U više navrata smo na ovom portalu opisali povijest radikalizacije muslimana u Europi i kako su u ostvarivanju ciljeva NATO pakta surađivali saudijski islamska fundamentalisti i kako se odvijala njihova suradnja sa zapadnim vladama.
Sada smo došli do točke u kojoj se naglasak daje na sukob civilizacija, tezu koju je Samuel P. Huntington iznio u svojoj istoimenoj knjizi, iako je ova “misao” zapravo dugoročni projekt Brzezinskog, Kissingera, Fukuyame, Huntingtona i drugih američkih mislioca i stratega, prema kojem je “sukob civilizacija neizbježan”, a ovo čemu trenutno svjedočimo su njegovi počeci na europskom tlu. Tome, naravno pridonosi i velik val imigranta, egzodus koji je organiziran i potaknut od strane globalističke elite unutar Ujedinjenih naroda i Europske unije, dok su za operativni dio posla zaduženi njemačka kancelarka Angela Merkel i nevladine udruge kojima s vrha upravlja “Institut Otvoreno društvo”.
U cijeloj priči se gotovo u potpunosti prešućuju, zanemaruju i podcjenjuju perverzne veze između Saudijske Arabije i Europe. Često zbunjeni i dezorijentirani, ljudi koje se hrani pogrešnim informacijama pokazuju netrpeljivosti prema zajednici koju percipiramo kao “strano tijelo”, iako su muslimani odavno sastavni dio povijesti i civilizacije europskog kontinenta. No, ovdje treba povući jasnu liniju koja dijeli europski islam od vehabijskog fundamentalizma koji je svoje otrovne pipke pustio među muslimanske zajednice u europskim zemljama. Stavljati sve pod zajednički nazivnik je upravo ono što su željeli stratezi globalizacije i što je kasnije Samuel Huntington opisao u svojoj knjizi “Sukob civilizacija”.
Europski čelnici tvrde “kako se bore protiv terorizma” i predstavljaju se kao “prvaci demokracije”, a na drugoj strani, iako u njima ne sudjelujemo osobno, uključuju nas u imperijalističke ratove koji doprinose našem ekonomskom slabljenju. Smanjuje nam se trgovina, a sankcije se također koriste kao sredstvo za vođenje ratova. Usred tih okolnosti se odjednom pojave opasne društvene napetosti, koje su posljedica “neizbježnog” i “neprirodnog” dolaska imigranata iz napadnutih i devastiranih zemalja. Iste “velike europske vođe” se sa svim počastim primaju od strane tirana Saudijske Arabije i Katara, ali drugih despota zaljevskih monarhija, koji ih plaćaju, a zauzvrat dobivaju slobodu u raznim područjima djelovanja, uglavnom na štetu naše sigurnosti i uz uporabu terorizma. Politika doista vrijedna prezira, ali će europske vođe i njihovi zaljevski prijatelji nastavljati zavaravati, iskorištavati i stavljati jedne protiv drugih narode, sve etničke skupine, sva uvjerenja i mišljenja, samo kako bi ostvarili njihove podle ciljeve.
Ovo nije proces koji traje od jučer ili 2015. kada je u organizaciji globalističke ili atlantističke elite, nazovite je kako hoćete, organiziran i pokrenut veliki priljev imigranta u EU.
Najopasniji oblik instrumentalizacije islama u službi ciljeva NATO pakta je takozvana strategija dvostrukog napada. Prvo se islam koristio u borbi protiv ateizma Sovjetskog Saveza od 1945. do 1990. godine, a onda je korišten kao kočnica u integraciji muslimana u zapadnoj Europi. Ne, ništa se nije otelo kontroli i upravo je sve onako kako treba biti. Tek nekoliko europskih vlada danas pokušava ispraviti tu pogrešku, a vođe istočne Europe, svjesne ovih činjenica, pokušavaju se zaštititi radikalnim mjerama, jer drugog izbora nemaju.
Iskorištavanje muslimana u Europi, uz korumpirajući učinak petrodolara, je katastrofa za arapski svijet, za muslimanski svijet i islam općenito, konačni i za zapadni svijet.
Kako god se stvari prikazivale, glavna zajednica u Europi još uvijek jeste i ostat će skup identiteta nastalih na temeljima antike i kršćanstva.
Pet stoljeća intenzivnog raseljavanja Europljana diljem svijeta još nisu uništili identitete svih autohtonih naroda, osim onih nad kojima je proveden genocid, baš kao što u trinaest stoljeća kontinuiranog prisustva i pet valova imigracije islam nije dobio status autohtone religije u Europi, gdje se već pola stoljeća se raspravlja o kompatibilnosti islama i republike, koja se u proteklo vrijeme postala mješavina nejasnih “liberalnih i demokratskih vrijednosti” koje su krinka za totalitarizam.
Pitanja su stvarna i opravdana. Nitko ne može sporiti da postoje problemi kompatibilnosti između islama i modernosti, kompatibilnosti između islama i sekularizma, ali se na kraju sve svodi na stare kolonijalne rasprave o asimilaciji domorodaca. Kako bi se dokazala nemogućnost integracije muslimana u Europi se iz povijesti po potrebi uzimaju stare šovinističke teorije i fobije, unatoč očitoj činjenici da je u bivšim europskim prekomorskim kolonijama, u Afrika, Azija, Indokini, na Bliskom istoku i drugdje došlo do miješanja stanovništva, ali se nije dogodila asimilacija lokalnog stanovništva.
Demografski sastav europskog kontinenta je svakako europski, tek u manjoj mjeri i arapsko-berberski, crnački i tursko-indo-pakistanski.
Zemlja s najbrojnijom muslimanskom zajednicom je Francuska. Prema nekim procjenama, Francuska ima oko sedam milijuna muslimana i proporcionalno teritoriju i stanovništvu je najvažniji muslimanski centar u zapadnom svijetu. Veliki broj ovih ljudi ima francusko državljanstvo. Dakle, Francuska ima više muslimana nego što ih ima ukupno u osam zemalja članica Arapske lige – Libanonu, Kuvajtu, Kataru, Bahreinu, UAE, Palestini, Komorima i Džibutiju. Francuska bi s pravom mogla tražiti stalno mjesto u Organizaciji islamske konferencije (OIC), panislamskom političkom forumu koji okuplja pedeset tri države s različitih kontinenata, ili barem mjesto promatrača.
Za usporedbu, Sjedinjene Države na teritoriju od 9,3 milijuna km2 na 325 milijuna stanovnika imaju samo 0,9% muslimana.
Jezgru arapsko-muslimanske zajednice u zapadnoj Europi čine imigranti, unatoč unutarnjoj jezičnoj i etničkoj raznolikosti. Na tom dijelu EU živi oko 25 milijuna pripadnika muslimanske zajednice i moglo bi se reći da su 28. država Europske unije. Koliko i Benelux.
