Ima li novi vođa SDP-a Peđa Grbin liderskog kapaciteta i političkog talenta da od stranke opet učini realnu prijetnju Andreju Plenkoviću i HDZ-u? U ovom času, novi šef daleko je od toga: i zbog svojih političkih ograničenja, i zbog unutrašnjeg rasula i sukoba u SDP-u, i zbog idejnog ćorsokaka u koji su se doveli socijaldemokrati
Umorna Socijaldemokratska partija uhvatila je, izborom Peđe Grbina za predsjednika, zadnji vagon zadnjeg vlaka za relevantni opstanak na političkoj sceni. To što je vlak uhvaćen, naravno, još uvijek ne znači da će rečeni putnik sretno i bez daljnjih oštećenja stići na odredište, a u slučaju SDP-a odredište mogu biti samo Banski dvori, odnosno formiranje parlamentarne većine i vlade. Ima li Grbin liderskog kapaciteta i političkog talenta da od SDP-a opet učini realnu prijetnju Andreju Plenkoviću i HDZ-u? U ovom času, novi šef SDP-a daleko je od toga: i zbog svojih političkih ograničenja, i zbog unutrašnjeg rasula i sukoba u SDP-u, i zbog idejnog ćorsokaka u koji su se doveli socijaldemokrati, ali i zbog šire unutrašnjopolitičke slike, što podrazumijeva i pojavu lijevo-zelene platforme Možemo! koja u doglednoj budućnosti neće padati ispod desetak posto podrške birača, i relativno visoki HDZ-ov rejting prema anketama, rejting koji je sad dvostruko bolji od SDP-ovog, a SDP-ov je na oko 17 posto. Davor Bernardić, Grbinov prethodnik, preuzeo je stranku od Zorana Milanovića, aktualnog predsjednika Republike, u trenutku kad je podrška SDP-u bila na 25 posto.
Prvo o Grbinovim limitima. On tek treba postati netko koga se i u stranci i izvan stranke doživljava ozbiljno i u istoj kategoriji uvjerljivosti s Plenkovićem. Uvjerljivost proizlazi iz autentičnosti, a toga Grbinu ipak nedostaje, kao što je fatalno nedostajalo i Bernardiću. Može se, zahvaljujući socijalnim vještinama niže razine i prosječnoj pameti ili stjecaju okolnosti, dospjeti na čelo stranke, ali za uspon na premijerski položaj treba puno više od toga ili pak treba imati enormnu količinu sreće. Ono što dosad znamo o Grbinu, kao što smo na ovim stranicama pisali i prije nešto više od mjesec dana, jest to da se radi o pristojnom, pouzdanom i marljivom saborskom zastupniku koji se isticao u javnosti ponajprije istupima vezanim uz pravna pitanja te više-manje logičnim i preciznim tumačenjima paragrafa i procedura. Takav čovjek vrlo je koristan u saborskim klupama: temeljito se priprema za rasprave i ne izvaljuje besmislice. No od njega nikad nećete čuti nešto što plijeni originalnošću, bilo da je riječ o uvidima u određenu problematiku bilo da je riječ o idejama, niti ćete dočekati da vas iznenadi razmišljanjem ‘izvan kutije’ u bilo kojoj oblasti politike i života, pri čemu – osim načelnih tlapnji i frazeologije – nije lako razabrati kakvi su njegovi ekonomski stavovi, što misli o izbjegličko-migrantskoj problematici, kulturi ili ključnim vanjskopolitičkim temama poput Bosne i Hercegovine. Kod ambicioznog Grbina sve je uglavnom igra na sigurno i sve djeluje naučeno, uštogljeno, formalno, distancirano. Od prevelikog vođenja brige da ne kaže štogod krivo ne stiže vidjeti potez ili dva unaprijed, ne uspijeva artikulirati politički sadržaj koji bi ga učinio prepoznatljivim izvan stranačkog kruga te kruga onih koji netremice prate sjednice parlamenta. Trebat će, čini se, dosta poraditi na sebi da bi uvjerio građane da nemaju posla s govornim automatom nego sa živim i relativno kreativnim čovjekom.
