Ursula von der Leyen se neovlašteno, gazeći europsko dostojanstvo, ekonomski i vojni interes Starog kontinenta i držeći Kaju Kallas kao puku političku statisticu svoje diplomatske volje, bacila na koljena pred Trumpom.
Dobro, ne treba sada – tempi passati! – o tomu kako predsjednica Europske komisije Ursula Röschen/Ružica von der Leyen, bivša njemačka ministrica obrane i majka sedmero djece, (ni)je zaslužila drugi mandat na čelu Unijine „vlade“ i koliko je za to zaslužan CRO premijer Andrej Plenković, međutim, činjenica jest da raste broj vlada zemalja EU-a čiji predstavnici sve glasnije izražavaju nezadovoljstvo pokušajima Von der Leyen da se u međunarodnim odnosima nametne kao „glavna predstavnica EU-a“. U razgovorima neki dan za Politico, devetero se dužnosnika EU-a i zastupnika u Europarlamentu kritički oborilo na šeficu Europske komisije, smatrajući da je već prvih dana američko-izraelske agresije na Iran prekoračila svoje diplomatske ovlasti.
Podjele u Bruellesu očito eskaliraju, jer se međunarodne okolnosti vrlo brzo mijenjaju i usložnjavaju tako da će se jamačno zaoštriti i pitanje „glavne predstavnice EU-a“ u svjetskoj tzv. mainstream politici
Doduše, to nije jedina kritika njezina glumatanja „glavne predstavnice EU-a u inozemstvu“, bilo ih je i prije, ali svakako jest više no indikativna budući da dolazi u osobito kritičnim okolnostima za sudbinu Europe, ali i cijelog svijeta. I ne samo zbog enigme završetka ukrajinskog rata i nove ratne stihije na Bliskom istoku, koja je dovela u pitanje arhitekturu vojne i ekonomske ravnoteže međunarodnih odnosa kakvu je poznavao svijet.
Jest da bivša estonska premijerka Kaja Kallas – sada „vanjskopolitička ministrica EU-a“ (visoka predstavnica za vanjske poslove i sigurnosnu politiku) – nije u svom resoru polučila iole vrjedniji rezultat od činovničke, proturuske larpurlartistike glede podilaženja Kijevu/Washingtonu „radi obustave vatre i uspostave sigurnosnih jamstava za trajniji mir u Ukrajini“, ali nije smjela dopustiti da se Von der Leyen neovlašteno gura voditi i njezin resor. Očito je autoritarna „premijerka“, zapasujući drugi mandat na čelu europske „vlade“, zagrizla nešto više no što može/smije progutati, pa su negativna reagiranja u tzv. obitelji logična posljedica?
Tri-četiri sudbonosna događaja u zadnje vrijeme – promjena vladajućeg narativa u Bijeloj kući, Trumpova marginalizacija EU-a jer ga „vode loši, neodgovorni, nesposobni i nedemokratski“ političari „krivi za ukrajinski rat“, energetska i prehrambena kriza s inflatornim/recesijskim udarima, mađarsko-slovačko-češko „buntovništvo“ protiv bruxelleske politike, pa nesnalaženje u odnosu na izraelski genocid nad palestinskim narodom u Pojasu Gaze i sada američko-izraelsku agresiju na Iran, itsl. – Von der Leyen je iskoristila za vanjskopolitičko soliranje kakvo se nekima u EU ne sviđa. A Unija više nije složna tzv. obitelj, uvelike njezinom zaslugom direktivnog ponašanja i odlučivanja u vrlo uskom kružoku istomišljenika.
