Iako je Europska unija duže vrijeme područje političkih previranja u kojem stare etablirane stranke gube potporu i gdje nastaju novi suverenistički pokreti, još se nitko nije ozbiljno posvetio analizi svakog od tih pokreta u svakoj od zemalja, iako se sa sigurnošću može tvrditi da suverenističke stranke i populistički demagozi nisu isto. Uglavnom se ova dva termina poistovjećuju i svim strankama i pokretima se prišivaju obje etikete. U pogrdnom smislu, naravno.
Nedavno smo pokušaji ukazati na razliku između te dvije ideologije, ali je bilo malo interesa za razumijevanje onoga što bi nam moglo odrediti budućnost.
Naravno, suverenizam i populziam se mogu ujediniti, biti pod jednom zastavom. Međutim, nije uvijek sigurno da govorimo o dva nužno identična ili usporediva pojma. Europske političke dinamike, osobito posljednjih nekoliko mjeseci, pokazuju da postoji bitna razlika između tih definicija.
Polazeći od iste definicije ta dva pojma, još uvijek vrlo neizvjesne, vrlo lako je primijetiti da populizam općenito daje jednostavne odgovore na vrlo složene probleme, čime udara u sam “trbuh” biračkog tijela. Suverenizam je nešto posve drugo i političko je utjelovljenje zaštite svog identiteta, svojih granica i prerogativa nacionalne države u odnosu na takozvanu “međunarodnu zajednicu”. Već iz ove razlike je moguće shvatiti da ta dva pojma nisu identična, stoji u članku o razlikama između suverenizma i populizma, kojeg možete pronaći na kraju teksta.
Problem je što nijedna ideologija, politička opcija ili platforma ne nastaje ni iz čega. Ne rađa se na ulici i svaka je bila plod dugogodišnjih promišljanja, traženja izlaza, za bolji ili gori svijet. Pogriješiti sada, na početku, bilo bi katastrofalno. No, pođimo od geopolitičke situacije u svijetu općenito, iako bi ovo buđenje moglo biti bolno.
Ako promatramo trenutnu situaciju, mnogi koji se predstavljaju kao suverenisti ne vode istinsku bitku protiv globalista i nema stvarne bitke protiv liberalnih elita. Pratimo je još jedan geopolitički sukob na čelu sa Sjedinjenim Državama koje žele proširiti svoju globalnu hegemoniju. Razdoblje ideologija nije završilo raspadom Sovjetskog Saveza i ranije porazom nacifašizma. Zapravo, čini se da postoji nova ideološka, politička i kulturološka bitka između dviju novih vizija svijeta, čiji će ishod odrediti ne samo budućnost Zapada, nego i međunarodne odnose. Ovdje možemo govoriti o sukobu suverenista i globalista. Suverenizam je ideologija usmjerena na ponovnu izgradnju legitimiteta i moći dekadentnih nacionalnih država, trenutno svedenih na marginalne aktere na međunarodnoj sceni. Kako bi se uništile nacionalne države prošlo se kroz dug proces, počevši s pojavom velikih multinacionalnih korporacija, financijskih skupina, međunarodnih i nevladinih organizacija. Sve je kulminiralo usponom globalizma, koji je u svojoj biti degeneracija internacionalizma i liberalnog kozmopolitizma XIX i XX stoljeća, kojem je cilj izgradnja novog svjetskog poretka kojim će upravljati tržište, globalizacija i anacionalne i nadnacionalne strukture.
Suverenističku frontu danas još uvijek predstavljaju takozvane “ljevičarske” i “desničarske” stranke, ali to nije monolitni blok kako se često opisuje. Globalistička struja upravlja velikim i malim, starim i takozvanim “progresivnim” i “centrističkim” strankama, nadahnutim idejom liberalne demokracije.
U ovoj novoj stvarnosti se jedne i druge pokušava, često s uspjehom, uvući u gigantski geopolitički sukob koji s jedne strane uključuje Sjedinjene Države, a na drugoj su svi američki protivnici.
Američkoj hegemoniji u novom tisućljeću su, prije svega, prijetnje Kina, Rusija i na kraju njemačko-francuska osovina, iako je potonja još uvijek u vazalskom odnosu s Washingtonom i primjetne su tek naznake nekakvog simboličnog otpora.