Što se tiče unutarstranačkih prilika, SDP je devastiran, prije svega, dugogodišnjim trvenjem dviju osnovnih frakcija – takozvanih milanovićevaca i svih ostalih, a među tim ostalima najviše se ističe krug oko Zlatka Komadine, primorsko-goranskog župana. Komadina i njegova ekipa, čiji je eksponent bio Davor Bernardić, doživjeli su potop na unutarstranačkim izborima i na razini predsjednika i na razini Predsjedništva, dok u novom sastavu Glavnog odbora kadrovska situacija nije u tolikoj mjeri jednoobrazna, ali nova stranačka vlast i ondje će vjerojatno ostvariti stabilnu prevagu. Pobijedili su, dakle, ‘milanovićevci’, premda i sa strane Zorana Milanovića i sa strane dijela njegovih donedavnih štićenika postoji tendencija međusobnog udaljavanja: razlozi su i konceptualne, i pragmatične, i osobne naravi. Grbin – koji je otvoreno bio protiv Bernardića i zbog toga bio suspendiran kao član Predsjedništva – ima nešto čišću i stabilniju situaciju u sferi partijskih tijela od Bernardića, ali već sad je jasno da ne može računati ni na kakvu unutrašnju idilu, nego baš suprotno. Golemi su destrukcijski potencijali Komadine, Bernardića i drugih ozlojeđenih SDP-ovaca koji ne mogu zaboraviti ‘što su njima radili’ Grbin i drugi dojučerašnji buntovnici.
U saborskom Klubu zastupnika SDP-a većina je odmah, u utorak, pokazala da nije impresionirana Grbinovim izborom, autoritetom i kadrovskim planovima: glatko je odbijen prijedlog novog šefa da se u paketu izglasaju promjene na čelu nekih parlamentarnih radnih tijela, to jest da budu smijenjeni ljudi koji su bili najbliži ili najlojalniji suradnici Zlatka Komadine i Davora Bernardića: Nikša Vukas, Erik Fabijanić i Renata Sabljar Dračevac. Rajko Ostojić jedini je zamrznuo svoj zastupnički mandat do završetka lokalnih izbora u svibnju sljedeće godine i tako se automatski maknuo s funkcije potpredsjednika Sabora. ‘Nadam se da Grbin i nova ekipa neće biti golubovi. Znate li kakav je golub? Kada je na zemlji, jede iz ruke, a kada poleti, pokaka vas po glavi’, izjavio je Komadina prošle subote nakon što je objavljeno da je Grbin u drugom krugu uvjerljivo pobijedio Željka Kolara, krapinsko-zagorskog župana. Do utorka – kad je Klub zastupnika, rekosmo, hladno osujetio Grbinove namjere – Komadina, Bernardić i njihovi sljedbenici došli su do zaključka da je krenulo ‘kakanje’ iz visine i da treba reagirati neposluhom.
Čvrsta i brojna opozicija u saborskom klubu SDP-a bit će prvi veliki izazov za Peđu Grbina. Kako predvoditi brojčano najjaču opozicijsku stranku u Saboru, a pritom imati stvarnu podršku tek desetak zastupnica i zastupnika? Kako izići iz te neodržive situacije? Postoje samo dvije solucije: uspostaviti miroljubivu aktivnu koegzistenciju s pobunjeničkom grupacijom ili poduzeti oštar i odlučan rez pa koliko god to isprva djelovalo gotovo samoubilački. Grbinovi istupi u kampanji i neposredno poslije pobjede sugerirali su da je skloniji pomirljivom odnosu prema poraženima, ali izgleda da je promijenio mišljenje kad se suočio s promptnom opstrukcijom u Klubu zastupnika. U toj promjeni mišljenja posegnuo je za pogrešnim, odnosno bezvrijednim instrumentom za provođenje vlastite volje: pozivajući se na stranački Statut, Predsjedništvo SDP-a uputilo je, mimo svog Kluba zastupnika, zahtjev Hrvatskom saboru da realizira personalne zamisli novog rukovodstva. Ne izgleda kao dobar prvi potez nekog tko je opsjednut procedurom i formom. Izgleda kao panična reakcija čovjeka koji se dosad nije nalazio u situaciji da donosi krupne odluke i da upravlja iole ozbiljnijom organizacijom.
