Etrurska kocka je ozbiljan filološki problem i do danas je, sve u svemu, ostao neriješen. Dosad je prouzrokovao plahih naučnih promašaja, a i pokoji leš u podrumima filologije. I matematički problem s kockom pod imenom Delski problem ostao je neriješen i nerješiv šestarom i ravnalom
Ove priče ne bi bilo bez Fahrije. Fahrija je dječak koji je sredinom šezdesetih godina došao u naše selo i živote. (Evo, ote mi se stilska figura zeugma: doći u selo i živote.) Fahrija je došao u ljeto, bio je juli, ne znam godinu, a pamtim da je bilo negdje između Petrovdana i Prokoplja, kad su na planini jagode najslađe. Došao je sa ocem Behđetom i majkom Hajrušom. Hajruša je bila kćerka moga rođaka Mema, Memo je bio brat Rahimov, koga sam više puta spomenuo u ovim tekstovima. Hajruša se udala u selo Gadimlje, između Lipljana i Prištine. U našem selu se govorilo da se Hajruša udala u Šiptáre, kao da su Šiptári neko mjesto. Behđet iz Šiptara je bio naš zet. Bio je srdačan čovjek, naš jezik je razumijevao bolje no što ga je govorio. Fahrija je imao plavu kosu, koju u Sandžaku zovu žuta. Imao je devet godina, a našega jezika nije ni razumijevao ni govorio. Pašo, brat Hajrušin, ložač u vunarskom kombinatu u Beogradu, ujak Fahrijin, zvao je Fahriju dijete bez maternjeg jezika. Fahriji je ime zapravo bilo Fahri, ali smo ga mi zvali Fahrija.
Fahrija je donio sa sobom pet kockica na pjege, za igranje jamba. Kako su one zapale njega, tice bi ga znale. I donio je sivu kožnu čašu sa lijepim šavom, i u toj čaši je držao kockice. Imao je i jednu maramicu od plastificirane tkanine, presavijenu na četvoro. Nju bi izvadio iz džepa, prostro na travu, pa na nju položio čašu s kockama. I blokče je imao i olovku, i u to blokče je stalno povlačio linije i upisivao brojeve nakon bacanja kockica. Mi nismo razumijevali ništa, a i nismo htjeli da razumijemo. Nismo htjeli da igramo tu igru, nije se primala za našu dinamiku djece koja su brže trčala uzbrdo no nizbrdo. Ali smo, već prvog dana, naučili albanske brojeve do šest: nje, di, tre, kater, pese, đašte. Toga dana smo vidjeli i zmiju šarku, a kad ju je Fahrija ugledao, vrisnuo je: đorpòn! Mnogo godina kasnije ja ću spoznati da je ta riječ svojta sa latinskom riječju serpens, a da albanski rječnik Fahrijinu zavičajnu riječ bilježi samo kao gjarpër.
