[caption id="attachment_114485" align="alignleft" width="460"] Zagreb, 15.02.2018 - Sjednica Vlade Republike Hrvatske. Na fotografiji Nina Obuljen Koržinek. foto HINA/ Daniel KASAP/ dk[/caption]
“Stalno su se negdje postavljala pitanja, negdje u javnosti – ‘oće li to biti neprofitni mediji. Tako je to postavljeno i tako će to biti”, kazala je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek gostujući u emisiji Nedjeljom u 2.
Stvarajući dojam da je od početka njeno Ministarstvo namjeravalo novac Europskog socijalnog fonda za razvoj medija zajednice dati u ruke neprofitnim medijima, ministrica je kritike da se on pokušava skrenuti u džepove komercijalnih medija nastojala označiti kao neutemeljene. Međutim, da bismo utvrdili je li doista “to tako bilo postavljeno”, kako ministrica kaže, nužno je popratiti evoluciju zablude o tome da će i ESF financirati komercijalne medije. To je u Hrvatskoj do sada bilo itekako moguće s nizom javnih subvencija, što se nipošto ne može čuti od glasnih kritičara neprofitnih medija, ali s europskim novcem je došlo do komplikacija. Naime, upravo su ministrica i njeni suradnici u Ministarstvu više nego zaslužni za širenje “zlonamjerne interpretacije” da se neprofitne želi ostaviti na suhom, usprkos pravilima ESF-a.
Jer ako govorimo o definiciji medija zajednice kakvu je “tako postavila” EU, onda je ministrica u pravu – “to je tako bilo postavljeno”. Ali što se Ministarstva tiče, to se ne može reći. Podulji period u Runjaninovoj nisu baš bili sigurni slažu li se da u definiciju medija zajednice upadaju samo neprofitni mediji, pa su je tražili mjesecima, izbjegavajući odgovore na direktna pitanja. Traženje je počelo lani, već pri sazivanju sastanka radne skupine za program „Razvoj medija zajednice“ 9. svibnja. Ministarstvo kulture je tad uputilo članovima nacrt Sažetka operacija za program Razvoj medija zajednice, u kojemu stoji da su se u EU mediji zajednice pokazali kao dobar model socijalne inkluzije, no da se u Hrvatskoj oni tek trebaju razviti te da se tom konceptu “približavaju” neki od nakladnika medija u RH.
Zanimljivo, prvi primjer takvih nakladnika koji im je pao na pamet u radnom dokumentu bili su – lokalni komercijalni mediji, jer su bliski sredinama u kojima djeluju. Ministarstvo je tu prisnažilo mišljenjem da je nužno poticanje pojedinaca iz ranjivih skupina da se aktivno uključe u proces stvaranja informacija u oba sektora – dakle, i u neprofitnom i u komercijalnom, e da bi se ostvarilo socijalno uključivanje.
Činjenica da su u radnu skupinu pozvani i predstavnici Hrvatske udruge radijskih nakladnika (HURIN) nije odagnala te sumnje. Članstvo HURIN-a mahom se sastoji od lokalnih javnih te komercijalnih radio postaja. Tu su, primjerice, stanice, čiji slušatelji značajan komad vremena troše na promotivne klipove – od Antene Zagreb i Radija 101 preko Narodnog i Otvorenog, pa i vjerskih stanica poput Radio Marije te Hrvatskog katoličkog radija.
Vidjevši da je Ministarstvo zalutalo u svojoj potjeri za definicijom, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković još u svibnju nudi pomoć: “U skladu s dokumentima i praksom koja se uvriježila u EU, medije zajednice treba definirati uzimajući u obzir tri kriterija: 1. da su neprofitni i nezavisni te angažirani u aktivnostima javnog i građanskog interesa u svrhu dostizanja ciljeva koji imaju širi društveni značaj i doprinose interkulturalnom dijalogu 2. da su odgovorni zajednici kojoj služe na način da se onemogućuje stvaranje i utjecaj hijerarhijskih mreža 3. da su otvoreni sadržajima koje stvaraju članovi zajednice uz profesionalni status uredništva.”