Nisu bez osnove sve glasnije i otvorenije kritike pretvaranja Von der Leyen u najmoćniju osobu u Uniji, političke težine predsjednika i premijera
Budući da je nova SAD-ova administracija Donalda Johna Trumpa bila već po ulasku u Ovalni ured Bijele kuće digla financijske i vojne ruke i od Ukrajine i od Europe, a s Rusijom stisnula „suradničku“ ruku na Aljasci, družba se Ursule von der Leyen totalno obrela u nebranom grožđu. Ona se neovlašteno, gazeći europsko dostojanstvo, ekonomski i vojni interes Starog kontinenta i držeći Kaju Kallas kao puku političku statisticu svoje diplomatske volje, bacila na koljena pred Trumpom. Unijin potpis na ponižavajući, ucjenjivački tzv. trgovinski sporazum sa SAD-om je njezino maslo već od inicijalne ideje s one strane Atlantika. Kao, nema drugog izlaza bespomoćnima, bijesnom lavu treba baciti komad mesa, pa…
Potom pak Trumpove igre astronomskim carinama, izostavljanje EU-a iz pregovora o Ukrajini, problem Grenlanda, Trumpova tzv. Odbora za mir, status NATO-a, (ne)sudjelovanja u agresiji na Iran, možda promjena tzv. sankcijske agende u novim okolnostima opskrbe EU-a energentima, itsl. izvelo je šeficu Europske komisije na brisani prostor diplomatske akcije. Politicovi eurodiplomatski sugovornici joj drže „prekoračenjem ovlasti“ sporost Europske komisije radi priključenja Ukrajine EU, pristup inicijativi Odbora za mir (Board of Peace), kojem se Trump proglasio doživotnim predsjednikom, ali i postupanje u iranskoj krizi…
Vlade dijela država EU-a smatraju kako je šefica europske diplomacije Kallas dužna javno iznositi stajališta svih 27 zemalja tzv. obitelji, nikako Von der Leyen. U slučaju američko-izraelskog napada na Iran, unatoč telefonskim razgovorima s desetak čelnika država tzv. prve/druge brzine EU-a, predsjednica je Europske komisije u početku aresije na Iran bila na svoju ruku signalizirana potporu promjeni silom režima u Teheranu. Razgovarala je i s više čelnika zaljevskih država, ne ustručavajući se ipak iznositi stajališta koja „znatno nadilaze konsenzus članica EU-a.
„Imala sam osjećaj da haluciniram… gledajući Ursulu von der Leyen kako zove čelnike zaljevskih država“, objavio je N1 Hrvatska da je rekla Nathalie Loiseau, centristička francuska zastupnica u Odboru Europskog parlamenta za vanjske poslove. „Ona nema diplomatsku službu, govori bez mandata i bez obavještajnih brifinga. Njezine riječi nemaju težinu izvan njezine osobne izjave.“
No, te bestežinske riječi na koje se dio europskih političara znâ naježiti, a neki i otvoreno naljutiti, npr. najčešće mađarski premijer Viktor Orbán, nerijetko prelaze granice da bi se na njih smjelo odmahnuti rukom ili ih ostaviti bez ozbiljne opomene šefici Europske komisije. Za nedavnog je obilježavanja četvrte obljetnice ruske tzv. specijalne vojne operacije za denacifikaciju Ukrajine, gdje su se u Kijevu okupili europski mecene tog rata, prepotentno bubnula da će Unija „jednoglasno ili drukčije“ isplatiti Ukrajini 90 milijardâ eura za koji se kredit Bruxelles zadužuje na tržištu novca. Mađarska, Slovačka i Češka su odbile suglasnost da njihovi građani sudjeluju u otplati te enormne svote, a Mađarska uskratila svoju suglasnost Europskoj komisiji za taj kreditni namet Europljanima.
Vlade dijela država EU-a smatraju kako je šefica europske diplomacije Kallas dužna javno iznositi stajališta svih 27 zemalja tzv. obitelji, nikako Von der Leyen
Ideja o 90 milijardâ eura za puko preživljavanje Ukrajine u 2026. i 2027. godini – što imaju vraćati svi građani EU-a, jer Kijev nema otkud niti će imati u bližoj budućnosti – zamisao je Von der Leyen. Ne samo što ta vrst odluke mora biti jednoglasna nego za nju nije vlaštena šefica Europske komisije, pa je njezina kijevska izjava arogantnog/inatljivog naboja dokaz više u prilog utemeljenoj kritici njezina uzurpiranja ovlasti koje nema niti smije imati. Zastrašujuće: ako se netko u europskoj tzv. obitelji ne slaže s mojom voljom, nema veze, ostvarit ću ju „drukčije“!?
Ne može ni „drukčije“ niti drukčije, već kako je ozakonjeno podjelom ovlasti dužnosnicima EU-a i suglasnošću svih 27 zemalja članica Unije. Predsjednici Europske komisije nije dopušteno vanjskopolitički solirati na način da uzurpira ovlasti „ministrice“ vanjskih poslova i da svoju volju lažno predstavlja u međunarodnim odnosima kao esencijalno stajalište EU-a za koje nije dobila odobrenje. Niti je s njim suglasno svih 27 vlada u zemljama članicama. Lujevska sklonost Von der Leyen – EU, to sam ja, Ursula! – ne samo ne drži vodu nego radi u korist štete europske tzv. obitelji u kojoj već dugo nema sloge ni iskrene ljubavi.