Danas bih mogao reći da je nama albanski jezik, ipak, bio presudna prepreka za učenje igre jamba. Nezaboravno je kako je naša rođaka Sabiha, u času dok je Fahrija kao u transu objašnjavao pravila igre, zgrabila u šaku sve Fahrijine kockice i počela se njima grošati, kao da su kamenčići koje u igri grošanja zovu groševi. Bacila bi jednu uvis, pa od onih što su na maramici uzimala hitro jednu ili više te ih, dok ona bačena još nije pala na zemlju, proturala kroz krug od prsta ili penjala na hrbat drugog dlana, pa bi onda onu bačenu dočekivala u šaku. Dok su se druga djeca smijala njenom nestašluku, Fahrija je tužno gledao na tu prenamjenu njegovih kockica. Jedna druga rođaka je za to vrijeme krišom uzela kožnu čašu i nestala na desetak minuta. Kad se vratila, stavila je pred Fahriju čašu punu jagoda. Fahrija se naljutio, prosuo je po travi jagode, a kad je vidio da su one po čaši ostavile crvene mrlje, rasplakao se. Mi smo ga tješili i grlili, nudili jagodama – ništa. Naišao je njegov daidža Pašo, duhovit i radostan čovjek, i vidjevši Fahrijinu dramu u nastavi jamba, rekao je: ‘Eto, ne naučiste da igrate, ali barem znate da brojite do šest na albanskom! A zamislite da su umesto tih tačaka po kocki brojevi napisani albanskim riječima: e ne biste ga majci naučili da brojite albanski ni do dva!’ Mi to nismo razumjeli odmah, jer smo pišući brojeve od 1 do 6, shvatili da ih tako i Fahrija piše, i da i u albanskom te brojke označavaju istu količinu kao i kod nas. Onda je maštoviti Pašo uzeo jednu kockicu i objasnio nam šta misli: kad bi na stranici kocke gdje je nacrtana jedna tačka bila slovima napisana albanska riječ za jedan, gdje su dvije tačke riječ za dva, i tako dalje, do šest, e mi tada tek ne bismo razumjeli ništa. Tako je Pašo mislio. Ne znam bi li to baš bilo ispalo sve po Pašovoj viziji, ne znam bi li ikad, i kad bi takvih kocki i bilo na svijetu, one zapale baš Fahriju, a ako bi ga i zapale, ne znam bi li ih on takve ikad donio u rodno mjesto svoje majke, selo Grab, na južnoj padini Golije.
Ali znam šta sam, dvadesetak godina kasnije, saznao: da je takvih kocki za kockanje bilo! Takvih da im je na svakoj od šest stranica ispisan po broj i to riječju. I jednu sam takvu kocku vidio, što se rekne, svojim očima. U Parizu, u Bibliothèque Nationale, za prvoga mog boravka ondje, vidio sam da je ono što je Pašo Gudžević, u jedan dan za svoga godišnjeg odmora zamislio, bilo ostvareno barem dvije i po hiljade godina ranije, u onome dijelu Italije koji danas zovemo Toscana, u mjestu koje se tada zvalo Tuscania, a ono je pripadalo zajednici etrurskih zemalja ili možda sjedinjenim državama Etrurije. Nisam mogao doći sebi pred staklenom kutijom u kojoj je bila izložena kocka izrađena od slonovače, i na njenim stranicama urezane riječi koje označavaju brojeve.
Etrurci su imali i takve kocke. Načinjene su bile od kosti, od kosti slonovske, jer je kocka bila cijenjen geometrijski proizvod za igru. Naša riječ kocka i dolazi od kost-ka, jedno što se nekad kockalo bacanjem kostiju, a drugo što st prelazi u c (Stana i Stole tako postanu Cana i Cole). Etrurska kocka je ozbiljan filološki problem i do danas je, sve u svemu, ostao neriješen. I matematički problem s kockom pod imenom Delski problem ostao je neriješen i nerješiv šestarom i ravnalom, ne zbog riječi ispisanih po kocki već zbog iracionalnosti kubnog korijena broja 2. Etrurska kocka je problem neriješen, ali je možda rješiv. Dosad je, međutim, prouzrokovao plahih naučnih promašaja, a i pokoji leš u podrumima filologije. Šest riječi na etrurskoj kocki su čitljive i nesporne, izmiješana slova latinskog i grčkog alfabeta: θu, zal, ci, huθ, maχ, sa. Na tumačenju tih šest riječi pao je i veliki filolog Corssen, a i dosta drugih. Oni koji su ustrajavali da zbir brojeva na suprotnim stranicama kocke mora biti 7 (1+6, 2+5, 3+4) možda su griješili. Dugo godina je riječ maχ smatrana riječju za broj jedan. Obrazlagalo se to riječju maccus, koja bi u latinskom imala značiti priprosta čovjeka, onoga koji se u atelanskoj komediji hrani graškom, te bi, i zato što broj jedan u čovjekovoj kulturnoj prasvijesti nije ‘jedan’ već ‘prost’, ‘prvotan’, ‘primitivan’ itd., tako maχ imalo da znači ‘jedan’. Shodno ‘principu sedam’, suprotno od maχ bio bi zal, te bi to bilo 6, a onda bi ci i huθ bili 3 i 4, a θu i sa bi bili 2 i 5. To je trajalo jedno vrijeme, ali se (x-zraci, arheometrija, etimologija, kombinatorika, novi nalazi, zagrebačka ‘Lanena knjiga’…) promijenilo: našlo se da Etrurci jesu slijedili antički ‘princip sedam’, ali i da mu nisu baš bili slijepo odani, pa su suprotne stranice njihovih kocki mogle biti i 1-2, pa 3-4, pa 5-6, i 1-4, 2-5 i 3-6 i 1-3, 2-4, 5-6 i još 12 permutacija. Od šezdesetih godina za filologe je θu 1, zal je 2, ci 3, huθ je uglavnom 4, maχ 5, a sa je uglavnom 6. Iako ovakvo ‘rješenje’ ima najveći broj pristalica, još ćemo počekati na objavu da je problem etrurske kocke riješen.