Trumpova pobjeda nije označila početak kolapsa liberalne globalizacije, iako to još uvijek tvrdi propaganda desnog populističkog krila cijelog Zapada. Trumpov povratak je početak vraćanja na scenu nikad preminulog projekta Novog američkog stoljeća.
To je ambiciozan projekt osmišljen ’90-ih od strane prestižnog think tank-a kojeg su, među ostalima, stvorili Robert Kagan, John Bolton, trenutni savjetnik za nacionalnu sigurnost Trumpove administracije, Dick Cheney i drugi utjecajni analitičari, stratezi i mislioci neokonzervativne elite iz vremena Reaganova i Wilsona. Cilj im je bio ojačati američku prisutnost u svijetu u tradicionalno nestabilnim i neuhvatljivim područjima, kao što su arapsko-islamski svijet i istočna Azija, ali i za američku hegemoniju vitalni Heartland, tako drag Halfordu Mackinderu i Zbigniewu Brzezinskom.
Neuspjesi Obamine administracije i demokratske administracije u svijetu, prije svega u Europi, Kini i na Bliskom istoku, dali su novi život mesijanskom i “izuzetnom” krilu takozvane “duboke države” u Washingtonu, koji su svjesno potaknuli širenje reakcionarnih osjećaja na Zapadu, neprijateljskih prema svjetonazoru kojeg zagovaraju američki liberali, koji su potencijalno vrlo vrijedni u ovom projektu.
U Europi su desničarski populisti, ne govorimo o suverenistima, da još jednom naglasimo, jednostavno iskoristili ozbiljne nesposobnosti centrističkih i lijevih stranaka da upravljaju problemima, razbijajući političku hegemoniju tradicionalnih stranaka. Nesposobnost uspavanih političkih elita da se nosi s problemima koje je uzrokovala gospodarske recesije i izbjeglička kriza, zlo modernosti i strašilo islamizacije su bili idealni događaji koji su katalizirali konsenzus umornih, demoraliziranih i obeshrabrenih europskih naroda.
Problem u ovom procesu, koji je posebno vidljiv u Poljskoj i istočnim državama, jeste da će se Europa s desničarskih populizmom možda i osloboditi stiska birokratske diktature Bruxellesa koju nametnute francusko-njemačka osovina, ali zasigurno će potpuno pasti u zagrljaju Sjedinjenih Država, koje su više nego ikad odlučne da ponovno uspostave globalnu hegemoniju kakvu su imale sve do prije dva desetljeća. Pri svakom izboru ili pružanju podrške, ova se opasnost ni po koju cijenu ne smije previdjeti.
Pad Saddama Husseina snažno su promicali ideolozi Novog američkog stoljeća, koji su formirali važnu upravljačku skupinu za vrijeme Busha mlađeg, koji su se da će uspjeti svrgnuti vlade u Siriji, Libiji i Iranu. Nije slučajno da se američki suverenizam temelji na zaštitnik nacionalnih interesa, što je legitimno, ali je i nepokolebljivi branitelj nove američke vanjske politike izgrađene na strahu od žutih, ne samo Kine, nego Azijaca općenito, euroskepticizmu, iranofobiji i neizbježne podrške Izraelu.
U tom kontekstu, europski suverenisti ne mogu biti u istom vlaku sa Sjedinjenim Državama i podržavati američku vanjsku politiku, kao što čine Poljaci ili baltičke zemlje. Ovdje već vidimo jasnu razliku između političke demagogije i politike koja traži obnovu suvereniteta. Ne, Poljaci i baltičke zemlje, te njihovi pandani u Staroj Europi, koji još nisu preuzeli vlast, ne mogu se znati suverenističkim političarima samo zato što se opiru liberalnim vrijednostima, ako na drugoj strani služe kao vjetar u jarbole američke hegemonije.
Uz navedeno treba jasno reći da Trump i Putin nisu nikakvi “tajni saveznici“, niti se Trump bori protiv bilo kakve duboke države, što nakon dvije godine njegove vladavine na kraju priznaju i teoretičari američke alternativne desnice koja ga je dovela na vlast. Donald Trump jednostavno ostvaruje, na odličan i munjevit način, snove neokonzervativaca o trajnoj i istinski projiciranoj američkoj hegemoniji.