Već smo pisali da SDP-u sad ne može pomoći lider čija je namjera da po svaku cijenu okupi i pomiri suprotstavljene frakcije, da zakrpi i prikrije pukotine, da sklopi paktove o nenapadanju s unutarstranačkim interesnim grupacijama i samoproglašenim patrijarsima. Težnja k uspostavi lažnog unutrašnjeg mira ne bi bila ništa drugo nego nastavak SDP-ovog vegetiranja i polaganog odumiranja u bavljenju unutrašnjim spletkama i u uzgajanju međusobnog nepovjerenja. Pitanje je ima li Grbin hrabrosti, samopouzdanja i političke vještine da se, s realnim izgledima za uspjeh, upusti u rizik radikalne varijante, da se odrekne mnogih saborskih zastupnika i liderskog statusa u opoziciji, i da – praktički iznova – počne graditi dugoročno zdravu i suvislu stranku. Grbin je javna nepoznanica utoliko što trenutno nitko ne zna odgovor na prethodno pitanje. Možda ne zna ni sam Grbin.
Drugi izazov je formuliranje nove političke i idejne pozicije SDP-a, ili onoga što ostane od SDP-a, pokušaj izbavljenja iz ćorsokaka koji je spomenut na početku ovoga članka. Zasad nema naznaka da je Grbin svjestan da je snažni pomak prema centru jedini politički manevar koji stoji na raspolaganju socijaldemokratima, ako žele konkurirati HDZ-u. Nema nikakve vajde od bitke s platformom Možemo! u prostoru lijevo od lijevog centra, jer je za SDP ta bitka na neko vrijeme unaprijed izgubljena. Pomak u centar, međutim, mora se izvesti organizirano i osmišljeno, odnosno tako da se ne poruše mostovi za eventualnu postizbornu suradnju s lijevo-zelenim blokom i da se ne izgubi ni jedan od postojećih birača ili da ih se izgubi što manje. To neće biti moguće u okolnostima zaokupljenosti unutrašnjim ratovima i tvrdoglavom protivničkom nedoraslošću, a približavaju se i lokalni izbori na kojima SDP samo čudom može izbjeći debakl, s obzirom na to kakvo je stanje u socijaldemokratskim podružnicama u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku… Grbin, ukratko, neće moći odgađati donošenje vrlo važnih i dalekosežnih odluka, a javnost će, ako ništa, brzo doznati o kakvom je političaru riječ.
portalnovosti
Umorna Socijaldemokratska partija uhvatila je, izborom Peđe Grbina za predsjednika, zadnji vagon zadnjeg vlaka za relevantni opstanak na političkoj sceni. To što je vlak uhvaćen, naravno, još uvijek ne znači da će rečeni putnik sretno i bez daljnjih oštećenja stići na odredište, a u slučaju SDP-a odredište mogu biti samo Banski dvori, odnosno formiranje parlamentarne većine i vlade. Ima li Grbin liderskog kapaciteta i političkog talenta da od SDP-a opet učini realnu prijetnju Andreju Plenkoviću i HDZ-u? U ovom času, novi šef SDP-a daleko je od toga: i zbog svojih političkih ograničenja, i zbog unutrašnjeg rasula i sukoba u SDP-u, i zbog idejnog ćorsokaka u koji su se doveli socijaldemokrati, ali i zbog šire unutrašnjopolitičke slike, što podrazumijeva i pojavu lijevo-zelene platforme Možemo! koja u doglednoj budućnosti neće padati ispod desetak posto podrške birača, i relativno visoki HDZ-ov rejting prema anketama, rejting koji je sad dvostruko bolji od SDP-ovog, a SDP-ov je na oko 17 posto. Davor Bernardić, Grbinov prethodnik, preuzeo je stranku od Zorana Milanovića, aktualnog predsjednika Republike, u trenutku kad je podrška SDP-u bila na 25 posto.
Čvrsta i brojna opozicija u saborskom klubu SDP-a bit će prvi veliki izazov za Peđu Grbina. Kako predvoditi brojčano najjaču opozicijsku stranku u Saboru, a pritom imati stvarnu podršku tek desetak zastupnica i zastupnika?
