Fašizam i antifašizam u izbornoj kampanji

Branitelji prosvjeduju pola godine, HDZ nakon petanest godina osvaja predsjedničku funkciju i na uzletu pobjeda na europskim i lokalnim izborima najavljuje pobjedu na parlamentarnim, ponovno raste otpor provođenju Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, diskurs devedesetih godina ponovno postaje legitiman. Što je vladajuća koalicija propustila napraviti i koliko je zaslužna za izborne uspjehe HDZ-a, kakva nas vladavina očekuje ako HDZ osvoji parlamentarne izbore i što će to značiti za društvo u cjelini za H-Alter govori Dario Nikić Čakar, viši asistent na Fakultetu političkih znanosti i predavač na kolegijima Uvod u komparativnu politiku, Političke stranke i Izborni sustavi. Nikić Čakar doktorirao je na temu "Prezidencijalizacija političkih stranaka: komparativna analiza britanske Laburističke stranke, Španjolske socijalističke radničke stranke i Hrvatske demokratske zajednice" te je jedan od članova hrvatskog tima koji je radio na aplikaciji EUvox2014 čija je svrha pružiti biračima informacije o kandidatima i njihovim programima za izbore za Europski parlament.

Hrvatska se posljednjih tjedana nalazi u raskoraku između proslave pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, obilježavanja događaja koje smo uobičajili označiti terminom Bleiburg i obilježavanju oslobođenja Jasenovca. Kako biste opisali atmosferu u kojoj se ta obilježavanja odvijaju?

Politička atmosfera je predizborna jer su hrvatske stranke i stranački sustav definirani uglavnom time da se stranke sukobljavaju oko ideoloških pitanja i jedino takvom ideologijom i nekakvim kulturološkim pitanjima mogu mobilizirati birače. Pokazalo se da je biračima očito puno važnije, ali i strankama koje to onda prepoznaju, kako se odrediti prema pitanjima kao što je Drugi svjetski rat, komunistička vladavina, (ne)potreba lustracije, jednakog vrednovanja žrtva, dok zapravo prava pitanja, socioekonomska pitanja, koja na Zapadu čine temelj sukobljavanja između stranaka, u Hrvatskoj uopće nisu važna. To je pokazalo i nekoliko istraživanja koja su provedena u Hrvatskoj.

Kolega Goran Čular i ja smo napravili longitudinalno istraživanje u kojem smo mjerili ideološke pozicije stranaka od 1990. godine naovamo i to preko izbornih programa stanaka tako što smo kvantificirali sam sadržaj izbornih programa, analizirali ih u odnosu na neke unaprijed definirane kategorije koje su važeće za demokracije u zapadnoj Europi. Pokazalo se, primjerice, da je HDZ na izborima 2011. bio na umjerenom lijevom centru, što se nikada ne bi reklo po retorici, kampanji, nastupu Jadranke Kosor gdje je ona zagovarala povratak Tuđmanovim korijenima jer je to, kako je rekla, "zalog za budućnost". Retorika se očito ponavlja i Karamarko je to još dodatno naglasio u ovo predizborno vrijeme jer shvaća da takvom retorikom može jako dobro mobilizirati svoje biračko tijelo.

Što možemo vidjeti i u kontekstu braniteljskih prosvjeda i podilaženja određenim interesnim grupacijama.

Upravo je ta veća mobilizacija bila presudna za pobjede HDZ-a na europskim i predsjedničkim izborima. To se najbolje može vidjeti na primjeru europskih izbora gdje je HDZ imao jaku mobilizaciju svojih core birača koji se snažno identificiraju sa strankom. Njih ne mogu mobilizirati s temama kao što su pitanja veće ili manje redistribucije, ili pitanja socijalne države.

Mislite li da je involviranost HDZ-a oko pitanja poput privatizacije Imunološkog zavoda pokušaj bavljenja "ozbiljnim" temama ili je to samo jedan od načina privlačenja interesnih grupacija kao potencijalnih birača?

