U potrazi za odgovorom na pitanje zašto je u Evropi došlo do uspona desnog populizma, neki teoretičari govore o kulturi nesigurnosti koja ujedinjuje različite društvene dimenzije, povezujući ih s organskom krizom starog neoliberalnog projekta
Desni ekstremizam nije nova pojava. Još manje je nova pojava ono što se danas, s razlogom i bez njega, naziva populizmom. Pa ipak, mnogi se pitaju zašto je desni populizam postao tako sveprisutnim u Evropi (naravno, ne samo u njoj) baš sada, a ne primjerice prije jednog ili dva desetljeća, kada je isto postojao? Naravno, ovakvo pitanje i samo je pomalo ‘zapadnocentrično’, jer za nekada socijalističke zemlje, od kojih su neke sada i članice Evropske unije, dok druge nisu, vrijedi malo drugačija dinamika. Pa zar nismo mi svoje autoritarne, nacionalističke i fašistoidne vođe imali puno prije, otjelovljene u liku i djelu na primjer Franje Tuđmana? Ono što nismo dovoljno dobro vidjeli dok je on vladao bilo je i da on istovremeno priprema teren za novo i drugačije uključivanje Hrvatske u neoliberalnu globalizaciju, tj. da se povratak u ‘srednji vijek’ i ‘napredak’ u turbokapitalizam međusobno ne isključuju. I još više: da se samo na osnovi ekonomskog preobražaja u privredu i društvo tjerane isključivo logikom akumulacije privatnih profita može objasniti potreba za ‘kulturnim ratovima’ u nadgradnji.
I dok je istok Evrope imao svoje devolucije, činilo se da zapad stoji na liniji kontinuiteta. Nikakva radikalna promjena, ni baršunasta ni krvava, nije se na njemu od 1989. godine do danas dogodila. Dapače, on je u ideologiji nudio logiku vlastitog poretka ostatku svijeta, kao zadnju riječ ljudskog razuma. Liberalna demokracija i privreda centrirana oko slobodnotržišnih zakonitosti nudile su se i još uvijek se nude kao panaceja i nama. No to ‘liječenje biljem’, što panaceja u grčkom izvorniku znači, pokazuje da logika ‘na ljutu ranu ljuta trava’ nije zdrava za većinu stanovništva. I priča se ponovno vraća u centar.
Danas liberalna demokracija posvuda atrofira, a tzv. slobodno tržište je ionako od početka bilo samo mamac za lakovjerne, u koji čak ni vlasti nisu vjerovale, ali im je bio koristan. No što učiniti kada i mase na zapadu počinju prestajati vjerovati u ‘demokraciju’, ‘politiku’, ‘elite’, a u sagledivoj budućnosti možda i u kapitalizam kao takav? Pa preuzeti i u centru recepte koji su se, kao ‘spontane ideologije okoline’, već razvili na periferijama. A sve ne bi li se spasio kapitalizam. I još više: upravo neoliberalni kapitalizam, za koji su mnogi proglašavali kako je već više puta umro. A ti recepti su upravo oslanjanje na autoritarizam, nacionalizam i fašistoidnost.
