Na površinu medijskog prostora izranjaju detalji novog, tajnog i nadasve stupidnog, saudijsko-američkog dogovora o Siriji te o takozvanom IS-u. U njemu je riječ o kontroli nafte i plina u cijeloj toj regiji te o slabljenju Rusije i Irana zbog saudijsko-arabijskog preplavljivanja svjetskog tržišta jeftinom naftom.
Pojedinosti su dogovorene u rujanskom susretu američkog ministra vanjskih poslova Johna Kerryja i saudijskog kralja. Uzgredna posljedica: Rusija će biti još brže primorana okrenuti se istoku – Kini i Euroaziji.Jedna od najneobičnijih anomalija nedavne NATO-ove akcije bombardiranja, navodno protiv ISIS-a ili IS-a ili ISIL-a ili Daasha, ovisno o vašim preferencijama, jest činjenica da cijena sirove nafte – unatoč ratu koji bjesni u području najbogatijem naftom na svijetu – stalno opada, i to dramatično. Od lipnja kada je ISIS iznenada osvojio naftom bogato područje Iraka oko Mosula i Kirkuka, referentna cijena sirove nafte po indeksu Brent pala je za približno 20%, sa 112 na oko 88 dolara. No, dnevna potražnja za naftom u svijetu nije pala za 20%. Potražnja za naftom u Kini nije pala 20%, niti su američke zalihe domaće nafte iz škriljevca narasle za 21%.Događa se da dugogodišnji američki saveznik unutar OPEC-a, kraljevina Saudijska Arabije, preplavljuje tržište ekstremno diskontiranom naftom, pokrećući tako cjenovni rat unutar OPEC-a, dok isto čini i Iran, što dovodi do panike na tržištima naftnih ročnica. Diskontiranu naftu Saudijci plasiraju uglavnom u Aziji, najviše u Kini, njihovom glavnom azijskom kupcu, gdje svoju sirovu naftu navodno nude za pukih 50 do 60 dolara po barelu, a ne po dosadašnjoj cijeni od oko 100 dolara. Ta saudijska financijska operacija diskontiranja je, prema svim naznakama, koordinirana s ratnom operacijom američkog ministarstva financija, preko njegovog Ureda za terorizam i financijsku analitiku, u suradnji s nekolicinom insajderskih igrača u Wall Streetu koji upravljaju trgovanjem naftnih derivata. Rezultat je panika na tržištu koja svakodnevno dobiva sve veći zamah. Kina je prilično zadovoljna što može kupovati jeftinu naftu, ali njeni bliski saveznici, Rusija i Iran, time su gadno pogođeni.
Prema Rashidu Abanmyju, predsjedniku saudijskoarabijskog Centra za naftnu problematiku i strateška očekivanja (iz Rijada), ovo dramatično rušenje cijena namjerno izazivaju Saudijci, najveći proizvođači nafte unutar OPEC-a. Javnosti je servirana priča da je glavni razlog tomu stjecanje novih tržišta na svjetskom tržištu gdje potražnja za naftom opada. No, stvarni je razlog, prema Abanmyju, vršenje pritiska na Iran zbog njegova nuklearnog programa, te na Rusiju, kako bi prestala podržavati Bashara al-Assada u Siriji.
Kada se uzmu u obzir financijski gubici ruske države u prodaji prirodnog plina Ukrajini te izgledni prekid tranzita ruskog plina (iniciran od strane SAD-a) na golemo EU tržište ove zime, dok se prikupljene zalihe plina u EU tope, pritisak na cijene nafte Moskvu će pogoditi dvostruko. Više od 50% prihoda ruske države potječe od izvozne prodaje nafte i plina.
Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile. Ta strategija je slična postupanju SAD-a prema Saudijskoj Arabiji 1986., kada je preplavio svijet saudijskom naftom, rušeći cijenu na ispod 10 dolara za barel, i uništavajući privredu tadašnjeg sovjetskog saveznika Saddama Husseina u Iraku a, naposljetku, i sovjetsku privredu, utirući put raspadu Sovjetskog Saveza. Danas, SAD se nada da će urušavanje ruskih prihoda od nafte, u kombinaciji s odabranim oštrim sankcijama planiranim od strane Ureda za terorizam i financijsku analitiku (u sklopu američkog ministarstva obrane), dramatično oslabiti Putinovu golemu domaću podršku i stvoriti uvjete za njegovo konačno svrgavanje.
Američka makinacija osuđena je na propast iz brojnih razloga, među kojima je i to što je Putinova Rusija poduzela značajne strateške korake, zajedno s Kinom i drugim državama, da smanji svoju ovisnost o Zapadu. Ustvari, ovo korištenje nafte kao oružja samo ubrzava nedavne ruske poteze u pravcu fokusiranja njene ekonomske moći na nacionalne interese i smanjivanja ovisnosti o dolarskom sustavu. Ako dolar prestane biti valuta svjetske trgovine, osobito trgovine naftom, američko ministarstvo financija može očekivati financijsku katastrofu. Iz tog razloga Kerry-Abdullahov naftni rat nazivam krajnje stupidnom taktikom.
Dana 11. rujna američki ministar vanjskih poslova Kerry susreo se sa saudijskim kraljem Abdullahom u njegovoj palači na Crvenom moru. Susretu je, na poziv kralja, prisustvovao i bivši direktor saudijske obavještajne službe princ Bandar. Tu je izmudrovan dogovor o saudijskoj podršci zračnim napadima protiv ISIS-a u Siriji, pod uvjetom da Washington podrži Saudijce u rušenju Assada, čvrstog saveznika Rusije i de facto Irana, kao prepreke planovima Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da zadobiju kontrolu nad nastajućim tržištem prirodnog plina u EU, čime bi se potkopala ruska unosna trgovina s EU. U izvještaju iz Wall Street Journala spomenuto je „višemjesečno pregovaranje Amerike i arapskih vođa, koji su se složili da trebaju surađivati u borbi protiv Islamske države, ali nisu konkretizirali kako bi to i kada trebalo učiniti. Taj proces što se otegao dao je Saudijcima priliku da od SAD-a izmami svježu obvezu da će intenzivirati obučavanje pobunjenika za borbu protiv g. Assada, čiji odlazak sa scene Saudijci još uvijek smatraju svojim najvišim prioritetom."
Prema saudijskom gledištu, rat se vodi između dva konkurentska davnašnja vektora islama. Saudijska Arabija, domicil svetih gradova Meke i Medine, deklarira svoju de facto superiornost u islamskom svijetu sunitskog islama. Forma saudijske sunitske denominacije je ultrakonzervativni vehabizam, nazvan po beduinskom islamskom fundamentalistu ili salafistu iz 18. stoljeća Muhammadu ibn Abd al-Wahhi. Talibani vuku korijene iz vehabizma, uz pomoć vjerske poduke financirane od strane Saudijske Arabije. Zaljevski Emirati i Kuvajt također se priklanjaju sunitskom vehabizmu Saudijaca, kao i katarski emir. Iran, s druge strane, povijesno je središte manjeg ogranka islama - šijita. Većinu iračkog stanovništva od 61% čine šijiti. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad pripadnik je pratećeg ogranka šijita, manjinske zajednice čiji se članovi nazivaju alavitima. Otprilike 23% Turaka također su alavitski muslimani. Sliku dodatno komplicira činjenica da je Saudijska Arabija povezana mostom s malom otočnom zemljom, Bahreinom, gdje čak 75% stanovništva čine šijiti, dok su članovi vladajuće obitelji Al-Khalifa suniti, čvrsto povezani sa Saudijskom Arabijom. Štoviše, u naftom najbogatijem saudijskom području prevladavaju šijitski muslimani koji rade na naftnim postrojenjima u Ras Tanuri.