Navodne “proruske simpatije” imaju određenu svrhu i cilj im je udaljiti Moskvu od Pekinga, te izbjeći pad Rusije u orbitu Kine kao supersile u nastajanju. Pravi cilj Sjedinjenih Država, danas i u bliskoj budućnosti, bit će zaustavljanje Pekinga, čije se globalne ambicije sada manifestiraju pokretanjem takozvanog “Novog puta svile”.
Ako se ostvari ovaj ambiciozni infrastrukturni i geostrateški projekt, Kina će steći ekonomsku, time i političku, dominaciju nad gotovo cijelom Euroazijom i dijelom Afrike. Neki događaji su u tom smislu vrlo simbolični i ne trebaju daljnje objašnjenje. Dovoljno se sjetiti Trumpovog predsjedničkog poziva čelnici Tajvana i preokreta u politici “Jedne Kine”, izjave europskih populista o kineskoj opasnosti, širenju alarmantnih izvješća na europskoj razini o rizicima Novog puta svile po ekonomsku neovisnost EU i opće nepovjerenje europskih populista prema kineskom “ekspanzionizmu”.
Ne, populistički val nije narodni ustanak protiv elite, kako kaže ideolog nove američke desnice Steve Bannon, jedna od sivih eminencija Trumpa, već nebrojeni pokušaj Sjedinjenih Država da spriječi ponovno rođenje jakih i neovisnih europskih država.
No, krivnja za sve to se ne može pripisati samo Sjedinjenim Državama. Svi europski državnici su bili kratkovidni i nedostajale su im sve kvalitete potrebne za obavljanje upravljačkih dužnosti. Europske liberalne vođe, koji su izbrisali granice između ljevice i desnice, stvorili su plodno tlo za zalazak europskog sunca, prije svega sa svojim kulturnim relativizmom i uništavanjem lokalnih i nacionalnih identiteta, paralelno stavljajući interese raznih lobista iznad onih narodnih i preferirajući sebičnosti na štetu solidarnosti zajednice.
Danas je Europa podijeljena. Dok sekularne, liberalne i proeuropske snage svakodnevno gube tlo, čak i u svojim povijesnim uporištima, nove i stare stranke, te euroskeptični i konzervativni pokreti napreduju i organiziraju se uoči izbora za Europski parlament u svibnju. Nažalost, ovi će izbori biti poligon za testiranje učinkovitosti američke strategije za Stari kontinent.
Ali globalno sučeljavanje Sjedinjenih Država ne oblikuje samo Europu, koja je na sebe dragovoljno preuzela ulogu antiruskog bedema, jer lažna narodna revolucija uništava i Latinsku Ameriku, dvorište Washingtona par excellence, još od “Doktrine Monroe”.
Svaki revolucionarni pokušaj na potkontinentu je bio potisnut u krvi, kroz uspostavu vojnih diktatura koje su služile američkih interesima još od kraja XIX stoljeća. Ipak, uspon takozvane nove bolivarske ljevice je od 90-ih godina privremeno blokirao hegemonijske planove Washingtona.
Danas se situacija radikalno promijenila, zahvaljujući iznimno perspektivnoj georeligijskoj strategiji usmjerenoj na protestantizaciju Latinoamerikanaca i korištenje tih novih masa u političke i kulturne svrhe. Nikaragva, Honduras, Kostarika, El Salvador, Meksiko, Brazil sve su to bila uporišta latinoameričkog katoličanstva, da bi se ubrzo pretvorila u bastione sektaške i fundamentalističke evangelizacije, potkopavajući privlačnost nove ljevice i katoličanstva koje je na kontinentu iznjedrilo teologiju oslobođenja, koje blagonaklono gleda na izvorne socijalističke ideje.
Postoje mnoge karakteristike koje ujedinjuju desetke crkvi nadahnutih Evanđeljem koje dominiraju novim latinoameričkim vjerskim scenarijem. Stvoren je monopol informacija putem kupnje tradicionalnih i novih medija, kršćanski cionizam koji odbacuje tradicionalnu solidarnosti prema Palestincima i Trećem svijetu, ali je ključ svega stvaranje uvjerenja da su Sjedinjene Države referentna moralna točka zapadne civilizacije, utjelovljenje radikalnog antikatolicizma i antikomunizma.