Prvo o Grbinovim limitima. On tek treba postati netko koga se i u stranci i izvan stranke doživljava ozbiljno i u istoj kategoriji uvjerljivosti s Plenkovićem. Uvjerljivost proizlazi iz autentičnosti, a toga Grbinu ipak nedostaje, kao što je fatalno nedostajalo i Bernardiću. Može se, zahvaljujući socijalnim vještinama niže razine i prosječnoj pameti ili stjecaju okolnosti, dospjeti na čelo stranke, ali za uspon na premijerski položaj treba puno više od toga ili pak treba imati enormnu količinu sreće. Ono što dosad znamo o Grbinu, kao što smo na ovim stranicama pisali i prije nešto više od mjesec dana, jest to da se radi o pristojnom, pouzdanom i marljivom saborskom zastupniku koji se isticao u javnosti ponajprije istupima vezanim uz pravna pitanja te više-manje logičnim i preciznim tumačenjima paragrafa i procedura. Takav čovjek vrlo je koristan u saborskim klupama: temeljito se priprema za rasprave i ne izvaljuje besmislice. No od njega nikad nećete čuti nešto što plijeni originalnošću, bilo da je riječ o uvidima u određenu problematiku bilo da je riječ o idejama, niti ćete dočekati da vas iznenadi razmišljanjem ‘izvan kutije’ u bilo kojoj oblasti politike i života, pri čemu – osim načelnih tlapnji i frazeologije – nije lako razabrati kakvi su njegovi ekonomski stavovi, što misli o izbjegličko-migrantskoj problematici, kulturi ili ključnim vanjskopolitičkim temama poput Bosne i Hercegovine. Kod ambicioznog Grbina sve je uglavnom igra na sigurno i sve djeluje naučeno, uštogljeno, formalno, distancirano. Od prevelikog vođenja brige da ne kaže štogod krivo ne stiže vidjeti potez ili dva unaprijed, ne uspijeva artikulirati politički sadržaj koji bi ga učinio prepoznatljivim izvan stranačkog kruga te kruga onih koji netremice prate sjednice parlamenta. Trebat će, čini se, dosta poraditi na sebi da bi uvjerio građane da nemaju posla s govornim automatom nego sa živim i relativno kreativnim čovjekom.
Što se tiče unutarstranačkih prilika, SDP je devastiran, prije svega, dugogodišnjim trvenjem dviju osnovnih frakcija – takozvanih milanovićevaca i svih ostalih, a među tim ostalima najviše se ističe krug oko Zlatka Komadine, primorsko-goranskog župana. Komadina i njegova ekipa, čiji je eksponent bio Davor Bernardić, doživjeli su potop na unutarstranačkim izborima i na razini predsjednika i na razini Predsjedništva, dok u novom sastavu Glavnog odbora kadrovska situacija nije u tolikoj mjeri jednoobrazna, ali nova stranačka vlast i ondje će vjerojatno ostvariti stabilnu prevagu. Pobijedili su, dakle, ‘milanovićevci’, premda i sa strane Zorana Milanovića i sa strane dijela njegovih donedavnih štićenika postoji tendencija međusobnog udaljavanja: razlozi su i konceptualne, i pragmatične, i osobne naravi. Grbin – koji je otvoreno bio protiv Bernardića i zbog toga bio suspendiran kao član Predsjedništva – ima nešto čišću i stabilniju situaciju u sferi partijskih tijela od Bernardića, ali već sad je jasno da ne može računati ni na kakvu unutrašnju idilu, nego baš suprotno. Golemi su destrukcijski potencijali Komadine, Bernardića i drugih ozlojeđenih SDP-ovaca koji ne mogu zaboraviti ‘što su njima radili’ Grbin i drugi dojučerašnji buntovnici.
Nema naznaka da je Grbin svjestan da je snažni pomak prema centru jedini politički manevar koji stoji na raspolaganju socijaldemokratima, ako žele konkurirati HDZ-u
U saborskom Klubu zastupnika SDP-a većina je odmah, u utorak, pokazala da nije impresionirana Grbinovim izborom, autoritetom i kadrovskim planovima: glatko je odbijen prijedlog novog šefa da se u paketu izglasaju promjene na čelu nekih parlamentarnih radnih tijela, to jest da budu smijenjeni ljudi koji su bili najbliži ili najlojalniji suradnici Zlatka Komadine i Davora Bernardića: Nikša Vukas, Erik Fabijanić i Renata Sabljar Dračevac. Rajko Ostojić jedini je zamrznuo svoj zastupnički mandat do završetka lokalnih izbora u svibnju sljedeće godine i tako se automatski maknuo s funkcije potpredsjednika Sabora. ‘Nadam se da Grbin i nova ekipa neće biti golubovi. Znate li kakav je golub? Kada je na zemlji, jede iz ruke, a kada poleti, pokaka vas po glavi’, izjavio je Komadina prošle subote nakon što je objavljeno da je Grbin u drugom krugu uvjerljivo pobijedio Željka Kolara, krapinsko-zagorskog župana. Do utorka – kad je Klub zastupnika, rekosmo, hladno osujetio Grbinove namjere – Komadina, Bernardić i njihovi sljedbenici došli su do zaključka da je krenulo ‘kakanje’ iz visine i da treba reagirati neposluhom.