Predlaže nadalje da korisnici budu “neprofitni mediji kako su definirani Zakonom o elektroničkim medijima“; neprofitni pružatelji medijskih usluga, odnosno nakladnici televizije ili radija te neprofitni pružatelji medijskih usluga iz članka 19. i 79. ovog Zakona. A ti nakladnici mogu biti ustanove, vijeća i udruge nacionalnih manjina, obrazovne ustanove, zdravstvene ustanove te druge ustanove, vjerske zajednice, studentske udruge, školske udruge, udruge građana te druge nevladine udruge s pravnom osobnošću, kao i neprofitne zadruge posvećene zadovoljavanju informativnih, obrazovnih, znanstvenih, stručnih, umjetničkih, kulturnih, vjerskih i drugih potreba javnosti.
I tu prestaje rad radne skupine. Samo dva tjedna kasnije HND-ovim tijelima, Ministarstvu i Agenciji za elektroničke medije, koja ima čak pet svojih predstavnika u toj skupini, stiže anonimno pismo navodnih “novinara komercijalnih medija”. Ondje se direktno obraćaju Lekoviću, prigovarajući mu “nepravilnosti u radu”, nanošenje štete i otežavanje položaja i uvjeta rada novinarima – “većinskom članstvu našeg HND-a”, jer “isključivo vodite brigu o novinarima neprofitnog, tzv. trećeg medijskog sektora”.
U pismu Lekovića poučavaju da “intencija zakonodavca, najprije EU, a danas i HR, je da se državnim potporama sufinanciraju sadržaji koji… najčešće po komercijalnim kriterijima nikad ne bi nastali”, ali mu i postavljaju ultimatum. Ne bude li “zastupao interese svih članova HND-a” oni će biti “prisiljeni zatražiti [njegovu] ostavku na mjesto predsjednika”.
Ministarstvo se i dalje ne javlja po pitanju radne skupine, a ministrica, mjesecima nakon njenog formiranja, i dalje ne zna što su mediji zajednice, nego misli.
U listopadu 2017. se tako požalila i novinarki Melisi Skender u intervjuu za HND-ov “Novinar” kako je to područje “prilično loše uređeno”, da “nije moguće doći do jednoznačne definicije na što točno mislimo”, a “čim nešto ne možete definirati, ne možete donijeti ni kriterije”.
Šumi nejasnoća Obuljen Koržinek zatim doprinosi uvođenjem posve nove logike u (re)definiranju medija zajednice: “[Č]injenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70- 80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost”.
U istom će intervjuu kazati da je “više od 90 posto hrvatskih izdavača d.o.o., pa zar oni rade za nekakav svoj profit i isključivo privatni interes?” da bi na zadnje pitanje – kako će na kraju kod nas biti definirani mediji zajednice? – odgovorila: “Kada bude objavljen natječaj, onda će se vidjeti.”
Mjesec dana kasnije, na Danima elektroničkih medija, ponovo ne uspijeva dati koherentnu definiciju medija zajednice. Ne otkriva ni hoće li neprofitni mediji biti, kao u EU, pogodni za financiranje iz ESF-a, za razliku od komercijalnih, nego više puta ponavlja da Ministarstvo u okviru cjelokupne politike koju vodi ravnopravno tretira sve dijelove medijskog sektora – “javne, komercijalne, lokalne, neprofitne i medije zajednice”. “Zlonamjerne su interpretacije da se bilo koga želi zakinuti. Naš je cilj da se definicije jasno postave.”
Na pitanje što je njen prethodnik Zlatko Hasanbegović mislio kad je poručio neprofitnim medijima da se financiraju iz Europe, među ostalim, izriče i sljedeću maglovitu formulaciju: “Ja sam za širenje sustava potpore i na medije koji do sada njima nisu bili obuhvaćeni, ali to se ne radi telefonskim razgovorima i osobnim kontaktima, pa da na kraju svi snose posljedice.”