Ni Kaja Kallas, kojoj je temeljna zadaća koordinirati i usklađivati različita vanjskopolitička stajališta država članica EU-a radi kreiranja zajedničke pozicije, što je Sizifov posao u uvjetima kada Von der Leyen solira i time uzrokuje konfuziju u odnosima Unije s ostatkom svijeta. „Problem je u tomu“, tvrdi anonimni eurodiplomati u Politicu kako bi mogao otvoreno govoriti o osjetljivim unutarnjim pitanjima, „što predsjednica Europske komisije izlazi s idejama i na neki način obavezuje EU bez prethodnog savjetovanja s članicama. „Govori stvari koje nisu u njezinu mandatu.“
Naravno da šefica Komisije nije mogla odšutjeti kritike eurodiplomata u Politicu, pa je njezin glasnogovornik pobrzao kazati da Von der Leyen „pokazuje političko vodstvo u vanjskim politikama tijela kojem je na čelu, i to u skladu s ugovorima EU-a. Komunikacija s drugim svjetskim liderima je sastavni dio odgovornosti predsjednice Von der Leyen. Bilateralno, multilateralno ili kroz inicijative EU-a poput događaja Global Gateway, inicijative za ulaganja širom svijeta. A formalno stajalište o ratu s Iranom nije iznijela Von der Leyen, nego tjedan ranije Kaja Kallas, usklađeno s 27 država članica EU-a“.
Međutim, nisu bez osnove sve glasnije i otvorenije kritike „pretvaranja Von der Leyen u najmoćniju osobu u Uniji, političke težine predsjednika i premijera, što traje gotovo sedam godina“. Nije čudno da je stvar pukla na američko-izraelskoj agresiji na Iran, koju većina u Uniji ne podržava, naprotiv, a ona je za promjenu režima u Teheranu, te na Trumpovu Odboru za mir, na čiji je osnivački skup poslala svoju povjerenicu za Mediteran Dubravku Šuicu. Gotovo ni jedna zemlja EU-a pak ne želi u članstvo tog tijela, alternative za UN. Što Von der Leyen glumi?
„Mi u Europi bismo trebali biti svjetionik međunarodnog prava, a ona nas je zarobila u pitanju promjene iranskog režima i Trumpove inicijative“, ljute se eurodiplomati. „Čija su to stajališta? Naša nisu. Trump nije pravio razliku između promatrača i punopravnih članova (milijarda dolara samo za učlanjenje, op. a.). Istaknuo je zastavu EU-a zajedno s ostalima, sugerirajući da Europa podržava njegov Odbor za mir, što nije istina.“ Tim više, jer je Kallas poručivala ministrima vanjskih poslova zemalja EU-a da ne nazoče inauguracijskom skupu Trumpove inicijative.
Podjele u Bruellesu očito eskaliraju – ne podrazumijevaju samo bijele vrane iz Budimpešte, Bratislave i Praga – jer se međunarodne okolnosti vrlo brzo mijenjaju i usložnjavaju tako da će se jamačno zaoštriti i pitanje „glavne predstavnice EU-a“ u svjetskoj tzv. mainstream politici. EU, to sam ja, Ursula – neće ići. Unija nije tako dizajnirana. Unija nije naddržava svojima 27 članica ni Von der Leyen kvalificirana/ovlaštena liderica, čija je prva i zadnja u unutarnjim poslovima, sigurnosnoj i vanjskoj politici.
„Kad je u pitanju obrana“, komentirao je neki dan CRO predsjednik Zoran Milanović, „svatko gleda sebe. Ideja da će Unija biti neka europska naddržava koja će imati zajedničku vanjsku politiku i obranu – neće. Europa je čopor kućnih mačaka, svaka će otići na svoju stranu, nisu to vukovi. Gledajte neki dan, američki predsjednik gazi po španjolskom premijeru koji se odlučno zalaže za međunarodno pravo! Pazi razbojnika! A njemački kancelar sjedi kraj američkog predsjednika i smješka se kao da ga se to ne tiče. Pa i ne tiče ga se, to je Europa, to nije ono što fantaziraju u Beuxllesu. To nije održivo.
Svi mi u Europi smo druga vrst država. Neodrživa je ideja da bi se upravljalo iz Bruxellesa putem nekih činovnika kao Ursula von der Leyen. Ona jest činovnica, nije birana na izborima, čak nije bila ni kandidatkinja za Europarlament. Ni to se nije usudila. Ona nema autoritet ni itko takav. Hrvatska, kao država s posebnim povijesnim identitetom, ne može voditi zajedničku vanjsku politiku sa zemljama npr. kao Estonija ili Portugal.“
