašnji urednik Feral Tribunea, inače reditelj po struci, Predrag Lucić.
Iz Karamarkovog kuta gledanja, riječki je teatar, naravno, okupiran, jer je jedina sloboda koju on, lider HDZ-a uopće poznaje, sloboda svakoga da sam izabere oblike udvorničkog odnosa spram vlasti. Zato je i nanišanio Frljića, jer je on svojim angažmanom stvorio komad slobodnog teritorija u institucijama nacionalne kulture; mjesto na kojem javno i nacionalno kazalište ne podilazi većinskom mišljenju i kolektivnim, niskim strastima, već im se suprotstavlja - na opći užas onih što ih Lucić naziva kazališnim činovnicima i slugama politike, ali i politike koja očekuje da zbog toga što distribuira proračunski novac treba kreirati i autorske poetike i repertoar. Naravno takav da se etika i estetika ni u putu ne sretnu, a kamoli približe.
lupiga
„Treba spomenuti Ivana plemenitog Zajca, oca najdomoljubnije hrvatske opere. To ime nosi i hrvatsko narodno kazalište, kazalište koje, nažalost, više nije ni hrvatsko ni narodno, koje je postalo prostor kulturne okupacije u kojemu se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod. I to ćemo promijeniti nakon osmi studenoga“, kazao je predsjednik HDZ-a na stranačkom skupu u Rijeci.
Zbilja, HNK „Ivan plemeniti Zajc“ nije ni „hrvatsko“, niti „narodno“, ali je upravo zato kazalište koje ispunjava svoju bitnu, ma osnovnu, zadaću. Izvrgava, ako treba i ruglu, a kritici svakako, ono što Tomislav Karamarko naziva hrvatskom kulturom i hrvatskim narodom, izgovarajući, slučajno valjda, optužnicu nacionalnoj kulturi kao mitomanskoj, podaničkoj i kukavičkoj, a narodu onu za počinjene zločine ili prešutno slaganje sa njima.
Iz njegove, Karamarkove mjere nacionalne kulture, već je nastalo „Hrvatsko glumište“, a iz definicije domoljublja „Aleksandra Zec“. Grubo je i krivo reći kako lider oporbe žali što nije aktivnije sudjelovao u činu o kojem govori potonja predstava, ali ga, sasvim sigurno, ozbiljno jebe to što je u debelom zakašnjenju za ulogu motivatora angažirane umjetnosti. On je, naime, tek osrednji reditelj reprize epizoda stvarnosti iz kojih su karakteri prešli na kazališnu scenu i u prvopomenuti teatarski komad.
Sve što Karamarko slučajno pogađa, Oliver Frljić zna: umjetnost bez angažmana smislena je koliko i pornografija bez seksa. Osim ako, naravno, angažmanom ne smatramo pokušaje da se pod umjetnošću proda nacionalizam na veliko. E, onda je to – snuff: mitski žanr sa silovanjem, pedofilijom i stvarnim ubojstvima.
Tako je, dakle, i zato i hrvatsko i narodno i kazalište samo ono u kojem se predano radi na tome da bude samo jedno. Ostalo dođe u paketu. Drugačije rečeno: ono što je (i po) Karamarku prvo hrvatsko i narodno, pa tek onda kazalište, jedino nije – kazalište. Istina, tako se zove, najčešće izgleda, uglavnom je ustrojeno kako treba, no nije prostor parezije, govorenja istine po svaku cijenu za govornika.
Nesreća hrvatske politike je što je u njoj uopće moguć i Tomislav Karamarko, a kulture u tome što on, zapravo, samo parafrazira optužbe koje su na Frljićev račun ispostavile neke od njegovih, makar samo formalno, kolega, navodeći kako Frljić, kojem intendatura nije cilj koji opravdava sva sredstva, već tek sredstvo sredstvo za postizanje društveno odgovornih i istovremeno umjetničkih ciljeva, „zloupotrebljava kazalište“.
„Frljićeva borba je u prvom redu kazališna. Borba za kazalište koje se neće ustručavati da govori i o sveprisutnom političkom nasilju nad ljudima. I koje progovara i o kazalištu kojega se nisu ticale sudbine tih ljudi, o kazalištu koje je i samo – bilo nemuštom šutnjom, bilo dodvoričkim priredbaštvom – postalo potporni stup nacionalističkoga kulturnog modela koji je još opakiji od onog političkog. I gdje je tu ta nekakva Frljićeva 'zloupotreba kazališta'? U tome što pokazuje kako je i koliko dugo kazalište ustvari bilo zloupotrebljavano? U tome što uspijeva isprovocirati da se i oko kazališta stvori teatar, da na društvenu scenu izađu njezini akteri onakvi kakvi jesu, sa svojim molitvenim i pogromaškim prikazanjima?“, rekao je još nekadašnji urednik Feral Tribunea, inače reditelj po struci, Predrag Lucić.
Iz Karamarkovog kuta gledanja, riječki je teatar, naravno, okupiran, jer je jedina sloboda koju on, lider HDZ-a uopće poznaje, sloboda svakoga da sam izabere oblike udvorničkog odnosa spram vlasti. Zato je i nanišanio Frljića, jer je on svojim angažmanom stvorio komad slobodnog teritorija u institucijama nacionalne kulture; mjesto na kojem javno i nacionalno kazalište ne podilazi većinskom mišljenju i kolektivnim, niskim strastima, već im se suprotstavlja - na opći užas onih što ih Lucić naziva kazališnim činovnicima i slugama politike, ali i politike koja očekuje da zbog toga što distribuira proračunski novac treba kreirati i autorske poetike i repertoar. Naravno takav da se etika i estetika ni u putu ne sretnu, a kamoli približe.
lupiga
