Evo što o pozdravu ZDS pišu u “Našem radu”, novinama za ustašku mladež 1941. Riječ je o 46. broju tih novina (str. 3) od 15.11.1941.
“Tumačenje Utaškog pozdrava za Ustaške junake
Dragi ustaški junaci! Svakoga dana, prije svakoga sata u školi, prije i poslije svakoga sastanka, na ulici i kod kuće mi se pozdravljamo s našim lijepim ustaškim pozdravom: za dom spremni. Taj je pozdrav lijep, pun smisla i sadržaja. Da bismo taj naš pozdrav mogli još više zavoljeti, da bismo ga s razumjevanjem i poštovanjem izgovarali, ja ću vam danas govoriti što znači taj pozdrav i zašto se mi ustaše baš tako pozdravljamo.
Kad kažemo: za dom, vi znate da ne mislimo ovaj ili onaj dom, ovu ili onu kuću, nego mislimo na zajednički dom svih nas Hrvata na našu lijepu Hrvatsku domovinu. Kao što je dom, kuća, obitavalište jedne obitelji male zajednice ljudi povezanih krvnom vezom, tako je domovina veliko obitavalište ogromne obitelji, koja se zove narod.
Ali, vidite dragi ustaški junaci, nije to samo slučajno, da riječ domovina dolazi od riječi dom. Domovina je dom u velikom, a dom je domovina u malom. To nam krasno tumači naš pjesnik Đuro Arnold u svojoj pjesmi: Domovina. Ta se pjesma nalazi u staroj čitanci III. razreda gimnazije i sigurno su je već neki čitali.
U njoj se opisuje jedan mali, ubavi dom, u kojem za dugih zimskih večeri uz svjetiljku sjedi jedna obitelj: otac s malim sinom na krilu, majka, što ziba kćerku i pjeva joj: Lijepa naša domovino.
Mali sin čuo je riječi domovina, pa ga je počelo zanimati, šta to znači. On se okrenu tati:
Netom šanu rujne usne sina
Reci, tato, što je domovina…?!
I sad mu tata stane tumačiti:
“Dok si, sine, bio malen kao seka, domovina bila ti je cijela ova zipka kićena i meka, majka, ja i ova izba bijela. Ali poslije, kad si malo odrastao, ti si vidio da ti ne pripadaš samo ovoj zajednici, našoj kući i obitelji, nego da si ti pripadnik ovoga sela. Poslije, kad pođeš u školu, vidjet ćeš, da ti pripadaš još većoj, još široj zajednici, zajednici ljudi:
Kojim isti govor život sladi
Kojim isto srce grije grudi…
Oni sačinjavaju jednu veliku zajednicu koja se zove narod.
Oni imaju mnogo toga zajedničkog, što svi nazivaju svojim. N.pr. imaju zajedničke velikane s kojima se ponose pred drugim narodima kao što se mi Hrvati ponosimo sa svojim kraljem Tomislavom, Krešimirom, Zrinskim, Starčevićem, Kvaternikom i s našim Poglavnikom. Nikada ne ćete čuti pripadnika drugog naroda n.pr. Srbina, da bi te ljude nazvao svojim i da bi se s njima ponosio.
A mi s ponosom izgovaramo: oni su naši! I mi znamo, kako su naši velikani učinili velika i sjajna djela, kojima se divio čitav svijet. Kako su oni čitavim svijetom pronijeli slavu hrvatskoga imena. Vi znate, da su nas katoličke Hrvate zvali svuda u Evropi: predziđe kršćanstva. A u isto vrijeme su muslimanski Hrvati na drugoj strani bili najugledniji dostojanstvenici na dvorovima sultana na kojima se govorilo hrvatskim jezikom…
Kad se trebalo braniti svoju grudu zemlje na kojoj žive Hrvati, naši su pređi bili prvi. Bili smo narod ratnika i boraca za krst časni i slobodu zlatnu. No osim toga našlo se kod nas ljudi, koji su dospjeli usred bojne buke da pograbe pero još u ruke, – da napišu krasna književna djela, koja dokazuju, da mi Hrvati nismo samo narod vojnika, nego i kulturni narod književnika, umjetnika i učenjaka.
I, evo dragi ustaški junaci, to sve što su oni nama ostavili, to je naš dom, to je naša domovina. Obranili su nam naše lijepe krajeve svojom krvlju. Njima imamo zahvaliti da divno Jadransko more možemo nazivati našim. Ostavili su nam slavu ratnika i boraca, slavu umjetnika i književnika.
To je sve naš dom, to je naša domovina. Baština naših umrlih junaka. I oni su nam je ostavili, ne da se samo s njom hvalimo, nego da njihovu baštinu još povećamo, da nastavimo njihovo djelo.
U spomenutoj pjesmi “Domovina” pita na završetku otac svoga maloga sina: Hoćeš li mi, sinko, ti djedova stazom?
A mali sinčić odgovara:
Hoću, tato, kunem ti se vjerom
Radit ob dan, učit u noć kasnu.
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu.
Vidite, dragi ustaški junaci, taj mali je pokazao tim riječima sve ono, što mi razumijevamo pod rječju: spreman!
Spreman! – raditi, učiti, da se izobrazim za pametnog, spremnog i za svaki posao sposobnog Hrvata, koji će moći dobro poslužiti domovini.
Spreman! – slušati i pokoravati se svojim predpostavljenima, držati disciplinu na svakom koraku, jer se bez discipline ne postizava ništa.
Spreman! – žrtvovati se, pregorjeti svoje lične želje i prohtjeve, jer samo na žrtvama gradi se veličina hrvatskoga doma.
Zato, dragi ustaški junaci, izgovarajte naš pozdrav s poštovanjem, da pokažete, da razumijete što on znači.
Pokažite u životu, da ste razumjeli naš ustaški pozdrav. Ne izgovarajte ga samo riječima, nego i u vašem vladanju pokažite da ste zbilja ZA DOM SPREMNI!
Logor ustaške mladeži”
tacno