U poznatoj figuri, stiglo nam je vrijeme monstruma, interregnum ili velika tranzicija, kada staro još ne umire, a novo se još ne može roditi. Staro je sada neoliberalni poredak, za koji njemački teoretičar Mario Candeias piše da je u organskoj krizi, a što je novo, ostaje da se vidi. Za zapadne ljevičare to su uglavnom različiti koncepti demokratskog socijalizma za 21. stoljeće, no oni teško prokrčuju put do masa. Zato je posvuda došlo i vrijeme samokritike na ljevici. Candeias se pita u kojoj mjeri je novi nepovoljan razvoj, tj. uspon ekstremne desnice, posljedica i lijevih slabosti. Naročito se takva diskusija razvila u Njemačkoj, zemlji u kojoj je do uspjeha Alternative za Njemačku (AfD) na izborima održanima 2017. bilo nezamislivo čuti rasistički, autoritarni i nacionalistički govor u njihovu parlamentu, Bundestagu. Sada je i Njemačka, kako je cinično napisao Benjamin Opratko, napokon stigla u ‘evropsku normalnost’. Jačanje AfD-a prestrukturiralo je cijelo političko polje u toj zemlji, čega je znak i odlazak kancelarke Angele Merkel s mjesta predsjednice CDU-a. Otvorila se ‘rupa u reprezentaciji’, ali i stvaraju se novi reprezentacijski odnosi. Riječ je, piše Candeias, koji je za Zakladu Rosa Luxemburg uredio materijale pod nazivom ‘Desni populizam, radikalna desnica, fašizacija’, o narastajućem fenomenu koji se može promatrati kroz logiku raznih klasnih frakcija, ali i regija, pa i rodnih odnosa u njemačkom društvu. Postoji li neka specifičnost koja tu zemlju i dalje razlikuje od ostalih? Bezbroj je objašnjenja zašto je i u Njemačkoj sada došlo do takvog razvoja situacije i sva ona pogađaju neku partikularnu istinu, neki aspekt problema. No postoji li nešto objedinjavajuće, svim kvantitativnim pokazateljima kvalitativno zajedničko? Candeias predlaže da se okrenemo i danas zanemarenim subjektivno-znanstvenim istraživanjima, nekoj vrsti nove kritičke socijalne psihologije, kako je to, uostalom, za svoje vrijeme činila i kritička teorija. On govori o sveprožimajućoj kulturi nesigurnosti, koja ujedinjuje različite društvene dimenzije, povezujući ih s organskom krizom starog neoliberalnog projekta. Tu spadaju i lomovi i nesigurnosti u svijetu plaćenog rada, no i odnosi u obiteljima, u susjedstvima ili regijama u kojima ljudi žive. Bitne su i osobne povijesti i identiteti, rodne uloge i s time povezani načini života i perspektive. Vrijeme prekarizacije rada, masovnog deklasiranja i nestanka solidarnosti traži nove solidarne prakse, na koje desnica pruža svoje reakcionarne odgovore. Stvara se jedna bizarna samosvijest svakodnevice, koja pruža odgovore na sasvim proturječne impulse, slažući ih u cjelinu jedne paradoksalne spojivosti. Tu zatvorenu sliku svijeta ljevica bi trebala otvoriti, ne odričući se ni ljudi koji su od nje prešli u desni tabor. No to je jako teško, iako i takvi znaju da im desnica svojim rasizmom neće pružiti rješenja njihovih svakodnevnih egzistencijalnih problema.
Ali to nije jedina grupa za čiju se naklonost treba ponovno izboriti. Možda najveći problem su oni koji misle da su se oprostili od svake ‘politike’, pa vjeruju još jedino u individualizam i svoj privatni život, u koji su dijelom izgurani, a dijelom i sami bježe. Obećanje radikalne desnice je vrlo zavodljivo. Ona nudi ‘povratak kontrole nad vlastitim životima’. No može li se to preokrenuti u jedan lijevi i demokratski zahtjev, u nove zajedničke i solidarne prakse? U ‘Take back control’, ali ne za nekolicinu, već za mnoge, kako glasi slogan u opticaju? Kada se kvantitativno analizira uspon AfD-a, vidi se da ta stranka postiže veću mobilizaciju u muškaraca negoli u žena. Četvrtina muškaraca u istočnom dijelu Njemačke dala im je glas, pa ipak se ne može reći da je to jedan ‘istočni’ fenomen, kao što nije ni čisto ‘muški’, jer dvije trećine svih svojih glasova ona žanje na zapadu Njemačke. Diljem savezne države 16 posto muškaraca glasa za AfD, ali i devet posto žena. Pa i na istoku žene biraju ekstremnu desnicu, ali ‘samo’ sa 17 posto glasova. Čine li biračko tijelo te stranke sve sami rasisti, mrzitelji i lumpenproletarijat? Sigurno, postoje stari i mladi neonacisti, nacionalni konzervativci i ‘narodnjačke’ (völkisch) grupe, šovinisti, mahniti profesori i rasistički malograđani, deprivirani socijalno izolirani ljudi bez prihoda. No sve to još ne osvjetljava fenomen AfD-a. Jer tri četvrtine njihovih glasača nisu oni iz uvjerenja, već iz protesta. Onakvi koji su za inat zaokružili taj glas, bez da se slažu s programom stranke, pa čak i da ga poznaju. Sada bi trebalo posebno istražiti koji su interesi vodili one što su se od glasanja za CDU/CSU okrenuli novoj stranci, ali i one, jer i takvi postoje, koji su za volju AfD-a napustili Ljevicu (Die Linke). Jer 470.000 je takvih koji su se na saveznim izborima 2017. od Ljevice okrenuli AfD-u. Posebno je osjetljivo pitanje koliko je među glasačima ekstremne desnice radnika i nezaposlenih. Autobiografsko-sociološko istraživanje francuskog istraživača Didiera Eribona, knjiga ‘Povratak u Reims’, koja se sada puno diskutira i u Njemačkoj, govori o ‘činu političke nužne obrane’. Od puno ljudi ekstremna desnica je shvaćena kao zadnja prilika da se politički uopće negdje pripada, makar i na način ‘negativne samoafirmacije’. Odavno izdani od tradicionalne socijaldemokracije (SPD-a), brzo razočarani načinom na koji se ‘etablirala’ Ljevica, okreću se takvi moćnijoj priči, onoj koja govori o obrani ljudi koji teško rade, obrani nacije i kulture, a od drugih. Ti drugi bivaju prepoznati bilo u ‘islamu’, ‘izbjeglicama’, globalizaciji, ‘pederima’ i LGBT osobama ili ‘moralizirajućim šezdesetosmašima’ na vlasti.
Što je dakle fenomen novog desnog populizma? Bez obzira na to mislimo li da imamo posla s ekstremnom desnicom, fašizmom, autoritarnim neoliberalizmom ili etničkim nacionalizmom, očito je da je posrijedi opći fenomen, na jedan način prisutan sada i u SR Njemačkoj, a na razne druge i diljem Evrope. Candeias historizira noviju povijest ‘društvenih ugovora’ u Njemačkoj, koji su svi obećavali da se marljivošću i napornim radom može izbjeći osjećaj društvene nesigurnosti i neprepoznatosti, pa zaključuje da se oni približavaju svome kraju. Sve to osnova je masovnih osjećaja razočaranosti i agresije, koji se usmjeravaju protiv grupa koje se prepoznaje kao one koje nezasluženo dobro žive, a kao žrtveni jarci najbolje služe izbjeglice, nezaposleni, korisnici socijalne pomoći. Teoretičar Oliver Nachtwey u knjizi ‘Društvo nazadovanja’ (2017.) služi se slikom pokretnih stepenica koje se kreću prema dolje. Na njima ne smijemo mirno stajati ne želimo li da nas odvezu na dno. Svi trče prema gore, no vrlo malo njih se stvarno uspinje. Ono što smo nekada nazivali društvenom mobilnošću ostvaruje se u sve manjem broju. Ulazak u gornje klase se zatvorio, imućni oko sebe podižu zidove. U takvom kontekstu pojavljuje se desno populističko razgraničenje ‘naroda’ ili ‘doličnog i marljivog’ centra, kako prema gore, prema elitama, tako i prema dolje, prema izguranima. Sve to artikulirano je kao ‘protest protiv društvene nepravde’ (AfD se već u imenu nudi kao alternativa postojećem). Imamo posla s jednom naoko paradoksalnom konformističkom pobunom, koja se dobro slaže s većinom postojećih neoliberalnih principa, kao što su orijentiranost na potrošnju i na posao, maksimu da je svatko sam kovač svoje sreće, vjeru da se obrazovanjem još uvijek može popraviti svoj društveni položaj, traženje slobode u individualizmu itd.