Oko 5 milijuna iz živi u tri zemlje bivšeg komunističkog bloka – Albaniji, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj, a ostatak u zemljama utemeljiteljicama Europske unije – Njemačkoj, Beneluxu, Francuskoj i Italiji. Ovoj brojci treba dodati novi migratorni tok generiran ratovima NATO pakta i osmišljenom politikom planiranog humanog preseljenja arapskog svijeta. Ovu skupinu najviše čine Sirijci, Libijci, Iračani, Somalci i drugi.
Velika Britanija, koja ima veliku azijsku indo-pakistansku zajednicu, zbog Brexita nije uključena u ovaj izračun.
Pew Research Center, nezavisni američki institut specijaliziran za proučavanje religijske demografije kaže kako muslimani do 2050. mogu predstavljati između 7,4% i 14% europskog stanovništva, dok su u 2016. činili 4,9%. Prema procjenama koje je iznio PEW, od ukupnog broju doseljenika koji su između 2010. i 2016. godine ušli u 28 zemalja Europske unije, uključujući i UK, Norvešku i Švicarsku, stopa muslimana među imigrantima u Europu je bila 53%.
O tom kontekstu treba naglasiti kako nije islam osvojio Europu, nego liberalizam, kojem je cilj razgraditi temelje stare Europe i izgraditi “novog čovjeka” – apatrida, anacionalno i neduhovno biće koje nema kulturu, korijene i tradiciju, individuu s neograničenim pravima, iako mu je jedino pravo na proizvodi profit, ostvaruje nužnu zaradu i troši. U odnosu na takvog novog čovjeka, ljudi koji u Europu dolaze s vrijednostima koje su prije samo nekoliko desetljeća, najviše jedno stoljeće, bile i naše, ističu se u većini, što ima multiplicirajući učinak. No, problem je što, ako govorimo o muslimanima, oni padaju pod utjecaj dvije frakcije koje desetljećima slobodno djeluju u Europi – saudijski vehabijsko-selafijski islam i politički islam Muslimanskog bratstva.
Istovremeno se ne može negirati da je Europa odlučila osvojiti muslimanske zemlje. Francuska je kao kolonije držala Magreb i crnu Afriku, koju opet kani pokoriti, Nizozemska je držala Indoneziju, a Ujedinjeno Kraljevstvo je pod okupacijom držalo Indijsko carstvo, današnju Indiju, Pakistan i Bangladeš, te istok Afrike.
Islam, dakle, nije proizvod francuskog teritorija, poput kršćanstva, već posljedica raspada carstva. Proizvod francuskih kolonijalnih osvajanja i prekomorskog prodora.
Reći da islam ne postoji u Francuskoj u vrijeme donošenja Zakona o odvajanju crkve i države, koji je 9. prosinca 1905. ozakonio sekularizam, je očita laž. Štoviše, islam je bio prisutan u Francuskoj do te mjere da se domovina sekularizma namjeravala proglasiti “kalifatom Zapada” i uključivao bi Senegal, Mali, Mauritaniju, Gvineju, Čad i druge zemlje, ali i Alžir, Tunis i Maroko na sjeveru kontinenta. On bi se razlikovao od kalifata Osmanskog Carstva, a Hubert Lyautey je trebao biti imenovan za “Maršala islama”.
“Issam Al-Attar protiv Saida Ramadana” je stara oko pokušaja ažuriranja političkog islama.
Spor je zastario, a 70-ih godina prošlog stoljeća su ga vodili dva čelnika Muslimanskog bratstva, Sirijac Issam Al Attar u progonstvu u Aachenu u Njemačkoj i vođa egipatskog ogranka Said Ramadan iz Münchena, koji je sudjelovao u programu dezinformiranja muslimanskih kontingenata sovjetske vojske preko američkih radio postaja iz središnje Europe.
Iako iz Muslimanskog bratstva, Issam Al-Attar, brat Najah Al-Attar, potpredsjednice Sirijske Arapske Republike i kolegice Bashara Al-Assada, vjeruje da je Europa privremeno odredište za emigraciju, mjesto tranzita, te da je za muslimane u Europi važno da poštuju zakone zemalja domaćina, te u potpunosti iskoristite europska iskustva u raznim područjima, intelektualne, gospodarske i znanstvene aktivnosti, kako bi od toga imale koristi njihove zemlje podrijetla.
Egipćanin Said Ramadan, naprotiv, smatra da bi Europa trebala postati mjesto gdje će se usidriti muslimansko imigrantsko stanovništvo i njihovo društveno i kulturno okruženje bi se u skladu s tim trebalo mijenjati, te da se mora prilagoditi trajnoj prisutnosti muslimanskih radnika migranata na teritoriju njihovih bivših kolonizatora.
Said Ramadan je trijumfirao u ovom sporu, ali ne toliko zbog uvjerljivosti svojih argumenata, nego zbog financijske potpore šeika bliskih Muslimanskom bratstvu i potpori zapadnih obavještajnih službi. Ova ga je pobjeda dovela na čelo europskog islama, a zadaća mu je bila ometanje integracije muslimanskih useljenika, upravljanje muslimanima u društvenim zahtjevima i sprečavanje da se uključe i sindikate, te okretanje europskih muslimana političkim strankama bliskima atlantističkoj eliti, što je bio dio strategije njihovog iskorištavanja u borbi protiv Sovjetskog Saveza.
Teza Saida Ramadana je prevladala ne zato što je u skladu s dugoročnim interesima arapskog svijeta, njegovom oporavku i promicanju islama, već zato što je odgovarala strateškim ciljevima NATO pakta.
Uz Muslimansko bratstvo je na europskom kontinentu, zahvaljujući američkoj zaštiti, Saudijska Arabija je ’70-ih i ’80-ih uspostavila najveću dobrotvornu organizaciju u svijetu, ali s ciljem osvajanja novih zemalja, posebno u Europi, kasnije u Afganistanu.
Saudijska Arabija je zatim razvila diplomaciju koja je iskorištavala islam u političke svrhe, a istovremeno je korumpirala one koji imaju moć i donose odluke na globalnoj razini, kako bi one bile u interesu vehabijskog kraljevstva. Mediji su ušutkani i ni na jednom se nisu mogli čuti glasovi kritike koji bi otkrili ovaj globalni proces. Kao što smo ranije u jednoj analiza pisali, bivši belgijski kralj Baldovin je za unosne naftne ugovore, bez sumnje popraćene skupim poklonima belgijskoj kraljevskoj obitelji, zemlju i muslimane u Belgiji na srebrnom pladnju predao u ruke saudijskim vehabijskim klericima i režimu iz Rijada.
