Dragutin Kovačević Dado - Svjetski dan zahoda
Frano Cebalo - Čekaonica
Franjo Ljubej - Stadion
__________________________
Dražen Jergović - Gripa
Najmanje je oboljelih od gripe među umirovljenicima. Očito je to skupina koja se najzdravije hrani.
____________________________
Ivan Grahovec - KONAČNI PRESTANAK UZBUNE
Ili kako smo konačno postali nespremni za sve osim za nove podjele
U našem gradu ovih se dana dogodilo nešto povijesno. Toliko povijesno da bi se, da imamo dovoljno kostura pri ruci, mogla organizirati i prigodna komemoracija. Navodno je konačno proglašena zabrana pozdrava „Za dom spremni“! Gotovo je! Kraj! Nema više dvojbi, nema više dvostrukih konotacija, nema više pravnih tumačenja koja ovise o mjestu, vremenu, raspoloženju i političkom položaju onoga tko pozdravlja.
Od sada vrijedi novo pravilo: tko je dosad bio za dom spreman, neka se prešalta na „Za dom nespremni“.
Napokon smo dobili pozdrav primjeren vremenu u kojem živimo. Jer, budimo iskreni, za što smo mi danas uopće spremni? Za nove izbore? Za stare svađe? Za nove komisije koje će objašnjavati stare komisije? Za još jednu raspravu o prošlosti, dok nam sadašnjost polako odlazi u inozemstvo?
A i političari su nam napokon odahnuli. Više nema onih Plenkovićevih čuvenih dvostrukih konotacija. Dosad je, izgleda, bilo važno gdje se pozdrav izgovara. Na groblju može, drugdje baš i ne može. Kao da povijest ima svoj kućni red: na ulazu u groblje ostavite zabranjene pozdrave, ali ih slobodno preuzmite pri izlasku, ako je komemoracija završena.
Sada je, srećom, sve jednostavnije. Nema više ni Penavinih muka. Iskapanje kostiju više neće biti potrebno radi povijesti, istine ili dostojanstva mrtvih, nego će se lijepo moći obaviti radi komemoriranja. Jer, ako nemaš dovoljno živih istomišljenika, uvijek se možeš osloniti na povijesne pokojnike. Oni barem ne postavljaju neugodna pitanja, ne traže odgovore i ne izlaze na izbore. A ako ih se dovoljno svečano komemorira, mogu poslužiti kao vrlo zahvalna politička kulisa.
Rat je, kažu, davno završio. Ustaša više nema, svi su pobijeni, povijest je napisana, prepisana, dopisana i ponovno otvorena. Ali čini se da je ostao jedan mali problem: oni koji su rođeni poslije četrdeset pete, a nekako bi željeli nastaviti tradiciju koju nisu ni živjeli. Kao da se povijesno nasljeđe može preuzeti bez odgovornosti, poput obiteljske kuće ili zemljišne čestice.
A naš grad? Naš grad je to riješio na svoj, originalan način. Kod nas više nema dvostrukih konotacija. Možeš biti za dom spreman, samo nemoj biti preglasan. A ako i budeš, ne brini. Mjerodavni te ionako neće čuti. Oni imaju važnijeg posla: moraju utvrditi je li netko nešto rekao, je li to mislio ozbiljno, je li rekao na pravom mjestu i je li možda samo citirao nekoga tko je to rekao prije njega.
U međuvremenu, običan čovjek pokušava živjeti. Plaća račune, kupuje sve skuplju hranu, gleda kako mu djeca odlaze i sluša kako mu se objašnjava da je najvažnije pitanje našega društva što je netko rekao prije osamdeset godina.
I tako mi neprestano ratujemo. Ratujemo u ratu, ratujemo u miru, ratujemo s mrtvima, ratujemo zbog mrtvih, a bogami i protiv živih. Kad nam ponestane neprijatelja, iskopamo kojeg iz povijesti. Kad nam ponestane argumenata, sazovemo povjerenstvo. Kad nam ponestane budućnosti, vratimo se u prošlost.
Na kraju smo došli do savršenog državnog i gradskog kompromisa: nemamo više ni rat ni mir, ni pobjednike ni poražene, nego vječne komemoracije na kojima se živi svađaju, a mrtvi služe kao dokazni materijal.
Zato predlažem da se uvede i novi državni praznik – Dan konačne nespremnosti. Toga dana nitko ne bi smio biti ni za što spreman. Političari ne bi smjeli davati izjave, povjesničari ne bi smjeli otvarati arhive, a građani ne bi smjeli pitati gdje su završile njihove plaće i budućnost.
Samo bi se jednom godišnje okupili, položili vijence, održali govore i svečano zaključili kako smo napokon riješili sve probleme iz prošlosti.
A onda bismo se, već sutradan, opet vratili u prošlost, jer za budućnost, očito, još nismo spremni.
Za dom nespremni!
Eto, možda je to jedini pozdrav koji danas iskreno opisuje naše stanje. I možda je, napokon, jedini oko kojega se svi možemo složiti.
_______________________
Jagoda Sablić - EPIGRAM
Ljudi se sve manje
peru,
vodu štede,
kožu ne deru.
________________________
NALIČJE TJEDNA Dražena Jergovića
MAJDA, tako ti je pao GRAH
Srećko Lazzari (1925.-2006.) – ODABRANI AFORIZMI
Samo je ovcama važno da su vuci siti.
Bogataši znaju što hoće. Siromašni što neće.
Obogatio se kopanjem. Kopao je drugima jamu.
Ako su bogati siti gladnih i siromašni su siti bogatih.
Uzalud mi krojite kapu. Ja glavu nosim u torbi.
Neki bi uz bračnu luku htjeli i luku u Braču.
Ljubav je bolest koja se liječi u krevetu.
Ljubav prema bližnjem se odgađa do daljnjega.
Svi smo mi Božji sinovi, ali je očito da nismo braća.
Pregazilo nas je vrijeme. Istraga je u toku.
Formalisti nisu nikad u formi.
Toliko sam umoran da bih legao i na rudu.