Ove povijesne rasjedne linije unutar islama, koje su bile u stanju mirovanja, dovedene su u stanje otvorenog rata, i to pokretanjem islamskog Svetog rata, znanog i kao Arapsko proljeće – u režiji američkog ministarstva vanjskih poslova i CIA-e. Vašingtonski neokonzervativci ušančeni unutar Obamine administracije u obliku duboke tajne mreže, i njihovi saveznički mediji poput Washington Posta, zagovarali su tajno američko podupiranje CIA-inog omiljenog projekta, poznatog kao Muslimansko bratstvo. Kao što detaljnije pišem u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Amerikas Heiliger Krieg (na njemačkom), još od početka 1950-ih CIA gaji veze s kultom smrti, terorističkim Muslimanskim bratstvom.
No, ako mapiramo resurse poznatih rezervi prirodnog plina u cijelom području Perzijskog zaljeva, motivi Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata (usmjeravani od strane Saudijske Arabije) u financiranju Assadovih protivnika milijardama dolara – uključujući i sunitski ISIS – postaju jasniji. Prirodni plin postao je favorizirani izvor „čiste energije" za 21. stoljeće, a EU je svjetsko tržište plina s najvećim rastom, što je bitan razlog da Washington želi prekinuti ovisnost EU o Gazpromu glede opskrbe plinom, kako bi oslabio Rusiju i zadržao kontrolu nad EU preko svojih lojalnih poslušnika tipa Katara.
Najveći poznati rezervoar prirodnog plina u svijetu leži u sredini Perzijskog zaljeva, sežući jednim krakom u teritorijalne vode Katara, a drugim u vode Irana. Iranski dio se naziva Sjeverni Pars. Godine 2006. kineska državna kompanija CNOOC potpisala je sporazum s Iranom o tome da će razvijati Sjeverni Pars i izgraditi LNG infrastrukturu kako bi taj plin dopremila u Kinu.
Katarska strana Perzijskog zaljeva pod nazivom Sjeverno polje sadrži treće najveće zalihe prirodnog plina na svijetu, iza Rusije i Irana.
U srpnju 2011. vlade Sirije, Irana i Iraka potpisale su povijesni energetski sporazum o plinovodu, što je uglavnom ostalo nezapaženo usred rata – vođenog od strane NATO-a, Saudijske Arabije i Katara – s ciljem svrgavanja Assada. Taj plinovod - koji bi prema procjenama trebao koštati 10 milijardi dolara a čija bi gradnja trajala tri godine - išao bi od iranske luke Assalouyeh blizu plinskog polja u Južnom Parsu (u Perzijskom zaljevu) do Damaska u Siriji preko iračkog teritorija. Ovim sporazumom Sirija bi postala središte sklapanja i proizvodnje, glede rezervi u Libanonu. To je geopolitički strateški prostor koji se geografski otvara po prvi put, protežući se od Irana do Iraka, Sirije i Libanona.5 Kako je to objasnio dopisnik Asia Timesa, Pepe Escobar: „Iransko-iračko-sirijski plinovod – ako se ikada izgradi – ojačao bi pretežito šijitsku osovinu, putem ekonomske, čelične pupčane vrpce."