Za šaku dolara je Europa prodala dušu. “Gospođa” visokih moralnih kvaliteta, ali malo kreposti, podlegla je suptilnom šarmu petrodolara i saudijska dinastija je na kontinentu stvorila sve potrebne vjerske institucije, medijske platforme i glavno utočište za islamske vođe, a onda se licemjerno poticalo nezadovoljstvo u europskoj javnosti. Europski vladari su uspjeli u pothvatu pružanja utočišta brojnim radikalnim islamskih vođama iz svih arapskih zemalja. Lista je zaista impresivna.
U zapadnoj Europi, gdje se islamistički teroristi i danas zovu borcima za slobodu, prije svega od prevaranta iz Panjshira, Bernarda-Henrija Levya, nakon antisovjetskoj rata u Afganistanu ‘80-ih godina prošlog stoljeća je boravilo šezdeset ovakvih “islamskih vođa”.
Petnaest njih je imalo status “političkih izbjeglica” u većini europskih zemalja – Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj, Švicarskoj, Norveškoj i Danskoj.
1. Rachid Ghannouchi iz Tunisa iz islamističke stranke Ennahda
2. Kamar Eddin Katban , Alžir, potpredsjednik alžirske komisije Fronta islamskog spasa (FIS)
3. Mubarak Fadel Al-Mahdi, Sudan.
4. Attaf Hussein, pakistanski čelnik Pokreta Muhajir Qawmi (MQM).
5. Adel Abdel Majid, Egipat.
6. Ibrahim Mansour, Egipat, vrhovni zamjenik voditelja Muslimanskog bratstva.
7. Ali Sadreddin Bayanouni, Sirija, čelnik Muslimanskog bratstva Sirije.
8. Azzam Al-Tamimi, Palestina, član u sjeni zapovjedništva Hamasa, palestinskog ogranka Muslimanskog bratstva.
9. Abu Moussa’b Al-Soury, Sirija, poznat i kao Moustapha Abdel Kader Sitt Mariam), teoretičar “usamljenih vukova”.
10. Abu Hamza Al Masri, poznat i pod imenom Moustapha Kamal Moustapha.
11. Qtada Abu Al-Falastini, poznat i pod imenom Omar Mohamad Osman.
12. Abu Farès, alžirskog imena Farouk.
13. I za kratko razdoblje jet amo bio najznamenitiji od njih, Osama bin Laden, osnivač Al-Qaede.
U Londonu su se nalazili i urednici džihadističkog časopisa “Al-Ansar”, koji je objavljen u glavnom gradu Velike Britanije, ali ga je vidio Abdel Karim Danish s prebivalištem u Švedskoj, koji je uživao status političke izbjeglice.
Britanska prijestolnica je postala manje popustljiva prema njima nakon napada 7. srpnja 2005. godine, koji se dogodio tijekom summita G8, dan nakon odluke Međunarodnog olimpijskog odbora o dodijeli organizacije Olimpijskih igara 2012. godine, kada je ubijeno 50 ljudi.
London je i strateška platforma za međunarodne medije saudijskih vehabija, koji su gotovo netaknutu očuvali svoje najmoćnije alate: prekogranična lanac MBC (Middle East Broadcasting Center), dva radio kanala, transkontinentalni MBC FM radio i engleski SPECTRUM, kao i pet novina, uključujući dva najutjecajnija panarapska lista Al-Hayat i Asharq Al-Awsat.
Njemačka je na drugom mjestu s dva prognanika: Issamom Al-Attar, vođom Muslimanskog bratstva u Siriji i Said Ramadan (Egipat), sin Hasana Al-Banne, osnivača Muslimanskog bratstva.
Doveden u Aachen, Issam Al-Attar je svoj europski magisterij vodio iz “Kuće islama” u Frankfurtu, u suradnji s Islamskim centrom u Ženevi.
U inat Zapadu i Muslimanskom bratstvu, sirijski predsjednik Bashar Al-Assad je nakon posljednjih predsjedničkih izbora 2014. imenovao sestru Issama Al-Attara, Najah Al-Attar, koja je bila ministrica kulture 32 godine, za potpredsjednicu Republike. Sunitska žena je sada jamac moći stranke Ba’ath.
Saida Ramadan je 1961. godine, uz potporu budućeg saudijskoj kralja Faisala, otvorio “Islamski centar u Ženevi”, a potom islamsku organizaciju u Monacu “Gemeinschaft in Islmische Deutchland”, koja je poticala i brinula se za muslimanske dezertere iz Crvene armije. Pod njegovim predsjedanjem je osnivana “Svjetska islamska liga”, paralelna struktura stvorena od Saudijske Arabije kako bi se suprotstavilo utjecaj diplomacije zemalja umjerenog islama i najprestižnijeg islamskog sunitskog sveučilišta Al-Azhar iz Kaira.
Saudijci i Amerikanci su toj organizaciji dali svu potrebnu financijsku i političku podršku za stvaranje “odgovarajućih” islamskih struktura u vrijeme dočeka muslimanskog vala migracije u Europi u ’70-ih.
Povjerljive bilješke švicarske obavještajne službe od 17. kolovoza 1966. govore o Saidu Ramadanu i njegovim “izvrsnim odnosima s Britancima i Amerikancima”. Još jedan dokument, od 5. srpnja 1967., još je precizniji. Said Ramadan je jasno označen kao “tajni agent Britanaca i Amerikanaca, i vjeruje se da pruža informacijske usluge švicarskom Saveznom uredu za zaštitu države”.
Švicarci su ’60-ih, bez potrebnih dokumenata i valjanih pravnih razloga, dozvolili boravak u zemlji Saidu Ramadanu. Razlozi za tu toleranciju? Mogućnost da prijatelji Saida Ramadana preuzmu vlast u narednim mjesecima u jednom ili drugom progresivnom ili socijalističkom kantonu države. Trajna fantazija među zapadnjacima i kolektivna frustracija koja traje do “Arapskog proljeća”.
Čitajući popis “uglednih gostiju” Europe, “rat protiv terorizma” se zaista čini smijurija. Sve ove osobe vode i upravljaju, izravno ili neizravno, islamističkim militantnim i terorističkim skupinama od Maroka do Indonezije. Ovo je živi primjer licemjerja zapadne diplomacije, kako prema zapadnom javnom mnijenju, tako i prema arapskom svijetu.
