„Što vi mislite da se članci ili teme u medijima nameću spontano? Vi sjednete na kavicu na kolegij i ničim izazvani bez ičijeg inputa, bez ičijeg briefa, bez ijedne PR agencije kojoj je netko dao lovu i rekao hajde sada vi bacite to sve u eter i samo ćemo o tome govoriti. O čemu mi pričamo, pa nismo budale“, tako je hrvatski premijer Andrej Plenković prije neka tri mjeseca opisao nastanak medijskih tekstova koji su navodno protiv njega i HDZ-a, tekstova koji su „orkestrirani pritisak“, a onda i prijetnja njemu i njegovoj stranci. I time je Plenković pokazao da ne vjeruje u novinarstvo koje bi, barem po teorijskoj definiciji, ali svakako i po nekakvoj stoljetnoj dobroj praksi, trebalo biti u javnom interesu. I bez kojeg nema demokracije.
Po Plenkovićevom mišljenju - pokušavamo interpretirati iako on to nije baš tako izričito rekao - za one koji nisu budale novinarstvo je samo PR i tako ga treba doživljavati. Recimo, ako su zbog nekih novinarskih objava, ipak, nakon mnogo okapanja, morali otići iz njegove vlade, zbog klijentelizma i korupcije, neki ministri, pa su neki i kazneno gonjeni, to ne znači da je to tema, ne, tema je medijski orkestrirani pritisak na njega i njegove. Da nije tog pritiska bilo, ne bi se ništa o mogućem lopovluku znalo i sve bi bilo u redu. Kakva istina, kakvi bakrači?!
Budući da baš mediji, a zapravo nitko drugi, iznose na vidjelo sve brojne HDZ-ove afere, Plenković i njegovi poslušnici iz interesa riješili su znatno otežati posao novinarima i medijima koji su i dalje zainteresirani da građanima i javnosti prenesu što se zaista događa u Hrvatskoj. Kada je u lipnju predsjednik Vlade s nekolicinom svojih ministara došao u Galeriju Meštrović proslaviti 80. godišnjicu Slobodne Dalmacije, slavodobitno je najavio da pripremaju novi Zakon o medijima koji će biti iskorak nakon dvadesetak godina postojećeg zakona, da u internetsko i konfliktno vrijeme živimo u svijetu hibridnih ratova i da kao država podupiru „neovisnost medija i njihovu financijsku održivost“ i tako jačaju „ono što je najvažnije, a to je hrvatska demokracija“.
A kako će se to jačati hrvatska demokracija?
Dakle, nakon što se ovih dana počelo pričati o zgotovljenom Prijedlogu nacrta Zakona o medijima i nakon što su procurili i neki članci tog teksta, očito je da se s njim ocrtava smjer zatiranja neovisnog i slobodnog novinarstva, da je trend baš nedemokratski, a nije trend jačanja demokracije. Podsjeća na mađarski medijski zakon kojim je Orban krajem 2010. godine šokirao mađarske novinare i medijske vlasnike, ali i cijelu Europsku uniju. Mađari su tada uveli regulatorno tijelo za nadzor medija s vrlo širokim ovlastima. Slično tijelo sada novim zakonom kani uvesti i hrvatska vlada - Agenciju za medije s regulatornim Vijećem za medije i Vijećem stručnjaka za medije.
Još nikome u Hrvatskoj, a niti u bivšoj Jugoslaviji takva represivna ideja nije pala na pamet (FOTO: Lupiga.Com)
Dok je - prvenstveno zbog tradicionalno najjačeg utjecaja televizija kao medija - regulatorno Vijeće za elektroničke medije (VEM) tijelo koje u vrlo sličnim oblicima postoji praktički u svakoj europskoj zemlji, odlučuje o koncesijama za televizije i radija i, među ostalim, nadzire program davatelja medijskih usluga te (novčano) potiče pluralizam elektroničkih medija - regularno Vijeće za medije posvemašnja je rijetkost u europskom novinarstvu. Vijeća za medije koja su samoregulatorna ima posvuda, u njima zajedno nadziru medije predstavnici novinara i medijskih izdavača, a s njima nerijetko i predstavnici javnosti (građana). Ali je bitno to da su zaista neovisna, jer svoje predstavnike biraju samostalno, a ne bira ih i ne otpušta ih vlast, i osim toga, nemaju represivne, cenzorske ovlasti. Oni nisu regulatori. Hoćemo reći, tiskani mediji i portali uopće ne trebaju posebne regulatore, kao što ih tisak nije imao i nema ih sad, sa sadašnjim Zakonom o medijima koji je donesen 2004. godine. Postoje i drugi zakoni koji bi samo iznimno smjeli ograničiti slobodu medija. Ne treba još i dodatno da to čini nekakvo Vijeće za medije kojeg bi imenovala Vlada a potvrđivao Sabor.