Sama involviranost prosvjednika iz Savske oko spasa Imunološkog zavoda se na neki način postavlja kao par excellence hrvatsko nacionalno pitanje jer je tu u pitanju doslovno hrvatska krv koju treba spasiti od stranaca, tj. hrvatski kapital treba spasiti hrvatsku krv. Naravno, ima tu elemenata nacionalističke retorike koja se uvijek može lako iskoristiti u predizborne svrhe.

Sadašnji trendovi pokazuju da će HDZ sa svojim partnerima na idućim parlamentarnim izborima osvojiti zakonodavnu i izvršnu vlast. Kakav tip vladavine možemo očekivati s obzirom na njihovu spregu s desnim udrugama i pokretima, od antićiriličnog pokreta u Vukovaru do branitelja u Savskoj?

Mislim da se HDZ neće ovako ponašati na vlasti jer opozicijsko djelovanje svakoj stranci pa tako i HDZ-u, daje tu nekakvu slobodu djelovanja, tj. može pričati slobodno i slobodnije od stranke na vlasti jer stanku na vlasti ipak nešto obvezuje i mora paziti što će obećati i kako će to realizirati. Znamo kako se Sanader ponašao 2000. godine, no kasnije je moderirao svoju politiku i poziciju stranke, pomaknuo se snažno prema centru, odrekao se Tuđmanovog naslijeđa i ponudio neki novi pristup izgradnji stranke kao nekakve moderne demokršćanske stranke.

Možemo li usporediti situaciju dolaska Sanadera "reformatora" i dolazak Karamarka kao potencijalnog premijera i same događaje koji se odvijaju oko toga, tj. događaje i ozračje u kojima se njihov dolazak događa?

Ne bih rekao da je retorika kao ona iz devedesetih, ali nikada mi nije bilo posve jasno što znači povratak tuđmanizmu i što bi bila ta Tuđmanova ideologija i koji je to njegov koncept. Ako je to državotvorni koncept, on je ostvaren.

Da, ali ovdje pričamo o tome u smislu da se diskurs devedesetih ponovno legitimira, a to ne dolazi samo od branitelja iz Savske, već i od pojedinih zastupnika. Ne sankcionira se isticanje ustaških obilježja, uzvika "Za dom spremni", takav diskurs opet ulazi u javni. Karamarko priča o svenacionalnom pomirenju kao što je to Tuđman radio. I u tom kontekstu pričamo o povratku Tuđmanovim vrijednostima. To se vidi i na primjeru predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja izlazi izvan svojih ustavnih ovlasti i oko sebe okuplja interesne grupacije i zapravo shvaća predsjedničku funkciju kao što je bila za vrijeme Tuđmana.

Ako predsjednici sada nije jasno koje su njene ovlasti, ubrzo će shvatiti da tu zapravo ne može ništa napraviti. Očito postoji taj nacionalistički diskurs koji je jače izražen nego sredinom dvijetisućitih godina. Možda je početkom dvijetisućitih godina bio tako jako izražen kada je lijeva koalicija osvojila vlast te je bila ekstremno naglašena ta opasnost od lijeve, crvene koalicije. Dobro je što su demokratske institucije stabilne i konsolidirane te imaju mehanizme kroz koje mogu amortizirati sve te pritiske koji dolaze s desnice.

Ali pitanje je rade li to. Imamo neprijavljeni, ilegalni prosvjed u Savskoj već pola godine i SDP nije napravio ništa po tom pitanju.