Dakle, kada ministrica ostavlja dojam da su stvari postavljene od početka i da će ih se Ministarstvo pobožno pridržavati do kraja, to ne znači da nije uložen višemjesečni trud da se iste te postavke postave na tjeme.
faktograf
“Stalno su se negdje postavljala pitanja, negdje u javnosti – ‘oće li to biti neprofitni mediji. Tako je to postavljeno i tako će to biti”, kazala je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek gostujući u emisiji Nedjeljom u 2.
Stvarajući dojam da je od početka njeno Ministarstvo namjeravalo novac Europskog socijalnog fonda za razvoj medija zajednice dati u ruke neprofitnim medijima, ministrica je kritike da se on pokušava skrenuti u džepove komercijalnih medija nastojala označiti kao neutemeljene. Međutim, da bismo utvrdili je li doista “to tako bilo postavljeno”, kako ministrica kaže, nužno je popratiti evoluciju zablude o tome da će i ESF financirati komercijalne medije. To je u Hrvatskoj do sada bilo itekako moguće s nizom javnih subvencija, što se nipošto ne može čuti od glasnih kritičara neprofitnih medija, ali s europskim novcem je došlo do komplikacija. Naime, upravo su ministrica i njeni suradnici u Ministarstvu više nego zaslužni za širenje “zlonamjerne interpretacije” da se neprofitne želi ostaviti na suhom, usprkos pravilima ESF-a.
Jer ako govorimo o definiciji medija zajednice kakvu je “tako postavila” EU, onda je ministrica u pravu – “to je tako bilo postavljeno”. Ali što se Ministarstva tiče, to se ne može reći. Podulji period u Runjaninovoj nisu baš bili sigurni slažu li se da u definiciju medija zajednice upadaju samo neprofitni mediji, pa su je tražili mjesecima, izbjegavajući odgovore na direktna pitanja. Traženje je počelo lani, već pri sazivanju sastanka radne skupine za program „Razvoj medija zajednice“ 9. svibnja. Ministarstvo kulture je tad uputilo članovima nacrt Sažetka operacija za program Razvoj medija zajednice, u kojemu stoji da su se u EU mediji zajednice pokazali kao dobar model socijalne inkluzije, no da se u Hrvatskoj oni tek trebaju razviti te da se tom konceptu “približavaju” neki od nakladnika medija u RH.
Zanimljivo, prvi primjer takvih nakladnika koji im je pao na pamet u radnom dokumentu bili su – lokalni komercijalni mediji, jer su bliski sredinama u kojima djeluju. Ministarstvo je tu prisnažilo mišljenjem da je nužno poticanje pojedinaca iz ranjivih skupina da se aktivno uključe u proces stvaranja informacija u oba sektora – dakle, i u neprofitnom i u komercijalnom, e da bi se ostvarilo socijalno uključivanje.
Činjenica da su u radnu skupinu pozvani i predstavnici Hrvatske udruge radijskih nakladnika (HURIN) nije odagnala te sumnje. Članstvo HURIN-a mahom se sastoji od lokalnih javnih te komercijalnih radio postaja. Tu su, primjerice, stanice, čiji slušatelji značajan komad vremena troše na promotivne klipove – od Antene Zagreb i Radija 101 preko Narodnog i Otvorenog, pa i vjerskih stanica poput Radio Marije te Hrvatskog katoličkog radija.
“1. da su neprofitni”
Vidjevši da je Ministarstvo zalutalo u svojoj potjeri za definicijom, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković još u svibnju nudi pomoć: “U skladu s dokumentima i praksom koja se uvriježila u EU, medije zajednice treba definirati uzimajući u obzir tri kriterija: 1. da su neprofitni i nezavisni te angažirani u aktivnostima javnog i građanskog interesa u svrhu dostizanja ciljeva koji imaju širi društveni značaj i doprinose interkulturalnom dijalogu 2. da su odgovorni zajednici kojoj služe na način da se onemogućuje stvaranje i utjecaj hijerarhijskih mreža 3. da su otvoreni sadržajima koje stvaraju članovi zajednice uz profesionalni status uredništva.”
