Fejsbučne kritike

Domaća javnost opet se zapetljala u društvene mreže. Dva nedavna medijska skandala započela su lošim šalama u Facebook komentarima, pa bi ih zato najlakše bilo sažeti u jedan loš vic. On bi recimo mogao započeti pitanjem: Koja je razlika između statusa na Facebooku i statusa hrvatskog branitelja? Ili je, ipak, za viceve još prerano? Akteri, naime, nisu pokazali naročit smisao za humor, nervoza titra, nikome nije do smijeha. Podsjetimo se: prvi, znatno benigniji slučaj, započeo je kada su tri studentice Ekonomskog fakulteta u Zagrebu relativno pristojnim rječnikom kritizirale (ne)rad studentske referade ispod statusa anonimnog vlasnika profila ‘Sickforsound Mvp’. Ovaj je pak na fakultetske službenice prethodno izlio kiblu digitalnih govana, psovki i uvreda. Kako se do gospodina Sickforsounda iz razumljivih razloga nije moglo doći, oštre kazne suspenzije tupavom su odlukom Stegovnog povjerenstva preusmjerene na vlasnice profila potpisanih imenom i prezimenom.

Varaždinski psihijatar morao je otići sa svoga mjesta da bi se još jednom dalo do znanja kako branitelji ne idu nikud. Više od dva mjeseca nakon što su ilegalno okupirali javni prostor glavnog grada, ondje ih ne dira nitko: greške sistema nema

Tri su djevojke potom dospjele u središte pozornosti da se ondje ne bi našlo nekoliko jednostavnih pitanja. Kako uopće regulirati javni govor na mreži koja svojim korisnicima omogućuje anonimnost? Zašto je među svim naknadnim izjavama povjerenstva najmanje pažnje privukla jedina koja je bila samokritična, jedina kojom su naglasili da se problem sastoji u nemogućnosti kažnjavanja glavnog krivca? Što s anonimnim oglašavanjem preprodaje fotokopiranih knjiga, pisanja tuđih diplomskih radova i sličnih transakcija iz sive zone zakona, kojima vrvi ista ona javna Facebook grupa na kojoj je skandal pokrenut? I kako, naposljetku – zaoštrimo stvar do paroksizma – optuživati čak i one korisnike koji ne skrivaju svoj identitet ako krađa lozinki i hakiranje profila nisu tako rijetke prakse, ako čak ni policija ne može otkriti pokretače grupa namijenjenih vrijeđanju, ako naprosto nema načina da se načelno i neporecivo utvrdi ‘autorstvo’ na društvenoj mreži? Osnovna pitanja (ne)mogućnosti regulacije ‘novih medija’ starim pravnim praksama, međutim, sklonjena su u stranu, jer je pritisak javnosti uskoro usmjerio odluku fakultetskog Vijeća prema poništenju suspenzije, uvažavanju (fejs)bučne kritike i, napokon, produženju radnog vremena referade. Glas maloga čovjeka porazio je sistem, birokracija je kapitulirala, a priča završila odgovarajućim hepiendom. Za sve, doduše, osim za predsjednicu notornog povjerenstva, koja je u epilogu slučaja podnijela ostavku.

Ostavka koju je dao donedavni voditelj Odsjeka za psihijatriju varaždinske Opće bolnice Nenad Horvat, nakon što je na Facebooku ustvrdio da braniteljske prosvjedne kolone pokreće klerofašizam, također je označila poraz sistema. Razlika je, međutim, velika poput šatora iz Savske: dok je skandal na Ekonomiji otkrio sistemsku pogrešku, ovdje je poslužio tome da nam se poruči kako je sa sistemom, hvala na pitanju, sve u najboljem redu. Varaždinski psihijatar, naime, morao je otići sa svoga mjesta da bi se još jednom dalo do znanja kako branitelji ne idu nikud. Više od dva mjeseca nakon što su ilegalno okupirali javni prostor glavnog grada, potpalivši važećim zakonima vatricu ispod roštilja s janjetinom, ondje ih ne dira nitko: greške sistema nema. Više od dva tjedna otkako su otvoreno zaprijetili ‘krvavim Božićem’, škrgućući zubima u smjeru ‘izdajničke vlasti’, ta ih vlast i dalje krotko tolerira: greške sistema nema. Više od dvije decenije otkako im društvo izražava izdašnu materijalnu zahvalnost i osigurava neophodnu medicinsku pomoć, angažiravši oko njihovog zdravlja vrhunske stručnjake poput dr. Nenada Horvata, prava im ne propituje nitko: greške sistema nema. A greške ne može ni biti jer je sistem u potpunosti prilagođen onima koji se protiv njega danas navodno bune. On im je darovao primjerice groteskno prenapuhanu populaciju, unaprijed izuzetu od ozbiljnije revizije. Namijenio im je predanu institucionalnu brigu koja – kao što je Nikola Bajto uvjerljivo pokazao – nasuprot dogmi o endogenom problemu suicida, rezultira neusporedivo manjom stopom samoubojstava veterana u odnosu na ostatak društva. Osigurao im je liječnike koji su za tako nisku stopu dobrim dijelom zaslužni, a osigurava, evo, da ti liječnici – osim što rade svoj posao u korist branitelja – isključivo u njihovu političku korist smiju i javno govoriti.

Razlog je jasan: veterani su temeljni ulog ideoloških obračuna, samoproglašena garancija elementarnog društvenog mira, masa s kojom se nije pametno šaliti. Dok se po biroima za zapošljavanje gomilaju bataljuni rezervne armije rada, oni su nešto poput rezervne armije jada: traumatizirani, disciplinirani, uvijek spremni da ih se iskoristi u novim političkim bitkama. I posve je izlišno postavljati pitanje tko tom armijom manipulira onda kada je podržavaju zakon i bezakonje, psihijatri i policija, vlast i opozicija: onda kada je čitav sistem bespogovorno upregnut u njihovu dobrobit kako bi se protiv tog sistema što udobnije mogli buniti. A u tome je, naposljetku, i poanta. Razlika između statusa na Facebooku i statusa hrvatskog branitelja svodi se na to da kod prvog nikada ne možete biti sigurni tko iza njega stoji, dok su iza drugoga, evo, stali baš svi.

novosti