Upravo kroz religiju su Sjedinjene Države osvojile Latinsku Ameriku, prodrle u njezinu dušu i promijenile je, uspjevši uskrsnuti novu desnicu, religioznu, konzervativnu i proameričku, koju ljudi žele. Nije slučajno da su prve zemlje koje su slijedile Trumpovu odluku da priznaju Jeruzalem kao jedinu prijestolnicu Izraela, a time i premještanje veleposlanstva, upravo one iz Latinske Amerike na čelu s vladama koje su došle na vlast s podrškom evanđelista. To su Gvatemala, Honduras i Paragvaj, a posljednja zemlja koja je najavila svoju punu potporu Trumpovoj liniji je Brazil Jaira Bolsonara, na čijoj je predsjedničkoj inauguraciji bio prisutan Benjamin Netanyahu, zajedno s američkim neokonzervativcima. Netanyahuov govor brazilskom narodu je uglavnom ignoriran, ali je u stvarnosti bio vrlo značajan, jer dokazuje postojanje snažne veze između evangelizacije i cionizma, potvrđujući tezu o religiji koja se koristi u političke i kulturne svrhe.
“Mi Izraelci nemamo boljih prijatelja u svijetu od evanđeoske zajednice, a evanđeoska zajednica nema boljeg prijatelja u svijetu države Izrael. Znate da je ime predsjednika Bolsonaro na hebrejskom Yair, što je također ime našeg sina, ali Yair na hebrejskom znači “onaj koji donosi svjetlo”. I vjerujem da danas imamo priliku zajednički donijeti malo svjetla narodu Brazila i narodu Izraela. Ovo je savez braće”, rekao je Netanyahu na nedavnoj inauguraciji novog brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara.
Ako je europski populizam, mahom onaj na istočnom krilu EU, njegovan za antiiranske, antiruske i antikineske svrhe, latinoamerički nije bio motiviran samo antikatoličkim i procionističkim ciljevima, već je bio i posljednji udarac onome što je ostalo od nove ljevice, koju sada predstavljaju krhke vlade u Nikaragvi i Venezueli.
Jair Bolsonaro je novi predsjednik Brazila i obećao je početak nove ere za latinoameričkog diva. Snažan savez sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, izlazak iz skupine BRICS i uništenje ljevice u Venezueli.
Ukratko, “suverenizam”, bolje rečeno pseudosuverenizam, kojeg nam donosi Steve Bannon nije ništa drugo nego sredstvo kojim se Sjedinjene Države i Izrael služe za provedbu jasnog vanjskopolitičkog programa usmjerenog na ograničavanje Rusije, Kine, Irana i same Europe, a promovira se i podržava učinkovitom propagandom koja bi željela ovu revoluciju predstavlja kao kulturni rat kršćanskog, konzervativnog, procionističkog i antiliberalnog dobra protiv svega što prividno stoji na suprotnoj strani.
Ako europski narodi sami ne formuliraju svoje zahtjeve za uspostavom većeg suvereniteta i ako nam se ideje o zaštiti svog identiteta, svojih granica i prerogativa nacionalne države u odnosu na takozvanu “međunarodnu zajednicu” nametnu iz Washingtona, neće nam dugo trebati da shvatimo da je naša “revolucija” bila prijevara i da smo svi prevareni. Naravno, od ideje suverenizma ne treba odustati, ali u toj smjeni vlasti treba biti oprezan da trenutne vladare ne zamijenimo s apsolutnom i neupitnom vladavinom Washingtona, kojem ćemo služiti kao mu je zapadna Europa služila od Drugog svjetskog rata, uz kratku iznimku demonstracije francuskog suverenizma za vrijeme Charlesa de Gaullea.
Suverenizam kao ideologija može biti ideologija oslobođenja, ali nametnut izvana može biti iskorišten kao alat u sukobu Washingtona s njegovim geopolitičkim protivnicima u kojem će prvi biti žrtvovani europski narodi. Za kraj vrijedi podsjetiti da Steve Bannon nije nikakav lučonoša svijetlih ideala koji će pogaziti liberalne europske elite, već vrlo lukav američki strateg kojem su obnova američke hegemonije i Novo američko stoljeće na prvom mjestu.
