Zbog svađe oko parkirališnog mjesta susjed je izudarao susjeda i otpremio ga u bolnicu u predinfarktnom stanju. Nikakva novost u Hrvatskoj, osim što u tom zločinu iz mržnje, budući da je prebijeni čovjek Srbin, leži sav apsurd hrvatske današnjice. Ispostavilo se naime da dotični nije nikakav četnik, kako mu je tepao dragi susjed, ravnajući se po njegovom srpskom prezimenu, nego je štoviše član vladajuće stranke, te da o tom generatoru mržnje ne razmišlja kao o krivcu za generalni užasni odnos prema vlastitoj manjini, nego misli da su to tek pojedinci… a saznalo se i da je napadač zaposlen u policiji, stoga sigurno član partije, i eto bizarnog sukoba na desnici. Hoću reći, trebalo bi se dobro informirati prije odluke o prebijanju susjeda srpskog prezimena ili nekoga tko samo govori ekavicom, jer baš taj može biti tvoj partijski drug.
U međuvremenu maskirana je gamad upala u jedan kafić blizu „kraljevskog“ grada Knina, u vlasništvu srpskog povratnika, pa palicama i vitlajući mačetom isprebijala goste, među njima žene i djecu, najmanje je imalo samo devet godina. Budući da je u kafiću bilo i stranih gostiju, stvar je prešla granice Hrvatske, kao još jedan dokaz o razmahanom hrvatskom fašizmu, a onda je uslijedio tipični cinizam ovdašnje politike: puštena je neprovjerena vijest da je vlasnik kafića u ratu bio čuvar zatvora u Kninu, tj. ratni zločinac, pa je shodno tome, podrazumijeva se, zaslužio da se njega i obitelj zatuče palicama.
No, jesu li jedini krivci bijednici maskiranih gubica koji batinaju žene i djecu ili su oni tek nužni produkt višegodišnje regresije Hrvatske u šovinizam i revizionizam čiji su agilni predvodnici predsjednica i premijer? Jer kako će drukčije nego teroriziranjem Srba reagirati te skupine na terenu, kada predsjednica države ekskulpira šefa zločinačke ustaške države Hrvatske, Antu Pavelića, govoreći da je tek „učinio neke greške“, a o konclogoru Jasenovac kazati kako „tek treba vidjeti gdje su kosti, ispitati što se točno dogodilo“. A te kosti više od 80 tisuća, mahom Srba, odavno su evidentirane, imena žrtava izložena u logoru Jasenovac. Onome što ga je organizirao Poglavnik koji je samo „učinio neke greške“, onaj čija slika krasi vilu nedavno smijenjenog ministra uprave, političkog tajnika HDZ-a i miljenika premijera, koji će, nakon toga otkrića, kazati kako je „to loše“, te da ga je iznenadilo. A vlasnik vile ironično se sprdati da to nije Pavelić, nego „njegov djed“.
Je li premijera „iznenadilo“ i da mu je ministar zdravstva rado pohodio Pavelićev grob u Španjolskoj? Je li ga „iznenadio“ sumanuti rasizam prve tajnice ambasade u Berlinu, neke imbecilne desničarke, koja Hrvatsku reklamira kao rasno „čistu“ državu, a odnos Angele Merkel prema migrantima naziva „nedostatkom vlastite kulture“, mada ta gospođa ludilo promovira već godinama? Ili je cinizam koji se arogantnom premijeru u svakoj prilici cijedi niz bradu samo dio iste uznapredovale fašističke priče, pa će najnoviji slučaj grubog etničkog nasilja u onom kafiću nazvati „djelom pojedinaca“, a ne rezultatom sistemske politike koja godinama potiče nasilje. Nego će na braniku desničarskog revizionizma, zajedno s predsjednicom, jadno se dodvoravajući ekstremnom biračkom tijelu, krivca za nepodnošljivu društvenu klimu pronaći u komunizmu koji da se „prokrijumčario u demokraciju“. Samo što, eto, nitko po ulicama i na koncertima ne viče „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ ili „Tvornice radnicima“, ali je zato ustaški „Za dom spremni“ sastavni dio svake manifestacije.
I ima li veće nesreće za ovu zemlju nego kad ti fašist s druge strane granice, srbijanski predsjednik, poruči kako se „sada vidi da su hrvatski Srbi imali pravo pobuniti se prije 30 godina“? A opet, zar nije tragična država u kojoj nema političke reakcije na to da donedavni član vlade, a sada član parlamenta, svoju sumnjivo stečenu vilu reklamira slikom vođe zločinačke ustaške države? I konačno, jesu li politički predstavnici Srba nevini u ludnici ili je koalicijsko koketiranje Milorada Pupovca s desničarskom vladom svojevrsna perverzija? Jer koliko uvjerljiv može biti njegov iskaz kako je Hrvatska, upravo zbog revizionizma i jačanja ustaštva, postala faktor nestabilnosti u regiji, a istovremeno je partner vlade koja tu nestabilnost kreira? I doista, smije li se posezati za nedopustivom političkom cenzurom, kakva je nedavno obavljena u njegovom manjinskom tjedniku, i to teksta poznatog autora koji je samo komentirao hrvatsko ustaštvo? Isto ono na koje će ovih dana ukazivati i vođa hrvatskih Srba, samo mnogo oštrijim riječima. I kome je time, tom političkom intervencijom u medijsku slobodu, napravljena usluga? Premijeru svakako jest, ali demokraciji ili srpskoj manjini nikako nije. Sada, kada se srpsko-hrvatski odnosi iskazuju jedino u obliku nasilja nad Srbima, šef srpske stranke traži internacionalizaciju problema i dalje s bizarne pozicije premijerova koalicijskog partnera. Ukopan na njoj, unatoč neviđenoj količini prijetnji i desničarske mržnje kojoj je izvrgnut, ali i obzirnih, ali uvjerljivih zamjeranja s lijeve strane. Utoliko više nije riječ o političkoj pragmi koja na dugi rok donosi dobro srpskoj manjini i pristojnim građanima Hrvatske, nego o demagoškoj neuvjerljivosti u vremenu koje traži zajednički otpor – i manjina, i građana, i ljevice – vladajućoj eliti koja je Hrvatsku već pretvorila u fašističko ruglo i doista je učinila faktorom nestabilnosti u regiji.
tacno