Ayman Al-Zawahiri , nasljednik Osame Bin Ladena na čelu Al-Qaede. U razdoblju u kojem je vodio ulogu “zapovjednika islamskih skupina u Europi” je prebivao u Švicarskoj. Uključen je u subverzivne aktivnosti islamističke grupe “Al-Awdah”, a ‘80-ih se uključio u formiranje skupine “Al-Jihad”. Bio je osuđen na tri godine zatvora zbog napada na predsjedničku binu, atentat na egipatskog predsjednika Anwara Al-Sadata. U listopadu 1981. godine je pušten iz zatvora i proveo je neko vrijeme u Afganistanu, prije povratka u Europu.
Talaat Fouad Kassem, glasnogovornik islamskih pokreta u Europi, ima azil u Danskoj. Osuđen je na sedam godina zatvora u vrijeme atentata na Sadata i bio je prvi koji se pridružio redovima islamskih boraca u Afganistanu, gdje je formirao odrede smrti u gerilskim operacijama protiv Sovjeta. Prije boravka u Danskoj je stvarao islamske skupine u Peshawaru, Pakistan, tranzitnom punktu za mudžahedine u Afganistanu. Bi je zadužen za koordinaciju aktivnosti između Europe i ilegalnih islamističkih aktivista u Egiptu. Morao je obustaviti svoje aktivnosti u lipnju 1995. godine, nakon što je izvršen atentat na bivšeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka.
Mohamad Chawki Al-Islambouli, brat ubojice Anvara Sadata, Khaleda Al-Islamboulija. Oslobođen na suđenju za ubojstvo bivšeg vođe Egipta, pridružio se borcima protiv Izraela u južnom Libanonu, ali je ubrzo otputovao u Peshawar. Stanovnik Kabula, Chawkat Al-Islambouli, osuđen je u odsutnosti u procesu “Egipat-Afganistan”.
Na kraju, tu je i Hani Al-Sibai iz Egipta, koji ima politički azil u Norveškoj.
U Europi “Svjetska islamska liga” ima svoje predstavnike u većini gradova: Londonu, Bruxellesu, Rimu, Ženevi, Kopenhagenu, Lisabonu i Madridu. Infiltracija radikalnog islama se provodi usporedno se proliferacijom kulturnih i vjerskih centrima i specijaliziranih ustanova koje služe NATO paktu i zaljevskim monarhijama.
Saudijska Arabija je rasporedila glavne institucije u velikim europskim metropolama, uključiti što veći broj zemalja EU u svoju islamsku vehabijsku politiku i kako bi se spriječio bilo kakav institucionalni i ideološki vakuum od kojeg će koristi imati suparnici.
Kontinentalno vijeće džamija u Europi ima sjedište u Bruxellesu.
Velika džamija u Bruxellesu je također je dom islamskog i kulturnog središta Belgije. Godine 1967. kralj Baldovin je donirao zgradu saudijskom kralju Faisalu, kada je bio u službenom posjetu Belgiji.
“Europska akademija islamske jurisprudencije” je utemeljena u Londonu.
“Skupština muslimanske mladeži”, transnacionalna institucija, služi kao kontrapunkt odgovarajućoj organizaciji Muslimanskog bratstva “Međunarodnoj federaciji islamskih studenata”. Jedni i drugi su u Europi odigrali veliku ulogu nakon ogromnog priljeva radnika migranata iz Magreba, crna Afrike, Turske (Njemačka) i Pakistana (Velika Britanija).
Pod saudijskim autoritetom je Muslimansko bratstvo, iako je zabranjeno u zaljevskoj monarhiji, imalo važnu ulogu u stvaranju panislamskih struktura koje će suzbijati bilo kakav umjereni islam i nametati svoju viziju “čistog islama”, onakvog kakvog danas vidimo u Saudijskoj Arabiji.
“Europsko islamsko vijeće”, stvoreno je deset godina kasnije, 1973. godine. Unija islamskih organizacija u Francuskoj je stvorena 1983. godine, za vrijeme rasta treće generacije arapskih muslimanskih imigranata.
U međuvremenu je Pariz stvorio prestižan prostor za prodor saudijskih medija. Izdavale su se dozvole bez ikakve kontrole za Radio Orijent, što je jedini radio na svijetu koji pripada čelnicima stranih vlada, bolje rečeno vođama zemlje koja je deklarativno prijatelj Francuske.
Radio Orijent emitira svakog petka, širi propovijedi propovjednika iz Meke, vehabijskih fundamentalista, što sluša arapsko-muslimansko stanovništvo. Kao što je bio slučaj tijekom razornog rata u Alžiru, od 1990. do 2000., ili u ratu u Siriji od 2011. do danas, Francuska, kao domovina ljudskih prava, stala je na stranu takfirističkih džihadista, a cijenu je platila terorističkim napadima u Toulouseu, Montauban (2012.), masakrom Charlie Hebdo (2015.), odrubljivanjem glave od Isereu (2015.) i velikim masakrom Pariz-Bataclan (13. studenog 2015.).
Spomenimo za kraj da saudijski kralj Salman, koji je zaštićen od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa, najveći donator afganistanskih terorista i propagandu širi kroz njegove novine Asharq al-Awsat sa sjedištem u Londonu.
Dakle, fokusirati se samo na vrh ledenog brijega i radikalizirane pojedince i cijele četvrti u Europi je pogrešno. Točno je da je situacija u kojoj se našla Europa postala nepodnošljiva i opasna, ali je to posao kojeg tajne službe mogu učinkovito odraditi u manje od godinu dana. Ono što se neće dogoditi, iako se najavljuju neke inicijative u tom smislu, prije svega u Austriji, jeste oštro suočavanje s islamskim radikalizmom u njegovim korijenima. No, to znači sukob sa Saudijskom Arabijom, Katarom i drugim zaljevskim monarhijama koje kupuju vlade, kancelare, premijere i predsjednike. Veze zaljevskih monarhija i financijera ove fundamentalističke hobotnice u Europi kao da je nemoguće prekinuti. Stoga tvrditi kako se provode “programi za deradikalizaciju”, da se tajne službe i vojske europskih zemalja “bore protiv terorizma” je tvrdnja koju nema smisla komentirati. Čak i ako, prema prognozama Pew Research Centera 2050. bude živjelo 7,4%, a prema najvećim procjenama 14% muslimana, to neće predstavljati nikakav problema ako se odstrani rak i iskorijene metastaze vehabijskog režima i Muslimanskog bratstva u europskom društvenom tkivu.
