Miniserija o Eviti Peron sjajan je, reljefan prikaz famozne Argentinke. Peron je Francu htio prodati žito, ali nije bilo zgodno da krši sankcije kad je ovaj dospio pod embargo UN-a, pa je u Madrid poslao ženu, poznatu humanitarku koja je bila nešto između katoličke svetice i komunističke agitatorice, a poput Josipa Broza sklona lijepim odijelima…
Stanko Parmać, narodni heroj koji je izvršio melioraciju doline Neretve i čitav kraj pripremio za XXI. stoljeće, da bi mu to u demokraciji bilo ekspresno zaboravljeno, odlazi na neki predizborni skup, nakon onog rata, pa kaže masi koja ga treba izabrati za predsjednika općine: ‘Da je moja jedinica (Marko Orešković) prošla kroz vaš kraj, tu vas sad pola ne bi bilo…’ S tom rečenicom, normalno, ni u jednopartijskom sustavu izbori se ne mogu dobiti, pa ih i Parmać gubi, a gledateljstvo koje u prvom emitiranju nije vidjelo Gorana Babića u (standardno) odličnoj seriji ‘Socijalizam ili kapitalizam’ (2016.), imalo je priliku nadoknaditi propušteno u ponedjeljak navečer, kad je ispričao desetke takvih anegdota. Goran Babić, sjajan dječji pjesnik, polihistor, čovjek koji je početkom rata zapalio u Beograd, sat vremena pričao je anegdote, procjene, doskočice. Taj sve zna. A ovdje ćemo citirati jednu njegovu pjesmu i retke koje je u pokušaju – uzaludnom, dakako – da se tog nadarenog pisca iz devetog kruga vrati u korpus hrvatske književnosti (u koju se Mile Budak vratio) ispisao Miljenko Jergović.
Taj vjetar zvani košava
nigdje tako ne udara
ko na Lešću
Kanio sam ići dalje
u svom žiznju
ali neću
Ovdje gdjeno završava
i Dunavo i daljina
Taj vjetar zvani košava
ne jenjava, ne jenjava
‘Ispod pjesme’, napisao je Jergović, ‘stoji datum: 10.01.2010. Goran Babić živi u Beogradu, u oskudici, u kojoj zime bivaju naročito teške. Na dvorištu cijepa drva, premeće po šupi književnu dokumentaciju što ju je dovukao iz Zagreba, a koja polako trune i nestaje. On služi doživotnu kaznu oko koje kao da se dogovorio s akademicima i logornicima hrvatske književnosti. I njima, i njemu, istina iz posve različitih razloga, stalo je do toga da Gorana Babića u Hrvatskoj više nema. Njemu je stalo jer je, po vlastitome izboru, prokletnik i izdajnik. Njima, jer bi ih podsjećao tko su, što su i odakle su stigli. Inače, Goran Babić veliki je pjesnik, što se čuje i osjeti i u ovih deset stihova, kudikamo bolji i književniji od hude svoje bratije, ili barem od većine njih. Ali, koga je još zato briga.’
‘Evo, kao što vidite, živ sam’, uzbuđeno se ispovijeda Zekanović Hrvoje oku kamere, a nas malobrojne preostale suvereniste pred malim ekranima pere teški stres od uzbuđenja! Ima nade! Još Hrvatska ni propala! ‘Nije pobijedio koronavirus’, kaže Zekanović, ‘ja pobjeđujem njega. Kao što sam obznanio, testirao sam se i bio pozitivan. Ne samo da sam bio pozitivan nego i imam simptome. To i je bio razlog odlaska na testiranje. Svatko tko, nažalost, dobije taj virus, neće ga miješati niti s jednom virozom ili gripom. Drugačija je bolest, barem u mojem slučaju. Stvarno jedna posebna, čudnovata bolest. Nemam jačih simptoma. To je prvo izostanak njuha. To je neugodno jer samim tim i okus izostane. Temperatura, jedna opća malaksalost, bol u zglobovima, ali ima jedan simptom kojeg nema u drugim bolestima, ali kod mene je bio izraženiji, a to je nekakva opća smetenost’, kaže Zekanović u svojoj obznani, i tu se počinjemo brinuti. Predstoji li velika katastrofa u hrvatskom političkom svemiru? Svi se dobro sjećamo tog bistrog, elokventnog, oštroumnog i koncentriranog momka iz dana kad je njegov um blistao vječnim sjajem – a sad, smeten, smušen?! Kako će suverenistički brod kroz Scile i Haribde briselskog ćate? Što brže ozdravljenje želimo!