Zbog svega toga ljevica bi trebala ove ‘rupe u reprezentaciji’ preokrenuti u nove reprezentativne odnose, piše Candeias, pozivajući se na rad Alexa Demirovića koji se bavi autoritarnim populizmom kao strategijom odgovora na krizu. Sjetimo se, na početku formiranja AfD-a stajao je zahtjev za povratkom na njemačku marku, jedan dosta elitistički zahtjev koji je prepoznat kao izraz nekih frakcija njemačke buržoazije. No on se brzo proširio na teme poput zahtjeva za uvođenjem viza za bugarske i rumunjske radnike, ukratko na veću kontrolu useljavanja, pa na obnovu konzervativne koncepcije obitelji itd., što je omogućilo stranci da se transformira u populistički glas onih dolje, koji su navodno masovno otvoreno rasistički, antifeministički, antimuslimanski, homofobno i antiliberalno usmjereni. Rat u kulturi pokušava nametnuti teme o kojima se prije ‘nije smjelo’ govoriti. To otvara i posebno pitanje u kojoj mjeri je i njemačka srednjostrujaška politika kao ekonomska politika izvoznik rasizma i nesigurnosti, a ne samo roba, u zemlje periferije, naročito one u svojoj evropskoj blizini. Povratno, u liku migranta mogu se poklopiti rasistička stigmatizacija i klasna mržnja. Odgovor na takve izazove može dati samo ‘nova klasna politika’, o kojoj se na njemačkoj ljevici također puno diskutira. Tu neće puno pomoći ‘bespomoćni antifašizam’, kako ga naziva filozof Wolfgang Fritz Haug, jer on je samo defenzivni odgovor na nastupanje desnice i nema dovoljan mobilizirajući potencijal. Kao bazu trebamo izgraditi jednu vlastitu lijevu agendu konkretnog organiziranja raznih društvenih grupa, baš u smislu nove povezanosti klasnih politika
portalnovosti
Desni ekstremizam nije nova pojava. Još manje je nova pojava ono što se danas, s razlogom i bez njega, naziva populizmom. Pa ipak, mnogi se pitaju zašto je desni populizam postao tako sveprisutnim u Evropi (naravno, ne samo u njoj) baš sada, a ne primjerice prije jednog ili dva desetljeća, kada je isto postojao? Naravno, ovakvo pitanje i samo je pomalo ‘zapadnocentrično’, jer za nekada socijalističke zemlje, od kojih su neke sada i članice Evropske unije, dok druge nisu, vrijedi malo drugačija dinamika. Pa zar nismo mi svoje autoritarne, nacionalističke i fašistoidne vođe imali puno prije, otjelovljene u liku i djelu na primjer Franje Tuđmana? Ono što nismo dovoljno dobro vidjeli dok je on vladao bilo je i da on istovremeno priprema teren za novo i drugačije uključivanje Hrvatske u neoliberalnu globalizaciju, tj. da se povratak u ‘srednji vijek’ i ‘napredak’ u turbokapitalizam međusobno ne isključuju. I još više: da se samo na osnovi ekonomskog preobražaja u privredu i društvo tjerane isključivo logikom akumulacije privatnih profita može objasniti potreba za ‘kulturnim ratovima’ u nadgradnji.
Tri četvrtine glasača AfD-a nisu oni iz uvjerenja, već iz protesta. Onakvi koji su za inat zaokružili taj glas, bez da se slažu s programom stranke, pa čak i da ga poznaju
I dok je istok Evrope imao svoje devolucije, činilo se da zapad stoji na liniji kontinuiteta. Nikakva radikalna promjena, ni baršunasta ni krvava, nije se na njemu od 1989. godine do danas dogodila. Dapače, on je u ideologiji nudio logiku vlastitog poretka ostatku svijeta, kao zadnju riječ ljudskog razuma. Liberalna demokracija i privreda centrirana oko slobodnotržišnih zakonitosti nudile su se i još uvijek se nude kao panaceja i nama. No to ‘liječenje biljem’, što panaceja u grčkom izvorniku znači, pokazuje da logika ‘na ljutu ranu ljuta trava’ nije zdrava za većinu stanovništva. I priča se ponovno vraća u centar.