Kako je Belgija postala “kalifat”
Vehabizam – Zahvaljujući zapadnom sluganstvu do Skandinavije je stigao najopasniji islam
Korijeni vehabijske plime u Europi su stari desetljećima i račun dolazi na naplatu
Bosna i Hercegovina i uvezeni korijeni mržnje iz Saudijske Arabije
Sada smo došli do točke u kojoj se naglasak daje na sukob civilizacija, tezu koju je Samuel P. Huntington iznio u svojoj istoimenoj knjizi, iako je ova “misao” zapravo dugoročni projekt Brzezinskog, Kissingera, Fukuyame, Huntingtona i drugih američkih mislioca i stratega, prema kojem je “sukob civilizacija neizbježan”, a ovo čemu trenutno svjedočimo su njegovi počeci na europskom tlu. Tome, naravno pridonosi i velik val imigranta, egzodus koji je organiziran i potaknut od strane globalističke elite unutar Ujedinjenih naroda i Europske unije, dok su za operativni dio posla zaduženi njemačka kancelarka Angela Merkel i nevladine udruge kojima s vrha upravlja “Institut Otvoreno društvo”.
U cijeloj priči se gotovo u potpunosti prešućuju, zanemaruju i podcjenjuju perverzne veze između Saudijske Arabije i Europe. Često zbunjeni i dezorijentirani, ljudi koje se hrani pogrešnim informacijama pokazuju netrpeljivosti prema zajednici koju percipiramo kao “strano tijelo”, iako su muslimani odavno sastavni dio povijesti i civilizacije europskog kontinenta. No, ovdje treba povući jasnu liniju koja dijeli europski islam od vehabijskog fundamentalizma koji je svoje otrovne pipke pustio među muslimanske zajednice u europskim zemljama. Stavljati sve pod zajednički nazivnik je upravo ono što su željeli stratezi globalizacije i što je kasnije Samuel Huntington opisao u svojoj knjizi “Sukob civilizacija”.
Europski čelnici tvrde “kako se bore protiv terorizma” i predstavljaju se kao “prvaci demokracije”, a na drugoj strani, iako u njima ne sudjelujemo osobno, uključuju nas u imperijalističke ratove koji doprinose našem ekonomskom slabljenju. Smanjuje nam se trgovina, a sankcije se također koriste kao sredstvo za vođenje ratova. Usred tih okolnosti se odjednom pojave opasne društvene napetosti, koje su posljedica “neizbježnog” i “neprirodnog” dolaska imigranata iz napadnutih i devastiranih zemalja. Iste “velike europske vođe” se sa svim počastim primaju od strane tirana Saudijske Arabije i Katara, ali drugih despota zaljevskih monarhija, koji ih plaćaju, a zauzvrat dobivaju slobodu u raznim područjima djelovanja, uglavnom na štetu naše sigurnosti i uz uporabu terorizma. Politika doista vrijedna prezira, ali će europske vođe i njihovi zaljevski prijatelji nastavljati zavaravati, iskorištavati i stavljati jedne protiv drugih narode, sve etničke skupine, sva uvjerenja i mišljenja, samo kako bi ostvarili njihove podle ciljeve.
Europa je za šaku petrodolara prodala svoju dušu
Ovo nije proces koji traje od jučer ili 2015. kada je u organizaciji globalističke ili atlantističke elite, nazovite je kako hoćete, organiziran i pokrenut veliki priljev imigranta u EU.
Najopasniji oblik instrumentalizacije islama u službi ciljeva NATO pakta je takozvana strategija dvostrukog napada. Prvo se islam koristio u borbi protiv ateizma Sovjetskog Saveza od 1945. do 1990. godine, a onda je korišten kao kočnica u integraciji muslimana u zapadnoj Europi. Ne, ništa se nije otelo kontroli i upravo je sve onako kako treba biti. Tek nekoliko europskih vlada danas pokušava ispraviti tu pogrešku, a vođe istočne Europe, svjesne ovih činjenica, pokušavaju se zaštititi radikalnim mjerama, jer drugog izbora nemaju.
Iskorištavanje muslimana u Europi, uz korumpirajući učinak petrodolara, je katastrofa za arapski svijet, za muslimanski svijet i islam općenito, konačni i za zapadni svijet.
Kako god se stvari prikazivale, glavna zajednica u Europi još uvijek jeste i ostat će skup identiteta nastalih na temeljima antike i kršćanstva.
Pet stoljeća intenzivnog raseljavanja Europljana diljem svijeta još nisu uništili identitete svih autohtonih naroda, osim onih nad kojima je proveden genocid, baš kao što u trinaest stoljeća kontinuiranog prisustva i pet valova imigracije islam nije dobio status autohtone religije u Europi, gdje se već pola stoljeća se raspravlja o kompatibilnosti islama i republike, koja se u proteklo vrijeme postala mješavina nejasnih “liberalnih i demokratskih vrijednosti” koje su krinka za totalitarizam.
Pitanja su stvarna i opravdana. Nitko ne može sporiti da postoje problemi kompatibilnosti između islama i modernosti, kompatibilnosti između islama i sekularizma, ali se na kraju sve svodi na stare kolonijalne rasprave o asimilaciji domorodaca. Kako bi se dokazala nemogućnost integracije muslimana u Europi se iz povijesti po potrebi uzimaju stare šovinističke teorije i fobije, unatoč očitoj činjenici da je u bivšim europskim prekomorskim kolonijama, u Afrika, Azija, Indokini, na Bliskom istoku i drugdje došlo do miješanja stanovništva, ali se nije dogodila asimilacija lokalnog stanovništva.
Demografski sastav europskog kontinenta je svakako europski, tek u manjoj mjeri i arapsko-berberski, crnački i tursko-indo-pakistanski.
Francuska – “Europski kalifat”
FOTO: Francuska policija
Zemlja s najbrojnijom muslimanskom zajednicom je Francuska. Prema nekim procjenama, Francuska ima oko sedam milijuna muslimana i proporcionalno teritoriju i stanovništvu je najvažniji muslimanski centar u zapadnom svijetu. Veliki broj ovih ljudi ima francusko državljanstvo. Dakle, Francuska ima više muslimana nego što ih ima ukupno u osam zemalja članica Arapske lige – Libanonu, Kuvajtu, Kataru, Bahreinu, UAE, Palestini, Komorima i Džibutiju. Francuska bi s pravom mogla tražiti stalno mjesto u Organizaciji islamske konferencije (OIC), panislamskom političkom forumu koji okuplja pedeset tri države s različitih kontinenata, ili barem mjesto promatrača.
Za usporedbu, Sjedinjene Države na teritoriju od 9,3 milijuna km2 na 325 milijuna stanovnika imaju samo 0,9% muslimana.
Jezgru arapsko-muslimanske zajednice u zapadnoj Europi čine imigranti, unatoč unutarnjoj jezičnoj i etničkoj raznolikosti. Na tom dijelu EU živi oko 25 milijuna pripadnika muslimanske zajednice i moglo bi se reći da su 28. država Europske unije. Koliko i Benelux.