Zašto su kontroverzne ličnosti tako neodoljive? Valjda zato što je i sam život takav, šaren, prožet kontroverzama. Malo je svetaca, nešto više zločinaca, a ponajviše ljudi koji čine i dobro i zlo. Kako bi rekao Nietzsche, u vječnim pasusima o hemiplegiji morala, čovjek je i dobar i zao, nije mu nikad jedna strana oduzeta, to je simptom zdravlja (svetost i posvemašnja neporočnost simptomi su truleži), a španjolska miniserija o Mariji Evi Duarte de Peron, poznatijoj kao Evita, sjajan je, reljefan prikaz famozne Argentinke o kojoj svijet govori već desetljećima i ne postiže suglasnost oko toga je li bila svetica ili nešto drugo. Evitu je Peron poslao u Španjolsku kad je Francisco Franco, uzor našem Tuđmanu (on je ‘spasitelj zapadne civilizacije’), dospio pod embargo UN-a zbog fašizma. Peron mu je htio prodati žito, ali nije bilo zgodno da krši sankcije pa je u Madrid poslao ženu, poznatu humanitarku koja je bila nešto između katoličke svetice i komunističke agitatorice, a poput Josipa Broza sklona lijepim odijelima. U mladosti je bila glumica i model, što je na Francovom dvoru (baš je tada dizao križ veći od Kerumovog) izazvalo goli užas. No treba mu žito. Eva stoga ipak odlazi u Španjolsku, u čijim zatvorima komunistkinja Juana Dona čeka izvršenje smrtne presude koju je osobno potpisao taj ‘sadist lišen karizme i bilo kakve sućuti za svoje žrtve’, kakvim je Franca opisao jedan biograf . Obitelj Juane Done piše Eviti pismo s molbom za amnestiju, a ova krhka žena, čelične volje, oštra jezika i neuništive težnje za pomaganjem poniženima i uvrijeđenima, ‘beskošuljašima’ s obiju strana oceana, Franca i njegovu zlu suprugu Carmen natjeruje na pomilovanje. Odlična serija, ne propustiti!
Formula pokretanja Hrvatske iz živog blata je jednostavna i izrekao ju je Veli Jože, Peđa Grbin, u live emisiji na N1 govoreći o sustavu Josipe Rimac ‘po kojem su oni koji nemaju znanja dolazili na pozicije u javnoj službi, a drugim ljudima, koji nemaju pristup kriminalnoj hobotnici, bilo je onemogućeno da napreduju’. ‘Još jednom se pokazalo kako izgleda državni aparat na koji je HDZ stavio šapu, pa vidjeli ste da jedna osoba ni uz vezu nije položila, a netko tko je sposoban ne može ni pristupiti’, kazao je Grbin i predložio rješenje. ‘Sjećate se kako je Plenković pozvao tajnicu da napiše razrješenja za Mostove ministre? Tako je trebao i sada, ali nije i neće. Dakle, za dužnosnike nema suspenzija nego – noga u guzicu’, rekao je Grbin i mi toj nozi možemo samo dati ruku.
Ljetno-koronarna shema Prisavlja na Trećem je programu dala dobrih plodova i šteta je što se iz vrta HRT-a na jesen neće moći dalje emitirati, jer je ta inovacija bila mnogostruko osvježavajuća. A ove nedjeljne večeri zadovoljstvo je bilo savršeno jer smo mogli uživati u koncertu Amire Medunjanin, prvog imena sevdaha na ovim prostorima, koja tradiciju spaja sa suvremenošću omogućujući vječno vraćanje istoga – dobre pjesme. Na repertoaru su joj se našle poznate melodije iz svih krajeva bivše države, koje pokazuju kako je Nietzsche bio u pravu kad je rekao da velike kulture nastaju tamo gdje se narodi i rase pomiješaju. Monokromatski krajolici su dosadni, pa i u muzici. HRT je, makar im to nije običaj, ipak, eto, ispunio funkciju javne televizije te ih pohvaljujemo.