Danas liberalna demokracija posvuda atrofira, a tzv. slobodno tržište je ionako od početka bilo samo mamac za lakovjerne, u koji čak ni vlasti nisu vjerovale, ali im je bio koristan. No što učiniti kada i mase na zapadu počinju prestajati vjerovati u ‘demokraciju’, ‘politiku’, ‘elite’, a u sagledivoj budućnosti možda i u kapitalizam kao takav? Pa preuzeti i u centru recepte koji su se, kao ‘spontane ideologije okoline’, već razvili na periferijama. A sve ne bi li se spasio kapitalizam. I još više: upravo neoliberalni kapitalizam, za koji su mnogi proglašavali kako je već više puta umro. A ti recepti su upravo oslanjanje na autoritarizam, nacionalizam i fašistoidnost.
U poznatoj figuri, stiglo nam je vrijeme monstruma, interregnum ili velika tranzicija, kada staro još ne umire, a novo se još ne može roditi. Staro je sada neoliberalni poredak, za koji njemački teoretičar Mario Candeias piše da je u organskoj krizi, a što je novo, ostaje da se vidi. Za zapadne ljevičare to su uglavnom različiti koncepti demokratskog socijalizma za 21. stoljeće, no oni teško prokrčuju put do masa. Zato je posvuda došlo i vrijeme samokritike na ljevici. Candeias se pita u kojoj mjeri je novi nepovoljan razvoj, tj. uspon ekstremne desnice, posljedica i lijevih slabosti. Naročito se takva diskusija razvila u Njemačkoj, zemlji u kojoj je do uspjeha Alternative za Njemačku (AfD) na izborima održanima 2017. bilo nezamislivo čuti rasistički, autoritarni i nacionalistički govor u njihovu parlamentu, Bundestagu. Sada je i Njemačka, kako je cinično napisao Benjamin Opratko, napokon stigla u ‘evropsku normalnost’. Jačanje AfD-a prestrukturiralo je cijelo političko polje u toj zemlji, čega je znak i odlazak kancelarke Angele Merkel s mjesta predsjednice CDU-a. Otvorila se ‘rupa u reprezentaciji’, ali i stvaraju se novi reprezentacijski odnosi. Riječ je, piše Candeias, koji je za Zakladu Rosa Luxemburg uredio materijale pod nazivom ‘Desni populizam, radikalna desnica, fašizacija’, o narastajućem fenomenu koji se može promatrati kroz logiku raznih klasnih frakcija, ali i regija, pa i rodnih odnosa u njemačkom društvu. Postoji li neka specifičnost koja tu zemlju i dalje razlikuje od ostalih? Bezbroj je objašnjenja zašto je i u Njemačkoj sada došlo do takvog razvoja situacije i sva ona pogađaju neku partikularnu istinu, neki aspekt problema. No postoji li nešto objedinjavajuće, svim kvantitativnim pokazateljima kvalitativno zajedničko? Candeias predlaže da se okrenemo i danas zanemarenim subjektivno-znanstvenim istraživanjima, nekoj vrsti nove kritičke socijalne psihologije, kako je to, uostalom, za svoje vrijeme činila i kritička teorija. On govori o sveprožimajućoj kulturi nesigurnosti, koja ujedinjuje različite društvene dimenzije, povezujući ih s organskom krizom starog neoliberalnog projekta. Tu spadaju i lomovi i nesigurnosti u svijetu plaćenog rada, no i odnosi u obiteljima, u susjedstvima ili regijama u kojima ljudi žive. Bitne su i osobne povijesti i identiteti, rodne uloge i s time povezani načini života i perspektive. Vrijeme prekarizacije rada, masovnog deklasiranja i nestanka solidarnosti traži nove solidarne prakse, na koje desnica pruža svoje reakcionarne odgovore. Stvara se jedna bizarna samosvijest svakodnevice, koja pruža odgovore na sasvim proturječne impulse, slažući ih u cjelinu jedne paradoksalne spojivosti. Tu zatvorenu sliku svijeta ljevica bi trebala otvoriti, ne odričući se ni ljudi koji su od nje prešli u desni tabor. No to je jako teško, iako i takvi znaju da im desnica svojim rasizmom neće pružiti rješenja njihovih svakodnevnih egzistencijalnih problema.