Suverenizam protiv populizma – Sukob dvije nove ideologije
Suverenizam nije samo protest i zato mu je suđeno da pobijedi
Europa je na prekretnici – Ili suverenitet ili barbarstvo?
Brandon Smith: Donald Trump je “čarobna frula” Novog svjetskog poretka
logično
Nedavno smo pokušaji ukazati na razliku između te dvije ideologije, ali je bilo malo interesa za razumijevanje onoga što bi nam moglo odrediti budućnost.
Naravno, suverenizam i populziam se mogu ujediniti, biti pod jednom zastavom. Međutim, nije uvijek sigurno da govorimo o dva nužno identična ili usporediva pojma. Europske političke dinamike, osobito posljednjih nekoliko mjeseci, pokazuju da postoji bitna razlika između tih definicija.
Polazeći od iste definicije ta dva pojma, još uvijek vrlo neizvjesne, vrlo lako je primijetiti da populizam općenito daje jednostavne odgovore na vrlo složene probleme, čime udara u sam “trbuh” biračkog tijela. Suverenizam je nešto posve drugo i političko je utjelovljenje zaštite svog identiteta, svojih granica i prerogativa nacionalne države u odnosu na takozvanu “međunarodnu zajednicu”. Već iz ove razlike je moguće shvatiti da ta dva pojma nisu identična, stoji u članku o razlikama između suverenizma i populizma, kojeg možete pronaći na kraju teksta.
Problem je što nijedna ideologija, politička opcija ili platforma ne nastaje ni iz čega. Ne rađa se na ulici i svaka je bila plod dugogodišnjih promišljanja, traženja izlaza, za bolji ili gori svijet. Pogriješiti sada, na početku, bilo bi katastrofalno. No, pođimo od geopolitičke situacije u svijetu općenito, iako bi ovo buđenje moglo biti bolno.
Ako promatramo trenutnu situaciju, mnogi koji se predstavljaju kao suverenisti ne vode istinsku bitku protiv globalista i nema stvarne bitke protiv liberalnih elita. Pratimo je još jedan geopolitički sukob na čelu sa Sjedinjenim Državama koje žele proširiti svoju globalnu hegemoniju. Razdoblje ideologija nije završilo raspadom Sovjetskog Saveza i ranije porazom nacifašizma. Zapravo, čini se da postoji nova ideološka, politička i kulturološka bitka između dviju novih vizija svijeta, čiji će ishod odrediti ne samo budućnost Zapada, nego i međunarodne odnose. Ovdje možemo govoriti o sukobu suverenista i globalista. Suverenizam je ideologija usmjerena na ponovnu izgradnju legitimiteta i moći dekadentnih nacionalnih država, trenutno svedenih na marginalne aktere na međunarodnoj sceni. Kako bi se uništile nacionalne države prošlo se kroz dug proces, počevši s pojavom velikih multinacionalnih korporacija, financijskih skupina, međunarodnih i nevladinih organizacija. Sve je kulminiralo usponom globalizma, koji je u svojoj biti degeneracija internacionalizma i liberalnog kozmopolitizma XIX i XX stoljeća, kojem je cilj izgradnja novog svjetskog poretka kojim će upravljati tržište, globalizacija i anacionalne i nadnacionalne strukture.
Suverenističku frontu danas još uvijek predstavljaju takozvane “ljevičarske” i “desničarske” stranke, ali to nije monolitni blok kako se često opisuje. Globalistička struja upravlja velikim i malim, starim i takozvanim “progresivnim” i “centrističkim” strankama, nadahnutim idejom liberalne demokracije.
U ovoj novoj stvarnosti se jedne i druge pokušava, često s uspjehom, uvući u gigantski geopolitički sukob koji s jedne strane uključuje Sjedinjene Države, a na drugoj su svi američki protivnici.
Američkoj hegemoniji u novom tisućljeću su, prije svega, prijetnje Kina, Rusija i na kraju njemačko-francuska osovina, iako je potonja još uvijek u vazalskom odnosu s Washingtonom i primjetne su tek naznake nekakvog simboličnog otpora.
Trumpova pobjeda nije označila početak kolapsa liberalne globalizacije, iako to još uvijek tvrdi propaganda desnog populističkog krila cijelog Zapada. Trumpov povratak je početak vraćanja na scenu nikad preminulog projekta Novog američkog stoljeća.