I dobro je da nije napravio ništa po tom pitanju. Da su se slijepo držali zakona zapravo bi si stvorili više problema. Ovako su išli logikom da će ih tolerirati i pustiti da rade što hoće, jer da su ih išli "deložirati", došlo bi do još veće mobilizacije desnih skupina i stranaka koji bi radile još veći pri tisak na Vladu. Ne smatram da je to nekakva kriza vladanja. Mislim da su demokratske institucije u Hrvatskoj dovoljno stabilne i konsolidirane da mogu izdržati takve pritiske bez ugrožavanja stabilnosti sustava. Da su zahtjevi početkom 2000-tih bili ekstremniji, da se mobilizirao veći broj ljudi te da je bila prisutna snažnija militarizacija koja bi ugrožavala Vladu, to bi bilo puno opasnije. No, već tada smo vidjeli da i desnica shvaća da se stvari trebaju odigravati unutar demokratskih institucija i okvira jasnih ustavnih pravila.

Koliko su usporedivi događaji sa splitske Rive iz dvijtisućitih s ovima danas?

Smatram je tadašnja situacija bila puno opasnija od današnje. Po snazi i pritisku kojeg vrše i potpori koju dobivaju od širih slojeva, današnji prosvjedi u Savskoj nisu usporedivi s onim s Rive. Tada se poslije deset godina vladavine HDZ-a desnica suočila s neizvjesnom situacijom. Postavljala su se pitanja što će se dogoditi s braniteljima, državom, demokracijom, s Hrvatskom kada smo napokon oslobodili teritorij, ostvarili tisućljetni san. Što će se dogoditi kada, po njima nereformirana ljevica, komunisti, preuzme vlast. Međutim, vidjeli smo da se nije ništa dogodilo. S druge strane kod nas postoji strah od ekstremne desnice koja će potkopati demokraciju, vratiti nas u nekakvo polu-demokratsko, neliberalno stanje iz devedesetih gdje će se ugrožavati ljudska prava i slično.

Ali sada imamo situaciju gdje se ne poštuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u smislu da se onemogućava upotreba ćirilice u Vukovaru.

Naravno, i to je problem. Smatram da je upravo tu Vlada pokazala svoju nesposobnost i neosjetljivost da riješi gorući problem, pokuša kroz dijalog provesti zakon, a opet da ne ide na štetu niti jedne strane. Iako su tu pokazali nesposobnost, smatram da su po pitanju braniteljskih prosvjeda više pokazali političku snalažljivost i lukavost, nego nekakvu slabost svoje vlasti.

Pitanje ćirilice u Vukovaru velik je problem, naziva se pismom okupatora i jasno se ističe, barem sa strane branitelja iz Savske i stožera za obranu Vukovara, da ćirilici "nikada neće biti mjesto u Vukovaru". SDP vjerojatno neće riješiti taj problem za vrijeme svog mandata. Kako će se HDZ nositi s tim pitanjem?

Vidimo kako se lokalni HDZ u Vukovaru nosi s tim i da odbijaju svaku mogućnost postavljanja ćiriličnih ploča, barem što se može vidjeti iz izjava gradonačelnika Penave prema kojem Vukovar nikada nije bio dvojezični grad i niti bi sad trebao postati. Možda to može biti simptomatično, ali jedna je stvar ponašati se u oporbi i na lokalnoj razini. Ipak smatram da će biti drukčije kada jedna velika stranka kao HDZ preuzme odgovornost za vođenje države. Što se tiče ideoloških sukoba, ne smatram da je samo HDZ za to kriv, jer SDP-u to isto na neki način odgovara. To se može vidjeti kroz pojedine izjave ministara i premijera kojima potenciraju sukobe kako bi mobilizirali vlastiti blok birača.

Spomenuli ste strah od ekstremne desnice u Hrvatskoj. U europskom kontekstu takve stranke jačaju. Kao primjere možemo uzeti grčku Zlatnu zoru ili mađarski Jobbik, a riječ je o strankama koje su otvoreno fašističke. Suočeni smo s rastom nacionalizma i ksenofobije koja je najviše usmjerena na migrante. Je li u tom kontekstu strah opravdan i koliko je realno da se nešto slično dogodi u Hrvatskoj?