Nedugo nakon potpisivanja sporazuma s Iranom i Irakom 16. kolovoza 2011., sirijsko ministarstvo nafte objavljuje da je pronađen izvor plina u području Qaraha, u središnjoj sirijskoj regiji nedaleko Homsa. Gazprom bi, uz Assada na vlasti, bio značajan investitor ili zakupac novih plinskih polja u Siriji.7 Iran, u konačnici, planira proširiti taj plinovod od Damaska do libanonske mediteranske luke, gdje bi se plin dopremao za veliko tržište EU. Prema važećem sporazumu s Irakom, Sirija bi kupovala iranski plin iz iranskog dijela polja u južnom Parsu.8
Katar, danas najveći izvoznik LNG-a, uglavnom u Aziju, želi isto EU tržište na koje su oko bacili Iran i Sirija. U tu svrhu izgradio bi plinovode do Mediterana. I zato mu je silno važno da se otarasi proiranskog Assada. Godine 2009. Katar je predložio Basharu al-Assadu da izgradi plinovod od katarskog Sjevernog polja, preko Sirije, do Turske i EU. Assad je to odbio, ističući duge prijateljske odnose Sirije s Rusijom i Gazpromom. Tim odbijanjem, u kombinaciji s Iransko-Iračko-sirijskim sporazumom o plinovodu iz 2011., pokrenut je žestoki saudijsko-katarski napad na Assadovu moć te je započelo financiranje al-Qaedainih terorista, unovačenih džihadističkih fanatika spremnih da ubijaju alavitske i šijitske 'nevjernike' za 100 dolara mjesečno i kalašnjikov. Vašingtonski neokonzervativni jastrebovi (ratni huškači) unutar i oko Obamine Bijele kuće, zajedno sa svojim saveznicima u desnom krilu Netanyahuove vlade, klicali su od veselja u svojim foteljama kada je Siriju nakon proljeća 2011. zahvatio plamen nereda.
Danas ratovi u Ukrajini i Siriji (raspireni od strane SAD-a) samo su dva fronta u istom strateškom ratu s ciljem slabljenja Rusije i Kine te slamanja svakog eventualnog opiranja američki kontroliranim snagama Novog svjetskog poretka. Na oba fronta strateški je cilj kontrola nad energetskim cjevovodima, ovaj put prvenstveno cjevovoda prirodnog plina – od Rusije do EU preko Ukrajine te od Irana i Sirije do EU preko Sirije. Prava svrha djelovanja ISIS-a (uz podršku od strane SAD-a i Izraela) jest nalaženje izgovora za bombardiranje Assadovih vitalnih silosa sa žitom i naftnih rafinerija kako bi se potkopala privreda, u pripremama za eliminaciju ruskog, kineskog i iranskog saveznika Bashara al-Assada, na način sličan eliminaciji Ghaddafija.
U jednom užem smislu, kako to vide vašingtonski neokonzervativci, onaj tko ima kontrolu nad Sirijom može imati kontrolu nad Bliskim istokom. A kontrolirajući Siriju, kapiju prema Aziji, on će držati ključ ruske kuće, kao i kineske, preko Puta svile.
Religijski ratovi su, povijesno gledano, najkrvaviji od svih ratova, a ni ovaj nije izuzetak, osobito kada su na kocki bilijarde dolara u vidu prihoda od nafte i plina. Zašto je tajni Kerry-Abdullahov dogovor o Siriji, zaključen 11. rujna, stupidan? Zato što briljantni taktičari u Washingtonu i Riyadhu i Dohi, te donekle i u Ankari, nisu kadri sagledati međupovezanost svekolike pomutnje i razaranja koje potpiruju. Kao što nisu u stanju proviriti iznad svojih vizija o kontroli nad naftom i plinom kao osnovi svoje nezakonite moći. Na koncu konaca, siju sjeme vlastite propasti.
http://www.nexus-svjetlost.com/vijesti/u-pozadini-vijesti/item/1913-william-engdahl-istina-o-isis-u-dogovor-kerry-abdullah-i-rat-za-nafto-plinovod
seebiz
Prema Rashidu Abanmyju, predsjedniku saudijskoarabijskog Centra za naftnu problematiku i strateška očekivanja (iz Rijada), ovo dramatično rušenje cijena namjerno izazivaju Saudijci, najveći proizvođači nafte unutar OPEC-a. Javnosti je servirana priča da je glavni razlog tomu stjecanje novih tržišta na svjetskom tržištu gdje potražnja za naftom opada. No, stvarni je razlog, prema Abanmyju, vršenje pritiska na Iran zbog njegova nuklearnog programa, te na Rusiju, kako bi prestala podržavati Bashara al-Assada u Siriji.
Kada se uzmu u obzir financijski gubici ruske države u prodaji prirodnog plina Ukrajini te izgledni prekid tranzita ruskog plina (iniciran od strane SAD-a) na golemo EU tržište ove zime, dok se prikupljene zalihe plina u EU tope, pritisak na cijene nafte Moskvu će pogoditi dvostruko. Više od 50% prihoda ruske države potječe od izvozne prodaje nafte i plina.