To je ambiciozan projekt osmišljen ’90-ih od strane prestižnog think tank-a kojeg su, među ostalima, stvorili Robert Kagan, John Bolton, trenutni savjetnik za nacionalnu sigurnost Trumpove administracije, Dick Cheney i drugi utjecajni analitičari, stratezi i mislioci neokonzervativne elite iz vremena Reaganova i Wilsona. Cilj im je bio ojačati američku prisutnost u svijetu u tradicionalno nestabilnim i neuhvatljivim područjima, kao što su arapsko-islamski svijet i istočna Azija, ali i za američku hegemoniju vitalni Heartland, tako drag Halfordu Mackinderu i Zbigniewu Brzezinskom.
Neuspjesi Obamine administracije i demokratske administracije u svijetu, prije svega u Europi, Kini i na Bliskom istoku, dali su novi život mesijanskom i “izuzetnom” krilu takozvane “duboke države” u Washingtonu, koji su svjesno potaknuli širenje reakcionarnih osjećaja na Zapadu, neprijateljskih prema svjetonazoru kojeg zagovaraju američki liberali, koji su potencijalno vrlo vrijedni u ovom projektu.
U Europi su desničarski populisti, ne govorimo o suverenistima, da još jednom naglasimo, jednostavno iskoristili ozbiljne nesposobnosti centrističkih i lijevih stranaka da upravljaju problemima, razbijajući političku hegemoniju tradicionalnih stranaka. Nesposobnost uspavanih političkih elita da se nosi s problemima koje je uzrokovala gospodarske recesije i izbjeglička kriza, zlo modernosti i strašilo islamizacije su bili idealni događaji koji su katalizirali konsenzus umornih, demoraliziranih i obeshrabrenih europskih naroda.
Problem u ovom procesu, koji je posebno vidljiv u Poljskoj i istočnim državama, jeste da će se Europa s desničarskih populizmom možda i osloboditi stiska birokratske diktature Bruxellesa koju nametnute francusko-njemačka osovina, ali zasigurno će potpuno pasti u zagrljaju Sjedinjenih Država, koje su više nego ikad odlučne da ponovno uspostave globalnu hegemoniju kakvu su imale sve do prije dva desetljeća. Pri svakom izboru ili pružanju podrške, ova se opasnost ni po koju cijenu ne smije previdjeti.
Pad Saddama Husseina snažno su promicali ideolozi Novog američkog stoljeća, koji su formirali važnu upravljačku skupinu za vrijeme Busha mlađeg, koji su se da će uspjeti svrgnuti vlade u Siriji, Libiji i Iranu. Nije slučajno da se američki suverenizam temelji na zaštitnik nacionalnih interesa, što je legitimno, ali je i nepokolebljivi branitelj nove američke vanjske politike izgrađene na strahu od žutih, ne samo Kine, nego Azijaca općenito, euroskepticizmu, iranofobiji i neizbježne podrške Izraelu.
U tom kontekstu, europski suverenisti ne mogu biti u istom vlaku sa Sjedinjenim Državama i podržavati američku vanjsku politiku, kao što čine Poljaci ili baltičke zemlje. Ovdje već vidimo jasnu razliku između političke demagogije i politike koja traži obnovu suvereniteta. Ne, Poljaci i baltičke zemlje, te njihovi pandani u Staroj Europi, koji još nisu preuzeli vlast, ne mogu se znati suverenističkim političarima samo zato što se opiru liberalnim vrijednostima, ako na drugoj strani služe kao vjetar u jarbole američke hegemonije.
Uz navedeno treba jasno reći da Trump i Putin nisu nikakvi “tajni saveznici“, niti se Trump bori protiv bilo kakve duboke države, što nakon dvije godine njegove vladavine na kraju priznaju i teoretičari američke alternativne desnice koja ga je dovela na vlast. Donald Trump jednostavno ostvaruje, na odličan i munjevit način, snove neokonzervativaca o trajnoj i istinski projiciranoj američkoj hegemoniji.
Navodne “proruske simpatije” imaju određenu svrhu i cilj im je udaljiti Moskvu od Pekinga, te izbjeći pad Rusije u orbitu Kine kao supersile u nastajanju. Pravi cilj Sjedinjenih Država, danas i u bliskoj budućnosti, bit će zaustavljanje Pekinga, čije se globalne ambicije sada manifestiraju pokretanjem takozvanog “Novog puta svile”.