Ne mislim da ekstremna desnica, pa i ljevica u Hrvatskoj ima takvog potencijala. Nacionalizam je uvijek problem i takav diskurs uvijek treba izbjegavati. Vidimo da birače u Hrvatskoj mogu mobilizirati samo ideološka pitanja ili problemi te se moramo pomiriti s tim da će se to teško promijeniti u dogledno vrijeme. Ako se nije promijenilo u 25 godina sumnjam da će se promijeniti u skorijoj budućnosti. Opasnost od ekstremne desnice nije tako izražena u Hrvatskoj. Nalazimo se u sedmoj godini ekonomske krize i to je više nego plodno tlo za takve pokrete, ali još se nije dogodilo to da ekstremno desna stranka dobije značajniju podršku, niti se dogodilo to da uspije na izborima. Imali smo Savez za Hrvatsku, ako ćemo ga percipirati kao našu ekstremnu desnicu, koji nije uspio na europskim izborima, a ni na predsjedničkim izborima. Stranke poput HČSP-a ili HSP-a egzistiraju već dvadeset godina u hrvatskoj politici, ali je dobro što nemaju potencijala prerasti u nešto više, čak i u situaciji teške ekonomske krize. Naravno da je nacionalizam loš i da nije dobar niti za jedno društvo, jer razara demokratsku političku kulturu i ne pridonosi ničemu, te ga treba pod svaku cijenu izbjegavati.

Hoće li se interesne skupine, npr. branitelji, koje se trenutno okupljaju oko HDZ-a i koje mu pomažu praktički da dođe na vlast, razočarati ako HDZ osvoji vlast?

Ne mislim da će HDZ, konkretno u slučaju branitelja, promijeniti priču, jer bi bio sulud potez da se odrekne takve stabilne potpore koju mu tradicionalno pružaju branitelji, ali vjerujem da im neće moći isporučiti ono što očekuju. Kao što sam rekao, jedna stvar je kako se ponašaju u oporbi, a druga je stvar kada dođu na vlast i suoče se sa stvarnošću prazne blagajne, potrebom plaćanja kamata, inozemnih dugova i zadovoljavanja potreba ostalih društvenih skupina. Naravno da će biti razočaranja, i to smo simptomatično mogli vidjeti kada je HDZ okrenuo leđa Željki Markić i odbio je podržati u nastojanju da prikupi potpise i pokrene referendumsku inicijativu o izmjeni izbornog sustava. Ona se jako razočarala u stranačko vodstvo jer je imala velika očekivanja. Međutim, HDZ ju je podupro u trenutku kada je smatrao da je to njemu u interesu, a okrenuo leđa kada mu to nije odgovaralo. Njeno razočarenje s ponašanjem vodstva HDZ-a je bilo jako očito. Očekivala je da će je zbog ideološke bliskosti i svjetonazora bezrezervno podržati bez obzira na to što ona predložila. HDZ je po pitanju lojalnosti biračkog tijela jako sretan. Ne znam koja stranka u najtežim razdobljima može računati na dvadesetak posto potpore bez obzira na to što su najviši stranački dužnosnici pokrali pola proračuna i pronevjerili milijarde.

To govori nešto i o samim biračima.

Naravno, govori da su snažno povezani i identificirani sa strankom, da će bez obzira na to što stranka i stranačko vodstvo napravili glasovati za njih. I to HDZ-u jako dobro koristi. Da su se neke stranke našle u sličnoj situaciji i pri tom imale malo nestabilnije biračko tijelo, jednostavno bi nestale ili bi bile potpuno marginalizirane. HDZ-u se to ne može dogoditi.

Posebnu simboličku težinu u sebi sadrže postupci predsjednice Republike. Izbjegla je otići na službenu komemoraciju u Jasenovac, no najavljuje da se sprema na Bleiburg. Kakvu poruku time šalje?