Svrha američko-saudijskog manipuliranja cijenama nafte je destabilizacija nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike. Među metama su Iran i Sirija, oboje saveznici Rusije u suprotstavljanju SAD-u, gdje se on ponaša kao jedina supersila. No, glavna je meta Putinova Rusija, danas najveća prijetnja hegemoniji spomenute supersile. Ta strategija je slična postupanju SAD-a prema Saudijskoj Arabiji 1986., kada je preplavio svijet saudijskom naftom, rušeći cijenu na ispod 10 dolara za barel, i uništavajući privredu tadašnjeg sovjetskog saveznika Saddama Husseina u Iraku a, naposljetku, i sovjetsku privredu, utirući put raspadu Sovjetskog Saveza. Danas, SAD se nada da će urušavanje ruskih prihoda od nafte, u kombinaciji s odabranim oštrim sankcijama planiranim od strane Ureda za terorizam i financijsku analitiku (u sklopu američkog ministarstva obrane), dramatično oslabiti Putinovu golemu domaću podršku i stvoriti uvjete za njegovo konačno svrgavanje.
Američka makinacija osuđena je na propast iz brojnih razloga, među kojima je i to što je Putinova Rusija poduzela značajne strateške korake, zajedno s Kinom i drugim državama, da smanji svoju ovisnost o Zapadu. Ustvari, ovo korištenje nafte kao oružja samo ubrzava nedavne ruske poteze u pravcu fokusiranja njene ekonomske moći na nacionalne interese i smanjivanja ovisnosti o dolarskom sustavu. Ako dolar prestane biti valuta svjetske trgovine, osobito trgovine naftom, američko ministarstvo financija može očekivati financijsku katastrofu. Iz tog razloga Kerry-Abdullahov naftni rat nazivam krajnje stupidnom taktikom.
Dana 11. rujna američki ministar vanjskih poslova Kerry susreo se sa saudijskim kraljem Abdullahom u njegovoj palači na Crvenom moru. Susretu je, na poziv kralja, prisustvovao i bivši direktor saudijske obavještajne službe princ Bandar. Tu je izmudrovan dogovor o saudijskoj podršci zračnim napadima protiv ISIS-a u Siriji, pod uvjetom da Washington podrži Saudijce u rušenju Assada, čvrstog saveznika Rusije i de facto Irana, kao prepreke planovima Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da zadobiju kontrolu nad nastajućim tržištem prirodnog plina u EU, čime bi se potkopala ruska unosna trgovina s EU. U izvještaju iz Wall Street Journala spomenuto je „višemjesečno pregovaranje Amerike i arapskih vođa, koji su se složili da trebaju surađivati u borbi protiv Islamske države, ali nisu konkretizirali kako bi to i kada trebalo učiniti. Taj proces što se otegao dao je Saudijcima priliku da od SAD-a izmami svježu obvezu da će intenzivirati obučavanje pobunjenika za borbu protiv g. Assada, čiji odlazak sa scene Saudijci još uvijek smatraju svojim najvišim prioritetom."
Prema saudijskom gledištu, rat se vodi između dva konkurentska davnašnja vektora islama. Saudijska Arabija, domicil svetih gradova Meke i Medine, deklarira svoju de facto superiornost u islamskom svijetu sunitskog islama. Forma saudijske sunitske denominacije je ultrakonzervativni vehabizam, nazvan po beduinskom islamskom fundamentalistu ili salafistu iz 18. stoljeća Muhammadu ibn Abd al-Wahhi. Talibani vuku korijene iz vehabizma, uz pomoć vjerske poduke financirane od strane Saudijske Arabije. Zaljevski Emirati i Kuvajt također se priklanjaju sunitskom vehabizmu Saudijaca, kao i katarski emir. Iran, s druge strane, povijesno je središte manjeg ogranka islama - šijita. Većinu iračkog stanovništva od 61% čine šijiti. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad pripadnik je pratećeg ogranka šijita, manjinske zajednice čiji se članovi nazivaju alavitima. Otprilike 23% Turaka također su alavitski muslimani. Sliku dodatno komplicira činjenica da je Saudijska Arabija povezana mostom s malom otočnom zemljom, Bahreinom, gdje čak 75% stanovništva čine šijiti, dok su članovi vladajuće obitelji Al-Khalifa suniti, čvrsto povezani sa Saudijskom Arabijom. Štoviše, u naftom najbogatijem saudijskom području prevladavaju šijitski muslimani koji rade na naftnim postrojenjima u Ras Tanuri.