Ako se ostvari ovaj ambiciozni infrastrukturni i geostrateški projekt, Kina će steći ekonomsku, time i političku, dominaciju nad gotovo cijelom Euroazijom i dijelom Afrike. Neki događaji su u tom smislu vrlo simbolični i ne trebaju daljnje objašnjenje. Dovoljno se sjetiti Trumpovog predsjedničkog poziva čelnici Tajvana i preokreta u politici “Jedne Kine”, izjave europskih populista o kineskoj opasnosti, širenju alarmantnih izvješća na europskoj razini o rizicima Novog puta svile po ekonomsku neovisnost EU i opće nepovjerenje europskih populista prema kineskom “ekspanzionizmu”.
Ne, populistički val nije narodni ustanak protiv elite, kako kaže ideolog nove američke desnice Steve Bannon, jedna od sivih eminencija Trumpa, već nebrojeni pokušaj Sjedinjenih Država da spriječi ponovno rođenje jakih i neovisnih europskih država.
No, krivnja za sve to se ne može pripisati samo Sjedinjenim Državama. Svi europski državnici su bili kratkovidni i nedostajale su im sve kvalitete potrebne za obavljanje upravljačkih dužnosti. Europske liberalne vođe, koji su izbrisali granice između ljevice i desnice, stvorili su plodno tlo za zalazak europskog sunca, prije svega sa svojim kulturnim relativizmom i uništavanjem lokalnih i nacionalnih identiteta, paralelno stavljajući interese raznih lobista iznad onih narodnih i preferirajući sebičnosti na štetu solidarnosti zajednice.
Danas je Europa podijeljena. Dok sekularne, liberalne i proeuropske snage svakodnevno gube tlo, čak i u svojim povijesnim uporištima, nove i stare stranke, te euroskeptični i konzervativni pokreti napreduju i organiziraju se uoči izbora za Europski parlament u svibnju. Nažalost, ovi će izbori biti poligon za testiranje učinkovitosti američke strategije za Stari kontinent.
Ali globalno sučeljavanje Sjedinjenih Država ne oblikuje samo Europu, koja je na sebe dragovoljno preuzela ulogu antiruskog bedema, jer lažna narodna revolucija uništava i Latinsku Ameriku, dvorište Washingtona par excellence, još od “Doktrine Monroe”.
Svaki revolucionarni pokušaj na potkontinentu je bio potisnut u krvi, kroz uspostavu vojnih diktatura koje su služile američkih interesima još od kraja XIX stoljeća. Ipak, uspon takozvane nove bolivarske ljevice je od 90-ih godina privremeno blokirao hegemonijske planove Washingtona.
Danas se situacija radikalno promijenila, zahvaljujući iznimno perspektivnoj georeligijskoj strategiji usmjerenoj na protestantizaciju Latinoamerikanaca i korištenje tih novih masa u političke i kulturne svrhe. Nikaragva, Honduras, Kostarika, El Salvador, Meksiko, Brazil sve su to bila uporišta latinoameričkog katoličanstva, da bi se ubrzo pretvorila u bastione sektaške i fundamentalističke evangelizacije, potkopavajući privlačnost nove ljevice i katoličanstva koje je na kontinentu iznjedrilo teologiju oslobođenja, koje blagonaklono gleda na izvorne socijalističke ideje.
Postoje mnoge karakteristike koje ujedinjuju desetke crkvi nadahnutih Evanđeljem koje dominiraju novim latinoameričkim vjerskim scenarijem. Stvoren je monopol informacija putem kupnje tradicionalnih i novih medija, kršćanski cionizam koji odbacuje tradicionalnu solidarnosti prema Palestincima i Trećem svijetu, ali je ključ svega stvaranje uvjerenja da su Sjedinjene Države referentna moralna točka zapadne civilizacije, utjelovljenje radikalnog antikatolicizma i antikomunizma.