Oko 5 milijuna iz živi u tri zemlje bivšeg komunističkog bloka – Albaniji, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj, a ostatak u zemljama utemeljiteljicama Europske unije – Njemačkoj, Beneluxu, Francuskoj i Italiji. Ovoj brojci treba dodati novi migratorni tok generiran ratovima NATO pakta i osmišljenom politikom planiranog humanog preseljenja arapskog svijeta. Ovu skupinu najviše čine Sirijci, Libijci, Iračani, Somalci i drugi.
Velika Britanija, koja ima veliku azijsku indo-pakistansku zajednicu, zbog Brexita nije uključena u ovaj izračun.
Pew Research Center, nezavisni američki institut specijaliziran za proučavanje religijske demografije kaže kako muslimani do 2050. mogu predstavljati između 7,4% i 14% europskog stanovništva, dok su u 2016. činili 4,9%. Prema procjenama koje je iznio PEW, od ukupnog broju doseljenika koji su između 2010. i 2016. godine ušli u 28 zemalja Europske unije, uključujući i UK, Norvešku i Švicarsku, stopa muslimana među imigrantima u Europu je bila 53%.
O tom kontekstu treba naglasiti kako nije islam osvojio Europu, nego liberalizam, kojem je cilj razgraditi temelje stare Europe i izgraditi “novog čovjeka” – apatrida, anacionalno i neduhovno biće koje nema kulturu, korijene i tradiciju, individuu s neograničenim pravima, iako mu je jedino pravo na proizvodi profit, ostvaruje nužnu zaradu i troši. U odnosu na takvog novog čovjeka, ljudi koji u Europu dolaze s vrijednostima koje su prije samo nekoliko desetljeća, najviše jedno stoljeće, bile i naše, ističu se u većini, što ima multiplicirajući učinak. No, problem je što, ako govorimo o muslimanima, oni padaju pod utjecaj dvije frakcije koje desetljećima slobodno djeluju u Europi – saudijski vehabijsko-selafijski islam i politički islam Muslimanskog bratstva.
Istovremeno se ne može negirati da je Europa odlučila osvojiti muslimanske zemlje. Francuska je kao kolonije držala Magreb i crnu Afriku, koju opet kani pokoriti, Nizozemska je držala Indoneziju, a Ujedinjeno Kraljevstvo je pod okupacijom držalo Indijsko carstvo, današnju Indiju, Pakistan i Bangladeš, te istok Afrike.
Islam, dakle, nije proizvod francuskog teritorija, poput kršćanstva, već posljedica raspada carstva. Proizvod francuskih kolonijalnih osvajanja i prekomorskog prodora.
Reći da islam ne postoji u Francuskoj u vrijeme donošenja Zakona o odvajanju crkve i države, koji je 9. prosinca 1905. ozakonio sekularizam, je očita laž. Štoviše, islam je bio prisutan u Francuskoj do te mjere da se domovina sekularizma namjeravala proglasiti “kalifatom Zapada” i uključivao bi Senegal, Mali, Mauritaniju, Gvineju, Čad i druge zemlje, ali i Alžir, Tunis i Maroko na sjeveru kontinenta. On bi se razlikovao od kalifata Osmanskog Carstva, a Hubert Lyautey je trebao biti imenovan za “Maršala islama”.
Politički islam
FOTO: Ilustracija, islamski ekstremizam u Bečkoj džamiji
“Issam Al-Attar protiv Saida Ramadana” je stara oko pokušaja ažuriranja političkog islama.
Spor je zastario, a 70-ih godina prošlog stoljeća su ga vodili dva čelnika Muslimanskog bratstva, Sirijac Issam Al Attar u progonstvu u Aachenu u Njemačkoj i vođa egipatskog ogranka Said Ramadan iz Münchena, koji je sudjelovao u programu dezinformiranja muslimanskih kontingenata sovjetske vojske preko američkih radio postaja iz središnje Europe.
Iako iz Muslimanskog bratstva, Issam Al-Attar, brat Najah Al-Attar, potpredsjednice Sirijske Arapske Republike i kolegice Bashara Al-Assada, vjeruje da je Europa privremeno odredište za emigraciju, mjesto tranzita, te da je za muslimane u Europi važno da poštuju zakone zemalja domaćina, te u potpunosti iskoristite europska iskustva u raznim područjima, intelektualne, gospodarske i znanstvene aktivnosti, kako bi od toga imale koristi njihove zemlje podrijetla.
Egipćanin Said Ramadan, naprotiv, smatra da bi Europa trebala postati mjesto gdje će se usidriti muslimansko imigrantsko stanovništvo i njihovo društveno i kulturno okruženje bi se u skladu s tim trebalo mijenjati, te da se mora prilagoditi trajnoj prisutnosti muslimanskih radnika migranata na teritoriju njihovih bivših kolonizatora.
Said Ramadan je trijumfirao u ovom sporu, ali ne toliko zbog uvjerljivosti svojih argumenata, nego zbog financijske potpore šeika bliskih Muslimanskom bratstvu i potpori zapadnih obavještajnih službi. Ova ga je pobjeda dovela na čelo europskog islama, a zadaća mu je bila ometanje integracije muslimanskih useljenika, upravljanje muslimanima u društvenim zahtjevima i sprečavanje da se uključe i sindikate, te okretanje europskih muslimana političkim strankama bliskima atlantističkoj eliti, što je bio dio strategije njihovog iskorištavanja u borbi protiv Sovjetskog Saveza.
Teza Saida Ramadana je prevladala ne zato što je u skladu s dugoročnim interesima arapskog svijeta, njegovom oporavku i promicanju islama, već zato što je odgovarala strateškim ciljevima NATO pakta.
Prodor i uspostava temelja za širenje radikalnog islama
Uz Muslimansko bratstvo je na europskom kontinentu, zahvaljujući američkoj zaštiti, Saudijska Arabija je ’70-ih i ’80-ih uspostavila najveću dobrotvornu organizaciju u svijetu, ali s ciljem osvajanja novih zemalja, posebno u Europi, kasnije u Afganistanu.
Saudijska Arabija je zatim razvila diplomaciju koja je iskorištavala islam u političke svrhe, a istovremeno je korumpirala one koji imaju moć i donose odluke na globalnoj razini, kako bi one bile u interesu vehabijskog kraljevstva. Mediji su ušutkani i ni na jednom se nisu mogli čuti glasovi kritike koji bi otkrili ovaj globalni proces. Kao što smo ranije u jednoj analiza pisali, bivši belgijski kralj Baldovin je za unosne naftne ugovore, bez sumnje popraćene skupim poklonima belgijskoj kraljevskoj obitelji, zemlju i muslimane u Belgiji na srebrnom pladnju predao u ruke saudijskim vehabijskim klericima i režimu iz Rijada.