portalnovosti
Socijalizam ili kapitalizam: Goran Babić, RTS, 31. kolovoza, 23:10
Stanko Parmać, narodni heroj koji je izvršio melioraciju doline Neretve i čitav kraj pripremio za XXI. stoljeće, da bi mu to u demokraciji bilo ekspresno zaboravljeno, odlazi na neki predizborni skup, nakon onog rata, pa kaže masi koja ga treba izabrati za predsjednika općine: ‘Da je moja jedinica (Marko Orešković) prošla kroz vaš kraj, tu vas sad pola ne bi bilo…’ S tom rečenicom, normalno, ni u jednopartijskom sustavu izbori se ne mogu dobiti, pa ih i Parmać gubi, a gledateljstvo koje u prvom emitiranju nije vidjelo Gorana Babića u (standardno) odličnoj seriji ‘Socijalizam ili kapitalizam’ (2016.), imalo je priliku nadoknaditi propušteno u ponedjeljak navečer, kad je ispričao desetke takvih anegdota. Goran Babić, sjajan dječji pjesnik, polihistor, čovjek koji je početkom rata zapalio u Beograd, sat vremena pričao je anegdote, procjene, doskočice. Taj sve zna. A ovdje ćemo citirati jednu njegovu pjesmu i retke koje je u pokušaju – uzaludnom, dakako – da se tog nadarenog pisca iz devetog kruga vrati u korpus hrvatske književnosti (u koju se Mile Budak vratio) ispisao Miljenko Jergović.
Taj vjetar zvani košava
nigdje tako ne udara
ko na Lešću
Kanio sam ići dalje
u svom žiznju
ali neću
Ovdje gdjeno završava
i Dunavo i daljina
Taj vjetar zvani košava
ne jenjava, ne jenjava
‘Ispod pjesme’, napisao je Jergović, ‘stoji datum: 10.01.2010. Goran Babić živi u Beogradu, u oskudici, u kojoj zime bivaju naročito teške. Na dvorištu cijepa drva, premeće po šupi književnu dokumentaciju što ju je dovukao iz Zagreba, a koja polako trune i nestaje. On služi doživotnu kaznu oko koje kao da se dogovorio s akademicima i logornicima hrvatske književnosti. I njima, i njemu, istina iz posve različitih razloga, stalo je do toga da Gorana Babića u Hrvatskoj više nema. Njemu je stalo jer je, po vlastitome izboru, prokletnik i izdajnik. Njima, jer bi ih podsjećao tko su, što su i odakle su stigli. Inače, Goran Babić veliki je pjesnik, što se čuje i osjeti i u ovih deset stihova, kudikamo bolji i književniji od hude svoje bratije, ili barem od većine njih. Ali, koga je još zato briga.’
N1 uživo, 2. rujna, 8:30
‘Evo, kao što vidite, živ sam’, uzbuđeno se ispovijeda Zekanović Hrvoje oku kamere, a nas malobrojne preostale suvereniste pred malim ekranima pere teški stres od uzbuđenja! Ima nade! Još Hrvatska ni propala! ‘Nije pobijedio koronavirus’, kaže Zekanović, ‘ja pobjeđujem njega. Kao što sam obznanio, testirao sam se i bio pozitivan. Ne samo da sam bio pozitivan nego i imam simptome. To i je bio razlog odlaska na testiranje. Svatko tko, nažalost, dobije taj virus, neće ga miješati niti s jednom virozom ili gripom. Drugačija je bolest, barem u mojem slučaju. Stvarno jedna posebna, čudnovata bolest. Nemam jačih simptoma. To je prvo izostanak njuha. To je neugodno jer samim tim i okus izostane. Temperatura, jedna opća malaksalost, bol u zglobovima, ali ima jedan simptom kojeg nema u drugim bolestima, ali kod mene je bio izraženiji, a to je nekakva opća smetenost’, kaže Zekanović u svojoj obznani, i tu se počinjemo brinuti. Predstoji li velika katastrofa u hrvatskom političkom svemiru? Svi se dobro sjećamo tog bistrog, elokventnog, oštroumnog i koncentriranog momka iz dana kad je njegov um blistao vječnim sjajem – a sad, smeten, smušen?! Kako će suverenistički brod kroz Scile i Haribde briselskog ćate? Što brže ozdravljenje želimo!