Ove povijesne rasjedne linije unutar islama, koje su bile u stanju mirovanja, dovedene su u stanje otvorenog rata, i to pokretanjem islamskog Svetog rata, znanog i kao Arapsko proljeće – u režiji američkog ministarstva vanjskih poslova i CIA-e. Vašingtonski neokonzervativci ušančeni unutar Obamine administracije u obliku duboke tajne mreže, i njihovi saveznički mediji poput Washington Posta, zagovarali su tajno američko podupiranje CIA-inog omiljenog projekta, poznatog kao Muslimansko bratstvo. Kao što detaljnije pišem u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Amerikas Heiliger Krieg (na njemačkom), još od početka 1950-ih CIA gaji veze s kultom smrti, terorističkim Muslimanskim bratstvom.
No, ako mapiramo resurse poznatih rezervi prirodnog plina u cijelom području Perzijskog zaljeva, motivi Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata (usmjeravani od strane Saudijske Arabije) u financiranju Assadovih protivnika milijardama dolara – uključujući i sunitski ISIS – postaju jasniji. Prirodni plin postao je favorizirani izvor „čiste energije" za 21. stoljeće, a EU je svjetsko tržište plina s najvećim rastom, što je bitan razlog da Washington želi prekinuti ovisnost EU o Gazpromu glede opskrbe plinom, kako bi oslabio Rusiju i zadržao kontrolu nad EU preko svojih lojalnih poslušnika tipa Katara.
Najveći poznati rezervoar prirodnog plina u svijetu leži u sredini Perzijskog zaljeva, sežući jednim krakom u teritorijalne vode Katara, a drugim u vode Irana. Iranski dio se naziva Sjeverni Pars. Godine 2006. kineska državna kompanija CNOOC potpisala je sporazum s Iranom o tome da će razvijati Sjeverni Pars i izgraditi LNG infrastrukturu kako bi taj plin dopremila u Kinu.
Katarska strana Perzijskog zaljeva pod nazivom Sjeverno polje sadrži treće najveće zalihe prirodnog plina na svijetu, iza Rusije i Irana.
U srpnju 2011. vlade Sirije, Irana i Iraka potpisale su povijesni energetski sporazum o plinovodu, što je uglavnom ostalo nezapaženo usred rata – vođenog od strane NATO-a, Saudijske Arabije i Katara – s ciljem svrgavanja Assada. Taj plinovod - koji bi prema procjenama trebao koštati 10 milijardi dolara a čija bi gradnja trajala tri godine - išao bi od iranske luke Assalouyeh blizu plinskog polja u Južnom Parsu (u Perzijskom zaljevu) do Damaska u Siriji preko iračkog teritorija. Ovim sporazumom Sirija bi postala središte sklapanja i proizvodnje, glede rezervi u Libanonu. To je geopolitički strateški prostor koji se geografski otvara po prvi put, protežući se od Irana do Iraka, Sirije i Libanona.5 Kako je to objasnio dopisnik Asia Timesa, Pepe Escobar: „Iransko-iračko-sirijski plinovod – ako se ikada izgradi – ojačao bi pretežito šijitsku osovinu, putem ekonomske, čelične pupčane vrpce."