Za šaku dolara je Europa prodala dušu. “Gospođa” visokih moralnih kvaliteta, ali malo kreposti, podlegla je suptilnom šarmu petrodolara i saudijska dinastija je na kontinentu stvorila sve potrebne vjerske institucije, medijske platforme i glavno utočište za islamske vođe, a onda se licemjerno poticalo nezadovoljstvo u europskoj javnosti. Europski vladari su uspjeli u pothvatu pružanja utočišta brojnim radikalnim islamskih vođama iz svih arapskih zemalja. Lista je zaista impresivna.
U zapadnoj Europi, gdje se islamistički teroristi i danas zovu borcima za slobodu, prije svega od prevaranta iz Panjshira, Bernarda-Henrija Levya, nakon antisovjetskoj rata u Afganistanu ‘80-ih godina prošlog stoljeća je boravilo šezdeset ovakvih “islamskih vođa”.
Petnaest njih je imalo status “političkih izbjeglica” u većini europskih zemalja – Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj, Švicarskoj, Norveškoj i Danskoj.
A – London je glavni svjetski grad radikalnog islama, ali i platforma saudijskih medija. Tamo su bili:
1. Rachid Ghannouchi iz Tunisa iz islamističke stranke Ennahda
2. Kamar Eddin Katban , Alžir, potpredsjednik alžirske komisije Fronta islamskog spasa (FIS)
3. Mubarak Fadel Al-Mahdi, Sudan.
4. Attaf Hussein, pakistanski čelnik Pokreta Muhajir Qawmi (MQM).
5. Adel Abdel Majid, Egipat.
6. Ibrahim Mansour, Egipat, vrhovni zamjenik voditelja Muslimanskog bratstva.
7. Ali Sadreddin Bayanouni, Sirija, čelnik Muslimanskog bratstva Sirije.
8. Azzam Al-Tamimi, Palestina, član u sjeni zapovjedništva Hamasa, palestinskog ogranka Muslimanskog bratstva.
9. Abu Moussa’b Al-Soury, Sirija, poznat i kao Moustapha Abdel Kader Sitt Mariam), teoretičar “usamljenih vukova”.
10. Abu Hamza Al Masri, poznat i pod imenom Moustapha Kamal Moustapha.
11. Qtada Abu Al-Falastini, poznat i pod imenom Omar Mohamad Osman.
12. Abu Farès, alžirskog imena Farouk.
13. I za kratko razdoblje jet amo bio najznamenitiji od njih, Osama bin Laden, osnivač Al-Qaede.
U Londonu su se nalazili i urednici džihadističkog časopisa “Al-Ansar”, koji je objavljen u glavnom gradu Velike Britanije, ali ga je vidio Abdel Karim Danish s prebivalištem u Švedskoj, koji je uživao status političke izbjeglice.
Britanska prijestolnica je postala manje popustljiva prema njima nakon napada 7. srpnja 2005. godine, koji se dogodio tijekom summita G8, dan nakon odluke Međunarodnog olimpijskog odbora o dodijeli organizacije Olimpijskih igara 2012. godine, kada je ubijeno 50 ljudi.
London je i strateška platforma za međunarodne medije saudijskih vehabija, koji su gotovo netaknutu očuvali svoje najmoćnije alate: prekogranična lanac MBC (Middle East Broadcasting Center), dva radio kanala, transkontinentalni MBC FM radio i engleski SPECTRUM, kao i pet novina, uključujući dva najutjecajnija panarapska lista Al-Hayat i Asharq Al-Awsat.
B – Druge poznate “političke izbjeglice”:
Njemačka je na drugom mjestu s dva prognanika: Issamom Al-Attar, vođom Muslimanskog bratstva u Siriji i Said Ramadan (Egipat), sin Hasana Al-Banne, osnivača Muslimanskog bratstva.
Doveden u Aachen, Issam Al-Attar je svoj europski magisterij vodio iz “Kuće islama” u Frankfurtu, u suradnji s Islamskim centrom u Ženevi.
U inat Zapadu i Muslimanskom bratstvu, sirijski predsjednik Bashar Al-Assad je nakon posljednjih predsjedničkih izbora 2014. imenovao sestru Issama Al-Attara, Najah Al-Attar, koja je bila ministrica kulture 32 godine, za potpredsjednicu Republike. Sunitska žena je sada jamac moći stranke Ba’ath.
Saida Ramadan je 1961. godine, uz potporu budućeg saudijskoj kralja Faisala, otvorio “Islamski centar u Ženevi”, a potom islamsku organizaciju u Monacu “Gemeinschaft in Islmische Deutchland”, koja je poticala i brinula se za muslimanske dezertere iz Crvene armije. Pod njegovim predsjedanjem je osnivana “Svjetska islamska liga”, paralelna struktura stvorena od Saudijske Arabije kako bi se suprotstavilo utjecaj diplomacije zemalja umjerenog islama i najprestižnijeg islamskog sunitskog sveučilišta Al-Azhar iz Kaira.
Saudijci i Amerikanci su toj organizaciji dali svu potrebnu financijsku i političku podršku za stvaranje “odgovarajućih” islamskih struktura u vrijeme dočeka muslimanskog vala migracije u Europi u ’70-ih.
Povjerljive bilješke švicarske obavještajne službe od 17. kolovoza 1966. govore o Saidu Ramadanu i njegovim “izvrsnim odnosima s Britancima i Amerikancima”. Još jedan dokument, od 5. srpnja 1967., još je precizniji. Said Ramadan je jasno označen kao “tajni agent Britanaca i Amerikanaca, i vjeruje se da pruža informacijske usluge švicarskom Saveznom uredu za zaštitu države”.
Švicarci su ’60-ih, bez potrebnih dokumenata i valjanih pravnih razloga, dozvolili boravak u zemlji Saidu Ramadanu. Razlozi za tu toleranciju? Mogućnost da prijatelji Saida Ramadana preuzmu vlast u narednim mjesecima u jednom ili drugom progresivnom ili socijalističkom kantonu države. Trajna fantazija među zapadnjacima i kolektivna frustracija koja traje do “Arapskog proljeća”.
Čitajući popis “uglednih gostiju” Europe, “rat protiv terorizma” se zaista čini smijurija. Sve ove osobe vode i upravljaju, izravno ili neizravno, islamističkim militantnim i terorističkim skupinama od Maroka do Indonezije. Ovo je živi primjer licemjerja zapadne diplomacije, kako prema zapadnom javnom mnijenju, tako i prema arapskom svijetu.