Pašo Gudžević, koji je, ne znajući ništa o etrurskim kockama, zamislio albanske riječi na kockama svoga sestrića Fahrije, umro je 1994. i ukopan je u Velikom groblju u Pazaru. Njegov sestrić Fahrija, jedan od šestoro djece (pet sinova i jedne kćeri) Behgjeta Maholija i Hajruše Gudžević, živi odavno u Njemačkoj, u Pforzheimu. Oženjen je, ima šest sinova i jednu kćer (princip 7!). Naš jezik govori danas odlično, a mi albanskoga ne govorimo. Sve sam učinio da ovih dana nađem Fahriju i da ga pitam otkud ga je zapala ona kožna čaša i onih pet kockica. Do zaključenja ovoga broja lista nisam našao Fahriju. Božićni praznici, možda je otišao na Kosovo. Behgjet je umro davno, a Hajruša je ušla u 92. godinu, živi gdje se udala, u Gadimlju.
portalnovosti
Ove priče ne bi bilo bez Fahrije. Fahrija je dječak koji je sredinom šezdesetih godina došao u naše selo i živote. (Evo, ote mi se stilska figura zeugma: doći u selo i živote.) Fahrija je došao u ljeto, bio je juli, ne znam godinu, a pamtim da je bilo negdje između Petrovdana i Prokoplja, kad su na planini jagode najslađe. Došao je sa ocem Behđetom i majkom Hajrušom. Hajruša je bila kćerka moga rođaka Mema, Memo je bio brat Rahimov, koga sam više puta spomenuo u ovim tekstovima. Hajruša se udala u selo Gadimlje, između Lipljana i Prištine. U našem selu se govorilo da se Hajruša udala u Šiptáre, kao da su Šiptári neko mjesto. Behđet iz Šiptara je bio naš zet. Bio je srdačan čovjek, naš jezik je razumijevao bolje no što ga je govorio. Fahrija je imao plavu kosu, koju u Sandžaku zovu žuta. Imao je devet godina, a našega jezika nije ni razumijevao ni govorio. Pašo, brat Hajrušin, ložač u vunarskom kombinatu u Beogradu, ujak Fahrijin, zvao je Fahriju dijete bez maternjeg jezika. Fahriji je ime zapravo bilo Fahri, ali smo ga mi zvali Fahrija.