Čvrsta i brojna opozicija u saborskom klubu SDP-a bit će prvi veliki izazov za Peđu Grbina. Kako predvoditi brojčano najjaču opozicijsku stranku u Saboru, a pritom imati stvarnu podršku tek desetak zastupnica i zastupnika? Kako izići iz te neodržive situacije? Postoje samo dvije solucije: uspostaviti miroljubivu aktivnu koegzistenciju s pobunjeničkom grupacijom ili poduzeti oštar i odlučan rez pa koliko god to isprva djelovalo gotovo samoubilački. Grbinovi istupi u kampanji i neposredno poslije pobjede sugerirali su da je skloniji pomirljivom odnosu prema poraženima, ali izgleda da je promijenio mišljenje kad se suočio s promptnom opstrukcijom u Klubu zastupnika. U toj promjeni mišljenja posegnuo je za pogrešnim, odnosno bezvrijednim instrumentom za provođenje vlastite volje: pozivajući se na stranački Statut, Predsjedništvo SDP-a uputilo je, mimo svog Kluba zastupnika, zahtjev Hrvatskom saboru da realizira personalne zamisli novog rukovodstva. Ne izgleda kao dobar prvi potez nekog tko je opsjednut procedurom i formom. Izgleda kao panična reakcija čovjeka koji se dosad nije nalazio u situaciji da donosi krupne odluke i da upravlja iole ozbiljnijom organizacijom.
Već smo pisali da SDP-u sad ne može pomoći lider čija je namjera da po svaku cijenu okupi i pomiri suprotstavljene frakcije, da zakrpi i prikrije pukotine, da sklopi paktove o nenapadanju s unutarstranačkim interesnim grupacijama i samoproglašenim patrijarsima. Težnja k uspostavi lažnog unutrašnjeg mira ne bi bila ništa drugo nego nastavak SDP-ovog vegetiranja i polaganog odumiranja u bavljenju unutrašnjim spletkama i u uzgajanju međusobnog nepovjerenja. Pitanje je ima li Grbin hrabrosti, samopouzdanja i političke vještine da se, s realnim izgledima za uspjeh, upusti u rizik radikalne varijante, da se odrekne mnogih saborskih zastupnika i liderskog statusa u opoziciji, i da – praktički iznova – počne graditi dugoročno zdravu i suvislu stranku. Grbin je javna nepoznanica utoliko što trenutno nitko ne zna odgovor na prethodno pitanje. Možda ne zna ni sam Grbin.
Drugi izazov je formuliranje nove političke i idejne pozicije SDP-a, ili onoga što ostane od SDP-a, pokušaj izbavljenja iz ćorsokaka koji je spomenut na početku ovoga članka. Zasad nema naznaka da je Grbin svjestan da je snažni pomak prema centru jedini politički manevar koji stoji na raspolaganju socijaldemokratima, ako žele konkurirati HDZ-u. Nema nikakve vajde od bitke s platformom Možemo! u prostoru lijevo od lijevog centra, jer je za SDP ta bitka na neko vrijeme unaprijed izgubljena. Pomak u centar, međutim, mora se izvesti organizirano i osmišljeno, odnosno tako da se ne poruše mostovi za eventualnu postizbornu suradnju s lijevo-zelenim blokom i da se ne izgubi ni jedan od postojećih birača ili da ih se izgubi što manje. To neće biti moguće u okolnostima zaokupljenosti unutrašnjim ratovima i tvrdoglavom protivničkom nedoraslošću, a približavaju se i lokalni izbori na kojima SDP samo čudom može izbjeći debakl, s obzirom na to kakvo je stanje u socijaldemokratskim podružnicama u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku… Grbin, ukratko, neće moći odgađati donošenje vrlo važnih i dalekosežnih odluka, a javnost će, ako ništa, brzo doznati o kakvom je političaru riječ.
portalnovosti