Predlaže nadalje da korisnici budu “neprofitni mediji kako su definirani Zakonom o elektroničkim medijima“; neprofitni pružatelji medijskih usluga, odnosno nakladnici televizije ili radija te neprofitni pružatelji medijskih usluga iz članka 19. i 79. ovog Zakona. A ti nakladnici mogu biti ustanove, vijeća i udruge nacionalnih manjina, obrazovne ustanove, zdravstvene ustanove te druge ustanove, vjerske zajednice, studentske udruge, školske udruge, udruge građana te druge nevladine udruge s pravnom osobnošću, kao i neprofitne zadruge posvećene zadovoljavanju informativnih, obrazovnih, znanstvenih, stručnih, umjetničkih, kulturnih, vjerskih i drugih potreba javnosti.
Pismo “većinskog članstva”, odnosno “novinara komercijalnih medija” s prijetnjom Lekoviću
I tu prestaje rad radne skupine. Samo dva tjedna kasnije HND-ovim tijelima, Ministarstvu i Agenciji za elektroničke medije, koja ima čak pet svojih predstavnika u toj skupini, stiže anonimno pismo navodnih “novinara komercijalnih medija”. Ondje se direktno obraćaju Lekoviću, prigovarajući mu “nepravilnosti u radu”, nanošenje štete i otežavanje položaja i uvjeta rada novinarima – “većinskom članstvu našeg HND-a”, jer “isključivo vodite brigu o novinarima neprofitnog, tzv. trećeg medijskog sektora”.
U pismu Lekovića poučavaju da “intencija zakonodavca, najprije EU, a danas i HR, je da se državnim potporama sufinanciraju sadržaji koji… najčešće po komercijalnim kriterijima nikad ne bi nastali”, ali mu i postavljaju ultimatum. Ne bude li “zastupao interese svih članova HND-a” oni će biti “prisiljeni zatražiti [njegovu] ostavku na mjesto predsjednika”.
“To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice”
Ministarstvo se i dalje ne javlja po pitanju radne skupine, a ministrica, mjesecima nakon njenog formiranja, i dalje ne zna što su mediji zajednice, nego misli.
U listopadu 2017. se tako požalila i novinarki Melisi Skender u intervjuu za HND-ov “Novinar” kako je to područje “prilično loše uređeno”, da “nije moguće doći do jednoznačne definicije na što točno mislimo”, a “čim nešto ne možete definirati, ne možete donijeti ni kriterije”.
Šumi nejasnoća Obuljen Koržinek zatim doprinosi uvođenjem posve nove logike u (re)definiranju medija zajednice: “[Č]injenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70- 80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost”.
U istom će intervjuu kazati da je “više od 90 posto hrvatskih izdavača d.o.o., pa zar oni rade za nekakav svoj profit i isključivo privatni interes?” da bi na zadnje pitanje – kako će na kraju kod nas biti definirani mediji zajednice? – odgovorila: “Kada bude objavljen natječaj, onda će se vidjeti.”
Studeni 2017.: Definicija još nije pronađena
Mjesec dana kasnije, na Danima elektroničkih medija, ponovo ne uspijeva dati koherentnu definiciju medija zajednice. Ne otkriva ni hoće li neprofitni mediji biti, kao u EU, pogodni za financiranje iz ESF-a, za razliku od komercijalnih, nego više puta ponavlja da Ministarstvo u okviru cjelokupne politike koju vodi ravnopravno tretira sve dijelove medijskog sektora – “javne, komercijalne, lokalne, neprofitne i medije zajednice”. “Zlonamjerne su interpretacije da se bilo koga želi zakinuti. Naš je cilj da se definicije jasno postave.”
Na pitanje što je njen prethodnik Zlatko Hasanbegović mislio kad je poručio neprofitnim medijima da se financiraju iz Europe, među ostalim, izriče i sljedeću maglovitu formulaciju: “Ja sam za širenje sustava potpore i na medije koji do sada njima nisu bili obuhvaćeni, ali to se ne radi telefonskim razgovorima i osobnim kontaktima, pa da na kraju svi snose posljedice.”
Dakle, kada ministrica ostavlja dojam da su stvari postavljene od početka i da će ih se Ministarstvo pobožno pridržavati do kraja, to ne znači da nije uložen višemjesečni trud da se iste te postavke postave na tjeme.
faktograf