Upravo kroz religiju su Sjedinjene Države osvojile Latinsku Ameriku, prodrle u njezinu dušu i promijenile je, uspjevši uskrsnuti novu desnicu, religioznu, konzervativnu i proameričku, koju ljudi žele. Nije slučajno da su prve zemlje koje su slijedile Trumpovu odluku da priznaju Jeruzalem kao jedinu prijestolnicu Izraela, a time i premještanje veleposlanstva, upravo one iz Latinske Amerike na čelu s vladama koje su došle na vlast s podrškom evanđelista. To su Gvatemala, Honduras i Paragvaj, a posljednja zemlja koja je najavila svoju punu potporu Trumpovoj liniji je Brazil Jaira Bolsonara, na čijoj je predsjedničkoj inauguraciji bio prisutan Benjamin Netanyahu, zajedno s američkim neokonzervativcima. Netanyahuov govor brazilskom narodu je uglavnom ignoriran, ali je u stvarnosti bio vrlo značajan, jer dokazuje postojanje snažne veze između evangelizacije i cionizma, potvrđujući tezu o religiji koja se koristi u političke i kulturne svrhe.
“Mi Izraelci nemamo boljih prijatelja u svijetu od evanđeoske zajednice, a evanđeoska zajednica nema boljeg prijatelja u svijetu države Izrael. Znate da je ime predsjednika Bolsonaro na hebrejskom Yair, što je također ime našeg sina, ali Yair na hebrejskom znači “onaj koji donosi svjetlo”. I vjerujem da danas imamo priliku zajednički donijeti malo svjetla narodu Brazila i narodu Izraela. Ovo je savez braće”, rekao je Netanyahu na nedavnoj inauguraciji novog brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara.
Ako je europski populizam, mahom onaj na istočnom krilu EU, njegovan za antiiranske, antiruske i antikineske svrhe, latinoamerički nije bio motiviran samo antikatoličkim i procionističkim ciljevima, već je bio i posljednji udarac onome što je ostalo od nove ljevice, koju sada predstavljaju krhke vlade u Nikaragvi i Venezueli.
Jair Bolsonaro je novi predsjednik Brazila i obećao je početak nove ere za latinoameričkog diva. Snažan savez sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, izlazak iz skupine BRICS i uništenje ljevice u Venezueli.
Ukratko, “suverenizam”, bolje rečeno pseudosuverenizam, kojeg nam donosi Steve Bannon nije ništa drugo nego sredstvo kojim se Sjedinjene Države i Izrael služe za provedbu jasnog vanjskopolitičkog programa usmjerenog na ograničavanje Rusije, Kine, Irana i same Europe, a promovira se i podržava učinkovitom propagandom koja bi željela ovu revoluciju predstavlja kao kulturni rat kršćanskog, konzervativnog, procionističkog i antiliberalnog dobra protiv svega što prividno stoji na suprotnoj strani.
Ako europski narodi sami ne formuliraju svoje zahtjeve za uspostavom većeg suvereniteta i ako nam se ideje o zaštiti svog identiteta, svojih granica i prerogativa nacionalne države u odnosu na takozvanu “međunarodnu zajednicu” nametnu iz Washingtona, neće nam dugo trebati da shvatimo da je naša “revolucija” bila prijevara i da smo svi prevareni. Naravno, od ideje suverenizma ne treba odustati, ali u toj smjeni vlasti treba biti oprezan da trenutne vladare ne zamijenimo s apsolutnom i neupitnom vladavinom Washingtona, kojem ćemo služiti kao mu je zapadna Europa služila od Drugog svjetskog rata, uz kratku iznimku demonstracije francuskog suverenizma za vrijeme Charlesa de Gaullea.
Suverenizam kao ideologija može biti ideologija oslobođenja, ali nametnut izvana može biti iskorišten kao alat u sukobu Washingtona s njegovim geopolitičkim protivnicima u kojem će prvi biti žrtvovani europski narodi. Za kraj vrijedi podsjetiti da Steve Bannon nije nikakav lučonoša svijetlih ideala koji će pogaziti liberalne europske elite, već vrlo lukav američki strateg kojem su obnova američke hegemonije i Novo američko stoljeće na prvom mjestu.
Suverenizam protiv populizma – Sukob dvije nove ideologije
Suverenizam nije samo protest i zato mu je suđeno da pobijedi
Europa je na prekretnici – Ili suverenitet ili barbarstvo?
Brandon Smith: Donald Trump je “čarobna frula” Novog svjetskog poretka
logično