Tako navodno liberalna Hrvatska posuđuje od navodno iliberalne, Orbanove Mađarske alate za novinarsku eutanaziju. Umjesto da od Mađarske precrta samo ono što je dobro za građane - eto na primjer to što je prosječna mirovina u Mađarskoj oko 55 posto prosječne plaće, ali Mađari dobiju i 13. mirovinu, a nije, kao u Hrvatskoj 38-39 posto prosječne plaće, jasno bez 13. mirovine.
U Hrvatskoj, kad je riječ o cjelokupnoj medijskoj sceni, postoji samo jedno samoregulatorno tijelo, ono u Hrvatskom novinarskom društvu. HND je inače 2011. godine, kao inicijator, ususret primanju Hrvatske u EU, zajedno s udrugom medijskih nakladnika i s fakultetima novinarstva, nekako u europskom duhu, uspio osnovati Vijeće za medije - neovisno, isključivo samoregulatorno tijelo - koje, dakako, s Ministarstvom kulture i Vladom nije imalo baš ništa pa tako ni s bilo kakvim sankcijama i represijom, s primjereno sasvim ograničenim ovlastima da prati medije i javno reagira na kršenja novinarske etike. No, to Vijeće nije baš zaživjelo. A zašto, to je duga priča. E sad bi moglo oživjeti pod političkom dirigentskom palicom, uz državne plaće.
Ministrica Nina Obuljen Koržinek tvrdi da se ne rado o nacrtu Zakona o medijima već o "polazištu za raspravu unutar radne skupine" (FOTO: HINA/Edvard Šušak)
Prilično skandalozna odredba tog Prijedloga nacrta Zakona o medijima jest to da bi država željela uvesti tzv. Upisnik novinara i fotoreportera. Putem tog Vijeća za medije i Vijeća medijskih stručnjaka oni žele izdavati licence o tome tko smije, a tko ne smije pisati, govoriti i snimati kao novinar i fotoreporter. Ako Vijeće uskrati novinarskom kandidatu dozvolu za novinarski posao, taj se neće moći niti žaliti, nego će jedino moći pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom. Naravno, još nikome u Hrvatskoj, a niti u bivšoj Jugoslaviji takva represivna ideja nije pala na pamet.
„Obrazovni i stručni kvalitativni i kvantitativni kriteriji za stjecanje statusa profesionalnog novinara ili fotoreportera te postupak upisa i brisanja iz Upisnika uređuju se Pravilnikom o profesionalnom novinarstvu“, predlaže Plenkovićev zakonodavac.
Europska demokratska praksa nalaže da medijski poslodavci okupljaju novinare koji će raditi u njihovim medijima. Oni ih plaćaju i oni ocjenjuju jesu li to novinari za njihov medij ili nisu. Licence za novinare postoje u samo dvije-tri europske države, ali niti tamo ne odlučuje država o tome tko je novinar, a tko nije, nego profesionalna udruženja. Takav Upisnik bi lako mogao biti i protuustavan. Sloboda izražavanja je ustavna kategorija, tko je taj koji može nekome zabraniti da piše u medijima, ako ga vlasnik medija želi?
Mnogo je još začudnih odredbi u toj „radnoj verziji“ puštenoj iz Ministarstva kulture i medija. Na primjer, da se zabranjuju prilozi „nemoralnog i pornografskog sadržaja“ (a što je to nemoralno, pomaže li definicija?). Pa da „nije dopušteno umanjivati povjerenje javnosti u ulogu sudova“, ukida se dosad neprikosnoveno novinarsko pravo da ne otkrije izvor informacije, čak se traži zaštita privatnosti političara kad ta privatnost tobože nije od interesa za javnosti i tako dalje i tako dalje. Svašta tu ima. Hrvatska s ovakvim zakonom nikad ne bi ušla u Europsku uniju.