Pitanje je kome želi poslati poruku. Šalje li time poruku desnom biračkom tijelu ili lijevom, šalje li poruku Vladi i ministrima ili svom bivšem šefu Karamarku. Naravno da ima slobodu birati što će raditi i kakve će odluke donositi, sama odgovara za svoje postupke i to će u konačnici vrednovati birači na sljedećim izborima, kao što su vrednovali rad Ive Josipovića. Međutim, čini mi se da se nekakva osobna napetost, koja se stvorila imeđu nje i premijera, ne treba prelijevati na takve stvari kao što je obilježavanje sedamdesete godišnjice proboja logoraša u Jasenovcu. Trebala je doći tamo na taj dan. Mogla je doći i ranije, ali trebala je kao predsjednica države doći na dan komemoracije i obilježiti to s cijelim državnim vrhom jer je to njena politička odgovornost kao poglavara hrvatske države, koji treba predstavljati sve hrvatske građane.

Upravo je to i naglašavala u svojim predizbornim istupima, ali i kasnije.

Zbog toga mi se i taj potez činio nelogičan. Može ona imati svoje razmirice s premijerom, ne otići na neku sjednicu, izbjegavati susrete s njim, ali ne oko ovakvih stvari koje su jako važne građanima. Mobilizacija i ideološki sukobi oko takvih događaja stvaraju jaku emocionalnu napetost na ljevici i desnici. Jasno je da bi njen dolazak u Jasenovac, kao što bi možda Milanovićev dolazak na Bleiburg, smanjio neke napetosti. Čini mi se da su ukopani u tim svojim rovovima i da ne mogu ili ne žele, napraviti iskorak s ciljem ublažavanja napetosti.

Predsjednica je spominjala kako je potrebno depolitizirati Jasenovac i Bleiburg. Je li to uopće moguće?

Ne može se depolitizirati pitanje koje je politizirano sedamdeset godina. Kako depolitizirali Bleiburg koji je politizirala desnica tijekom cijelog jugoslavenskoga i post-jugoslavenskog razdoblja, ili Jasenovac koji je politiziran svih sedamdeset godina? To je ekstremno elektrizirano pitanje za obje strane i problem je što se ta napetost ne želi smanjiti, a trebala bi. Čini mi se da je glavni problem to što su izborne kampanje postale stalne, u njima nema predaha, birači se ne mogu odmoriti od politike. Zasigurno da građani ne potenciraju probleme i možda im to i nije toliko važno ili žele da to prestane biti važno. Političari i političke elite su problem, jer oni potenciraju takve probleme i sukobe. Oni su najodgovorniji za tenzije i sukobe oko pitanja kao što su Bleiburg i Jasenovac. Situacija bi bila drugačija da oni naprave korak prema razgovoru ili kompromisu. Ne mislim da je pritisak neizdrživ za hrvatsko društvo, jer se nosimo s tim već dugi niz godina, ali je problem iskorištavanje takve situacije od strane političkih elita koje profitiraju na takvim sukobima.

Svakako im odgovara polarizirano društvo unatoč konstantnom zazivanju jedinstva.

Naravno, ali mi u neku ruku čak i smeta to potenciranje hrvatskog jedinstva bez obzira potencira li ga desnica ili ljevica. Zašto bismo bili ujedinjeni? Ne znam niti jedno društvo koje nije polarizirano oko nekog pitanja. Normalno je da u društvu postoje rascjepi koji polariziraju društvene skupine koje se sukobljavaju i koje imaju različita gledišta i vizije razvoja zajednice. Smatram da to nije loše. Zašto bi svi morali imati isto mišljenje oko pitanja koja su trenutno smatrana iznimno štetnim za hrvatsko društvo? Mislim da nije dobro inzistirati na jedinstvu jer što bi onda ljevica nudila u odnosu na desnicu. Demokracija upravo omogućuje da jedni nude alternativna rješenja u odnosu na druge. Naravno, pod uvjetom da se sve odvija u kontekstu konvencionalne politike te demokratskog načina sukobljavanja vrijednosti i koncepata razvoja političke zajednice.

h-alter