Obećanje radikalne desnice vrlo je zavodljivo. Ona nudi ‘povratak kontrole nad vlastitim životima’. Uz to, mnogi su je shvatili kao zadnju priliku da se politički uopće negdje pripada, makar i na način ‘negativne samoafirmacije’
Ali to nije jedina grupa za čiju se naklonost treba ponovno izboriti. Možda najveći problem su oni koji misle da su se oprostili od svake ‘politike’, pa vjeruju još jedino u individualizam i svoj privatni život, u koji su dijelom izgurani, a dijelom i sami bježe. Obećanje radikalne desnice je vrlo zavodljivo. Ona nudi ‘povratak kontrole nad vlastitim životima’. No može li se to preokrenuti u jedan lijevi i demokratski zahtjev, u nove zajedničke i solidarne prakse? U ‘Take back control’, ali ne za nekolicinu, već za mnoge, kako glasi slogan u opticaju? Kada se kvantitativno analizira uspon AfD-a, vidi se da ta stranka postiže veću mobilizaciju u muškaraca negoli u žena. Četvrtina muškaraca u istočnom dijelu Njemačke dala im je glas, pa ipak se ne može reći da je to jedan ‘istočni’ fenomen, kao što nije ni čisto ‘muški’, jer dvije trećine svih svojih glasova ona žanje na zapadu Njemačke. Diljem savezne države 16 posto muškaraca glasa za AfD, ali i devet posto žena. Pa i na istoku žene biraju ekstremnu desnicu, ali ‘samo’ sa 17 posto glasova. Čine li biračko tijelo te stranke sve sami rasisti, mrzitelji i lumpenproletarijat? Sigurno, postoje stari i mladi neonacisti, nacionalni konzervativci i ‘narodnjačke’ (völkisch) grupe, šovinisti, mahniti profesori i rasistički malograđani, deprivirani socijalno izolirani ljudi bez prihoda. No sve to još ne osvjetljava fenomen AfD-a. Jer tri četvrtine njihovih glasača nisu oni iz uvjerenja, već iz protesta. Onakvi koji su za inat zaokružili taj glas, bez da se slažu s programom stranke, pa čak i da ga poznaju. Sada bi trebalo posebno istražiti koji su interesi vodili one što su se od glasanja za CDU/CSU okrenuli novoj stranci, ali i one, jer i takvi postoje, koji su za volju AfD-a napustili Ljevicu (Die Linke). Jer 470.000 je takvih koji su se na saveznim izborima 2017. od Ljevice okrenuli AfD-u. Posebno je osjetljivo pitanje koliko je među glasačima ekstremne desnice radnika i nezaposlenih. Autobiografsko-sociološko istraživanje francuskog istraživača Didiera Eribona, knjiga ‘Povratak u Reims’, koja se sada puno diskutira i u Njemačkoj, govori o ‘činu političke nužne obrane’. Od puno ljudi ekstremna desnica je shvaćena kao zadnja prilika da se politički uopće negdje pripada, makar i na način ‘negativne samoafirmacije’. Odavno izdani od tradicionalne socijaldemokracije (SPD-a), brzo razočarani načinom na koji se ‘etablirala’ Ljevica, okreću se takvi moćnijoj priči, onoj koja govori o obrani ljudi koji teško rade, obrani nacije i kulture, a od drugih. Ti drugi bivaju prepoznati bilo u ‘islamu’, ‘izbjeglicama’, globalizaciji, ‘pederima’ i LGBT osobama ili ‘moralizirajućim šezdesetosmašima’ na vlasti.