Fahrija je donio sa sobom pet kockica na pjege, za igranje jamba. Kako su one zapale njega, tice bi ga znale. I donio je sivu kožnu čašu sa lijepim šavom, i u toj čaši je držao kockice. Imao je i jednu maramicu od plastificirane tkanine, presavijenu na četvoro. Nju bi izvadio iz džepa, prostro na travu, pa na nju položio čašu s kockama. I blokče je imao i olovku, i u to blokče je stalno povlačio linije i upisivao brojeve nakon bacanja kockica. Mi nismo razumijevali ništa, a i nismo htjeli da razumijemo. Nismo htjeli da igramo tu igru, nije se primala za našu dinamiku djece koja su brže trčala uzbrdo no nizbrdo. Ali smo, već prvog dana, naučili albanske brojeve do šest: nje, di, tre, kater, pese, đašte. Toga dana smo vidjeli i zmiju šarku, a kad ju je Fahrija ugledao, vrisnuo je: đorpòn! Mnogo godina kasnije ja ću spoznati da je ta riječ svojta sa latinskom riječju serpens, a da albanski rječnik Fahrijinu zavičajnu riječ bilježi samo kao gjarpër.
Danas bih mogao reći da je nama albanski jezik, ipak, bio presudna prepreka za učenje igre jamba. Nezaboravno je kako je naša rođaka Sabiha, u času dok je Fahrija kao u transu objašnjavao pravila igre, zgrabila u šaku sve Fahrijine kockice i počela se njima grošati, kao da su kamenčići koje u igri grošanja zovu groševi. Bacila bi jednu uvis, pa od onih što su na maramici uzimala hitro jednu ili više te ih, dok ona bačena još nije pala na zemlju, proturala kroz krug od prsta ili penjala na hrbat drugog dlana, pa bi onda onu bačenu dočekivala u šaku. Dok su se druga djeca smijala njenom nestašluku, Fahrija je tužno gledao na tu prenamjenu njegovih kockica. Jedna druga rođaka je za to vrijeme krišom uzela kožnu čašu i nestala na desetak minuta. Kad se vratila, stavila je pred Fahriju čašu punu jagoda. Fahrija se naljutio, prosuo je po travi jagode, a kad je vidio da su one po čaši ostavile crvene mrlje, rasplakao se. Mi smo ga tješili i grlili, nudili jagodama – ništa. Naišao je njegov daidža Pašo, duhovit i radostan čovjek, i vidjevši Fahrijinu dramu u nastavi jamba, rekao je: ‘Eto, ne naučiste da igrate, ali barem znate da brojite do šest na albanskom! A zamislite da su umesto tih tačaka po kocki brojevi napisani albanskim riječima: e ne biste ga majci naučili da brojite albanski ni do dva!’ Mi to nismo razumjeli odmah, jer smo pišući brojeve od 1 do 6, shvatili da ih tako i Fahrija piše, i da i u albanskom te brojke označavaju istu količinu kao i kod nas. Onda je maštoviti Pašo uzeo jednu kockicu i objasnio nam šta misli: kad bi na stranici kocke gdje je nacrtana jedna tačka bila slovima napisana albanska riječ za jedan, gdje su dvije tačke riječ za dva, i tako dalje, do šest, e mi tada tek ne bismo razumjeli ništa. Tako je Pašo mislio. Ne znam bi li to baš bilo ispalo sve po Pašovoj viziji, ne znam bi li ikad, i kad bi takvih kocki i bilo na svijetu, one zapale baš Fahriju, a ako bi ga i zapale, ne znam bi li ih on takve ikad donio u rodno mjesto svoje majke, selo Grab, na južnoj padini Golije.
Ali znam šta sam, dvadesetak godina kasnije, saznao: da je takvih kocki za kockanje bilo! Takvih da im je na svakoj od šest stranica ispisan po broj i to riječju. I jednu sam takvu kocku vidio, što se rekne, svojim očima. U Parizu, u Bibliothèque Nationale, za prvoga mog boravka ondje, vidio sam da je ono što je Pašo Gudžević, u jedan dan za svoga godišnjeg odmora zamislio, bilo ostvareno barem dvije i po hiljade godina ranije, u onome dijelu Italije koji danas zovemo Toscana, u mjestu koje se tada zvalo Tuscania, a ono je pripadalo zajednici etrurskih zemalja ili možda sjedinjenim državama Etrurije. Nisam mogao doći sebi pred staklenom kutijom u kojoj je bila izložena kocka izrađena od slonovače, i na njenim stranicama urezane riječi koje označavaju brojeve.