Nedugo nakon potpisivanja sporazuma s Iranom i Irakom 16. kolovoza 2011., sirijsko ministarstvo nafte objavljuje da je pronađen izvor plina u području Qaraha, u središnjoj sirijskoj regiji nedaleko Homsa. Gazprom bi, uz Assada na vlasti, bio značajan investitor ili zakupac novih plinskih polja u Siriji.7 Iran, u konačnici, planira proširiti taj plinovod od Damaska do libanonske mediteranske luke, gdje bi se plin dopremao za veliko tržište EU. Prema važećem sporazumu s Irakom, Sirija bi kupovala iranski plin iz iranskog dijela polja u južnom Parsu.8
Katar, danas najveći izvoznik LNG-a, uglavnom u Aziju, želi isto EU tržište na koje su oko bacili Iran i Sirija. U tu svrhu izgradio bi plinovode do Mediterana. I zato mu je silno važno da se otarasi proiranskog Assada. Godine 2009. Katar je predložio Basharu al-Assadu da izgradi plinovod od katarskog Sjevernog polja, preko Sirije, do Turske i EU. Assad je to odbio, ističući duge prijateljske odnose Sirije s Rusijom i Gazpromom. Tim odbijanjem, u kombinaciji s Iransko-Iračko-sirijskim sporazumom o plinovodu iz 2011., pokrenut je žestoki saudijsko-katarski napad na Assadovu moć te je započelo financiranje al-Qaedainih terorista, unovačenih džihadističkih fanatika spremnih da ubijaju alavitske i šijitske 'nevjernike' za 100 dolara mjesečno i kalašnjikov. Vašingtonski neokonzervativni jastrebovi (ratni huškači) unutar i oko Obamine Bijele kuće, zajedno sa svojim saveznicima u desnom krilu Netanyahuove vlade, klicali su od veselja u svojim foteljama kada je Siriju nakon proljeća 2011. zahvatio plamen nereda.
Danas ratovi u Ukrajini i Siriji (raspireni od strane SAD-a) samo su dva fronta u istom strateškom ratu s ciljem slabljenja Rusije i Kine te slamanja svakog eventualnog opiranja američki kontroliranim snagama Novog svjetskog poretka. Na oba fronta strateški je cilj kontrola nad energetskim cjevovodima, ovaj put prvenstveno cjevovoda prirodnog plina – od Rusije do EU preko Ukrajine te od Irana i Sirije do EU preko Sirije. Prava svrha djelovanja ISIS-a (uz podršku od strane SAD-a i Izraela) jest nalaženje izgovora za bombardiranje Assadovih vitalnih silosa sa žitom i naftnih rafinerija kako bi se potkopala privreda, u pripremama za eliminaciju ruskog, kineskog i iranskog saveznika Bashara al-Assada, na način sličan eliminaciji Ghaddafija.
U jednom užem smislu, kako to vide vašingtonski neokonzervativci, onaj tko ima kontrolu nad Sirijom može imati kontrolu nad Bliskim istokom. A kontrolirajući Siriju, kapiju prema Aziji, on će držati ključ ruske kuće, kao i kineske, preko Puta svile.
Religijski ratovi su, povijesno gledano, najkrvaviji od svih ratova, a ni ovaj nije izuzetak, osobito kada su na kocki bilijarde dolara u vidu prihoda od nafte i plina. Zašto je tajni Kerry-Abdullahov dogovor o Siriji, zaključen 11. rujna, stupidan? Zato što briljantni taktičari u Washingtonu i Riyadhu i Dohi, te donekle i u Ankari, nisu kadri sagledati međupovezanost svekolike pomutnje i razaranja koje potpiruju. Kao što nisu u stanju proviriti iznad svojih vizija o kontroli nad naftom i plinom kao osnovi svoje nezakonite moći. Na koncu konaca, siju sjeme vlastite propasti.
http://www.nexus-svjetlost.com/vijesti/u-pozadini-vijesti/item/1913-william-engdahl-istina-o-isis-u-dogovor-kerry-abdullah-i-rat-za-nafto-plinovod
seebiz