Pismo za Evitu, Epic Drama, 3. rujna, 22:00
Zašto su kontroverzne ličnosti tako neodoljive? Valjda zato što je i sam život takav, šaren, prožet kontroverzama. Malo je svetaca, nešto više zločinaca, a ponajviše ljudi koji čine i dobro i zlo. Kako bi rekao Nietzsche, u vječnim pasusima o hemiplegiji morala, čovjek je i dobar i zao, nije mu nikad jedna strana oduzeta, to je simptom zdravlja (svetost i posvemašnja neporočnost simptomi su truleži), a španjolska miniserija o Mariji Evi Duarte de Peron, poznatijoj kao Evita, sjajan je, reljefan prikaz famozne Argentinke o kojoj svijet govori već desetljećima i ne postiže suglasnost oko toga je li bila svetica ili nešto drugo. Evitu je Peron poslao u Španjolsku kad je Francisco Franco, uzor našem Tuđmanu (on je ‘spasitelj zapadne civilizacije’), dospio pod embargo UN-a zbog fašizma. Peron mu je htio prodati žito, ali nije bilo zgodno da krši sankcije pa je u Madrid poslao ženu, poznatu humanitarku koja je bila nešto između katoličke svetice i komunističke agitatorice, a poput Josipa Broza sklona lijepim odijelima. U mladosti je bila glumica i model, što je na Francovom dvoru (baš je tada dizao križ veći od Kerumovog) izazvalo goli užas. No treba mu žito. Eva stoga ipak odlazi u Španjolsku, u čijim zatvorima komunistkinja Juana Dona čeka izvršenje smrtne presude koju je osobno potpisao taj ‘sadist lišen karizme i bilo kakve sućuti za svoje žrtve’, kakvim je Franca opisao jedan biograf . Obitelj Juane Done piše Eviti pismo s molbom za amnestiju, a ova krhka žena, čelične volje, oštra jezika i neuništive težnje za pomaganjem poniženima i uvrijeđenima, ‘beskošuljašima’ s obiju strana oceana, Franca i njegovu zlu suprugu Carmen natjeruje na pomilovanje. Odlična serija, ne propustiti!
N1 studio uživo, 4. rujna, 12:30
Formula pokretanja Hrvatske iz živog blata je jednostavna i izrekao ju je Veli Jože, Peđa Grbin, u live emisiji na N1 govoreći o sustavu Josipe Rimac ‘po kojem su oni koji nemaju znanja dolazili na pozicije u javnoj službi, a drugim ljudima, koji nemaju pristup kriminalnoj hobotnici, bilo je onemogućeno da napreduju’. ‘Još jednom se pokazalo kako izgleda državni aparat na koji je HDZ stavio šapu, pa vidjeli ste da jedna osoba ni uz vezu nije položila, a netko tko je sposoban ne može ni pristupiti’, kazao je Grbin i predložio rješenje. ‘Sjećate se kako je Plenković pozvao tajnicu da napiše razrješenja za Mostove ministre? Tako je trebao i sada, ali nije i neće. Dakle, za dužnosnike nema suspenzija nego – noga u guzicu’, rekao je Grbin i mi toj nozi možemo samo dati ruku.
Sunčana strana Prisavlja, HRT, 6. rujna, 21:20
Ljetno-koronarna shema Prisavlja na Trećem je programu dala dobrih plodova i šteta je što se iz vrta HRT-a na jesen neće moći dalje emitirati, jer je ta inovacija bila mnogostruko osvježavajuća. A ove nedjeljne večeri zadovoljstvo je bilo savršeno jer smo mogli uživati u koncertu Amire Medunjanin, prvog imena sevdaha na ovim prostorima, koja tradiciju spaja sa suvremenošću omogućujući vječno vraćanje istoga – dobre pjesme. Na repertoaru su joj se našle poznate melodije iz svih krajeva bivše države, koje pokazuju kako je Nietzsche bio u pravu kad je rekao da velike kulture nastaju tamo gdje se narodi i rase pomiješaju. Monokromatski krajolici su dosadni, pa i u muzici. HRT je, makar im to nije običaj, ipak, eto, ispunio funkciju javne televizije te ih pohvaljujemo.
portalnovosti