Etrurci su imali i takve kocke. Načinjene su bile od kosti, od kosti slonovske, jer je kocka bila cijenjen geometrijski proizvod za igru. Naša riječ kocka i dolazi od kost-ka, jedno što se nekad kockalo bacanjem kostiju, a drugo što st prelazi u c (Stana i Stole tako postanu Cana i Cole). Etrurska kocka je ozbiljan filološki problem i do danas je, sve u svemu, ostao neriješen. I matematički problem s kockom pod imenom Delski problem ostao je neriješen i nerješiv šestarom i ravnalom, ne zbog riječi ispisanih po kocki već zbog iracionalnosti kubnog korijena broja 2. Etrurska kocka je problem neriješen, ali je možda rješiv. Dosad je, međutim, prouzrokovao plahih naučnih promašaja, a i pokoji leš u podrumima filologije. Šest riječi na etrurskoj kocki su čitljive i nesporne, izmiješana slova latinskog i grčkog alfabeta: θu, zal, ci, huθ, maχ, sa. Na tumačenju tih šest riječi pao je i veliki filolog Corssen, a i dosta drugih. Oni koji su ustrajavali da zbir brojeva na suprotnim stranicama kocke mora biti 7 (1+6, 2+5, 3+4) možda su griješili. Dugo godina je riječ maχ smatrana riječju za broj jedan. Obrazlagalo se to riječju maccus, koja bi u latinskom imala značiti priprosta čovjeka, onoga koji se u atelanskoj komediji hrani graškom, te bi, i zato što broj jedan u čovjekovoj kulturnoj prasvijesti nije ‘jedan’ već ‘prost’, ‘prvotan’, ‘primitivan’ itd., tako maχ imalo da znači ‘jedan’. Shodno ‘principu sedam’, suprotno od maχ bio bi zal, te bi to bilo 6, a onda bi ci i huθ bili 3 i 4, a θu i sa bi bili 2 i 5. To je trajalo jedno vrijeme, ali se (x-zraci, arheometrija, etimologija, kombinatorika, novi nalazi, zagrebačka ‘Lanena knjiga’…) promijenilo: našlo se da Etrurci jesu slijedili antički ‘princip sedam’, ali i da mu nisu baš bili slijepo odani, pa su suprotne stranice njihovih kocki mogle biti i 1-2, pa 3-4, pa 5-6, i 1-4, 2-5 i 3-6 i 1-3, 2-4, 5-6 i još 12 permutacija. Od šezdesetih godina za filologe je θu 1, zal je 2, ci 3, huθ je uglavnom 4, maχ 5, a sa je uglavnom 6. Iako ovakvo ‘rješenje’ ima najveći broj pristalica, još ćemo počekati na objavu da je problem etrurske kocke riješen.
Pašo Gudžević, koji je, ne znajući ništa o etrurskim kockama, zamislio albanske riječi na kockama svoga sestrića Fahrije, umro je 1994. i ukopan je u Velikom groblju u Pazaru. Njegov sestrić Fahrija, jedan od šestoro djece (pet sinova i jedne kćeri) Behgjeta Maholija i Hajruše Gudžević, živi odavno u Njemačkoj, u Pforzheimu. Oženjen je, ima šest sinova i jednu kćer (princip 7!). Naš jezik govori danas odlično, a mi albanskoga ne govorimo. Sve sam učinio da ovih dana nađem Fahriju i da ga pitam otkud ga je zapala ona kožna čaša i onih pet kockica. Do zaključenja ovoga broja lista nisam našao Fahriju. Božićni praznici, možda je otišao na Kosovo. Behgjet je umro davno, a Hajruša je ušla u 92. godinu, živi gdje se udala, u Gadimlju.
portalnovosti