Što je dakle fenomen novog desnog populizma? Bez obzira na to mislimo li da imamo posla s ekstremnom desnicom, fašizmom, autoritarnim neoliberalizmom ili etničkim nacionalizmom, očito je da je posrijedi opći fenomen, na jedan način prisutan sada i u SR Njemačkoj, a na razne druge i diljem Evrope. Candeias historizira noviju povijest ‘društvenih ugovora’ u Njemačkoj, koji su svi obećavali da se marljivošću i napornim radom može izbjeći osjećaj društvene nesigurnosti i neprepoznatosti, pa zaključuje da se oni približavaju svome kraju. Sve to osnova je masovnih osjećaja razočaranosti i agresije, koji se usmjeravaju protiv grupa koje se prepoznaje kao one koje nezasluženo dobro žive, a kao žrtveni jarci najbolje služe izbjeglice, nezaposleni, korisnici socijalne pomoći. Teoretičar Oliver Nachtwey u knjizi ‘Društvo nazadovanja’ (2017.) služi se slikom pokretnih stepenica koje se kreću prema dolje. Na njima ne smijemo mirno stajati ne želimo li da nas odvezu na dno. Svi trče prema gore, no vrlo malo njih se stvarno uspinje. Ono što smo nekada nazivali društvenom mobilnošću ostvaruje se u sve manjem broju. Ulazak u gornje klase se zatvorio, imućni oko sebe podižu zidove. U takvom kontekstu pojavljuje se desno populističko razgraničenje ‘naroda’ ili ‘doličnog i marljivog’ centra, kako prema gore, prema elitama, tako i prema dolje, prema izguranima. Sve to artikulirano je kao ‘protest protiv društvene nepravde’ (AfD se već u imenu nudi kao alternativa postojećem). Imamo posla s jednom naoko paradoksalnom konformističkom pobunom, koja se dobro slaže s većinom postojećih neoliberalnih principa, kao što su orijentiranost na potrošnju i na posao, maksimu da je svatko sam kovač svoje sreće, vjeru da se obrazovanjem još uvijek može popraviti svoj društveni položaj, traženje slobode u individualizmu itd.
Zbog svega toga ljevica bi trebala ove ‘rupe u reprezentaciji’ preokrenuti u nove reprezentativne odnose, piše Candeias, pozivajući se na rad Alexa Demirovića koji se bavi autoritarnim populizmom kao strategijom odgovora na krizu. Sjetimo se, na početku formiranja AfD-a stajao je zahtjev za povratkom na njemačku marku, jedan dosta elitistički zahtjev koji je prepoznat kao izraz nekih frakcija njemačke buržoazije. No on se brzo proširio na teme poput zahtjeva za uvođenjem viza za bugarske i rumunjske radnike, ukratko na veću kontrolu useljavanja, pa na obnovu konzervativne koncepcije obitelji itd., što je omogućilo stranci da se transformira u populistički glas onih dolje, koji su navodno masovno otvoreno rasistički, antifeministički, antimuslimanski, homofobno i antiliberalno usmjereni. Rat u kulturi pokušava nametnuti teme o kojima se prije ‘nije smjelo’ govoriti. To otvara i posebno pitanje u kojoj mjeri je i njemačka srednjostrujaška politika kao ekonomska politika izvoznik rasizma i nesigurnosti, a ne samo roba, u zemlje periferije, naročito one u svojoj evropskoj blizini. Povratno, u liku migranta mogu se poklopiti rasistička stigmatizacija i klasna mržnja. Odgovor na takve izazove može dati samo ‘nova klasna politika’, o kojoj se na njemačkoj ljevici također puno diskutira. Tu neće puno pomoći ‘bespomoćni antifašizam’, kako ga naziva filozof Wolfgang Fritz Haug, jer on je samo defenzivni odgovor na nastupanje desnice i nema dovoljan mobilizirajući potencijal. Kao bazu trebamo izgraditi jednu vlastitu lijevu agendu konkretnog organiziranja raznih društvenih grupa, baš u smislu nove povezanosti klasnih politika
portalnovosti