C – Među poznatim “političkim izbjeglicama” bili su:
FOTO: Ilustracija, Evropa na arapskom
Ayman Al-Zawahiri , nasljednik Osame Bin Ladena na čelu Al-Qaede. U razdoblju u kojem je vodio ulogu “zapovjednika islamskih skupina u Europi” je prebivao u Švicarskoj. Uključen je u subverzivne aktivnosti islamističke grupe “Al-Awdah”, a ‘80-ih se uključio u formiranje skupine “Al-Jihad”. Bio je osuđen na tri godine zatvora zbog napada na predsjedničku binu, atentat na egipatskog predsjednika Anwara Al-Sadata. U listopadu 1981. godine je pušten iz zatvora i proveo je neko vrijeme u Afganistanu, prije povratka u Europu.
Talaat Fouad Kassem, glasnogovornik islamskih pokreta u Europi, ima azil u Danskoj. Osuđen je na sedam godina zatvora u vrijeme atentata na Sadata i bio je prvi koji se pridružio redovima islamskih boraca u Afganistanu, gdje je formirao odrede smrti u gerilskim operacijama protiv Sovjeta. Prije boravka u Danskoj je stvarao islamske skupine u Peshawaru, Pakistan, tranzitnom punktu za mudžahedine u Afganistanu. Bi je zadužen za koordinaciju aktivnosti između Europe i ilegalnih islamističkih aktivista u Egiptu. Morao je obustaviti svoje aktivnosti u lipnju 1995. godine, nakon što je izvršen atentat na bivšeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka.
Mohamad Chawki Al-Islambouli, brat ubojice Anvara Sadata, Khaleda Al-Islamboulija. Oslobođen na suđenju za ubojstvo bivšeg vođe Egipta, pridružio se borcima protiv Izraela u južnom Libanonu, ali je ubrzo otputovao u Peshawar. Stanovnik Kabula, Chawkat Al-Islambouli, osuđen je u odsutnosti u procesu “Egipat-Afganistan”.
Na kraju, tu je i Hani Al-Sibai iz Egipta, koji ima politički azil u Norveškoj.
U Europi “Svjetska islamska liga” ima svoje predstavnike u većini gradova: Londonu, Bruxellesu, Rimu, Ženevi, Kopenhagenu, Lisabonu i Madridu. Infiltracija radikalnog islama se provodi usporedno se proliferacijom kulturnih i vjerskih centrima i specijaliziranih ustanova koje služe NATO paktu i zaljevskim monarhijama.
Saudijska Arabija je rasporedila glavne institucije u velikim europskim metropolama, uključiti što veći broj zemalja EU u svoju islamsku vehabijsku politiku i kako bi se spriječio bilo kakav institucionalni i ideološki vakuum od kojeg će koristi imati suparnici.
Kontinentalno vijeće džamija u Europi ima sjedište u Bruxellesu.
Velika džamija u Bruxellesu je također je dom islamskog i kulturnog središta Belgije. Godine 1967. kralj Baldovin je donirao zgradu saudijskom kralju Faisalu, kada je bio u službenom posjetu Belgiji.
“Europska akademija islamske jurisprudencije” je utemeljena u Londonu.
FOTO: Ilustracija, Evropska komisija
“Skupština muslimanske mladeži”, transnacionalna institucija, služi kao kontrapunkt odgovarajućoj organizaciji Muslimanskog bratstva “Međunarodnoj federaciji islamskih studenata”. Jedni i drugi su u Europi odigrali veliku ulogu nakon ogromnog priljeva radnika migranata iz Magreba, crna Afrike, Turske (Njemačka) i Pakistana (Velika Britanija).
Pod saudijskim autoritetom je Muslimansko bratstvo, iako je zabranjeno u zaljevskoj monarhiji, imalo važnu ulogu u stvaranju panislamskih struktura koje će suzbijati bilo kakav umjereni islam i nametati svoju viziju “čistog islama”, onakvog kakvog danas vidimo u Saudijskoj Arabiji.
“Europsko islamsko vijeće”, stvoreno je deset godina kasnije, 1973. godine. Unija islamskih organizacija u Francuskoj je stvorena 1983. godine, za vrijeme rasta treće generacije arapskih muslimanskih imigranata.
U međuvremenu je Pariz stvorio prestižan prostor za prodor saudijskih medija. Izdavale su se dozvole bez ikakve kontrole za Radio Orijent, što je jedini radio na svijetu koji pripada čelnicima stranih vlada, bolje rečeno vođama zemlje koja je deklarativno prijatelj Francuske.
Radio Orijent emitira svakog petka, širi propovijedi propovjednika iz Meke, vehabijskih fundamentalista, što sluša arapsko-muslimansko stanovništvo. Kao što je bio slučaj tijekom razornog rata u Alžiru, od 1990. do 2000., ili u ratu u Siriji od 2011. do danas, Francuska, kao domovina ljudskih prava, stala je na stranu takfirističkih džihadista, a cijenu je platila terorističkim napadima u Toulouseu, Montauban (2012.), masakrom Charlie Hebdo (2015.), odrubljivanjem glave od Isereu (2015.) i velikim masakrom Pariz-Bataclan (13. studenog 2015.).
Spomenimo za kraj da saudijski kralj Salman, koji je zaštićen od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa, najveći donator afganistanskih terorista i propagandu širi kroz njegove novine Asharq al-Awsat sa sjedištem u Londonu.
Dakle, fokusirati se samo na vrh ledenog brijega i radikalizirane pojedince i cijele četvrti u Europi je pogrešno. Točno je da je situacija u kojoj se našla Europa postala nepodnošljiva i opasna, ali je to posao kojeg tajne službe mogu učinkovito odraditi u manje od godinu dana. Ono što se neće dogoditi, iako se najavljuju neke inicijative u tom smislu, prije svega u Austriji, jeste oštro suočavanje s islamskim radikalizmom u njegovim korijenima. No, to znači sukob sa Saudijskom Arabijom, Katarom i drugim zaljevskim monarhijama koje kupuju vlade, kancelare, premijere i predsjednike. Veze zaljevskih monarhija i financijera ove fundamentalističke hobotnice u Europi kao da je nemoguće prekinuti. Stoga tvrditi kako se provode “programi za deradikalizaciju”, da se tajne službe i vojske europskih zemalja “bore protiv terorizma” je tvrdnja koju nema smisla komentirati. Čak i ako, prema prognozama Pew Research Centera 2050. bude živjelo 7,4%, a prema najvećim procjenama 14% muslimana, to neće predstavljati nikakav problema ako se odstrani rak i iskorijene metastaze vehabijskog režima i Muslimanskog bratstva u europskom društvenom tkivu.
Kako je Belgija postala “kalifat”
Vehabizam – Zahvaljujući zapadnom sluganstvu do Skandinavije je stigao najopasniji islam
Korijeni vehabijske plime u Europi su stari desetljećima i račun dolazi na naplatu
Bosna i Hercegovina i uvezeni korijeni mržnje iz Saudijske Arabije
