„Čovjek će postati velikanom u srazmjeru svoga zalaganja za dobrobit ljudi oko njega.“ Mahatma Gandhi, skraćena verzija njegovog imena; još da mu pišem ono prezime s Kara ne da mi se. Imamo mi vlastitog, upravo jednoglasno izabranog, ali mi se ne da pisati o njemu.
Bio je pacifist, zalagao se samo za mir i nije nikog dirao. Svejedno nije bio nekima dobar. Usmrtio ga je neki hindu fanatik.
Danas se jedva sjećam kako je bilo bez interneta. Susjedi su se poznavali, a sad samo po prezimenu na vratima znam susjeda. Pitam se koga poznamo. Susjeda pozdravimo, ako smo pristojni, ako nam ide na živce prođemo pored njega.
Dođemo kući ručamo s obitelji, svatko u svome svijetu. Životni tempo ne da ni da sami sebe upoznamo. Komuniciramo putem fejsa, brojimo lajkove, namještamo grimase smiješka, jer svi moramo biti sretni, jer dobar osmijeh vrijedi bar 100 lajkova. Lajkamo, dijelimo razne akcije u nadi da ćemo tako pomoći potrebitima. Još kad vidim ono podijeli i bit će uplaćen jedan dolar po lajku na račun potrebitog. Pomoć potrebitima daje se bez naslikavanja, kao kod naše političke elite. Njihova svaka kuna donirana je uslikana i objavljena iz više kutova. Naravno, dijeljena je do besvjesti lajkana od članstva i slučajnih fejs promatrača. Svi se zalažu za dobrobit drugih ljudi, a kad se kamere ugase ostaje im bitka za očuvanje vlastitih sinekura u kojima je dobrobit ljudi ne u drugom, nego u zadnjem planu.
Prate se tuđi živote, ili namjerno ili slučajno se navučeš na fejs i zaboravi se živjeti svoj. Znaš sve o svima, a o nikom ne znaš ništa. Slika vrijedi sto riječi. Izađeš na kavu i komuniciraš i verbalno i gledaš u taj glupi mobitel.
Ne trebaš kod popa da bi ispovijedao grijehe, tu je fejs. Jedini problem je oprost, jer sam odgovaraš i snošiš poslijedice vlastitih gluposti. Naravno, većina sebe prikazuje savršenima. Pitanje je koliko privatno poznaš te ljude, čijih si života na neki način postao dionik zbog društvenih mreža i s kojima svakodnevno komuniciraš.
Preko noći na internetu i fejsu postaješ poznat, ali nakon par dana zaboravljen.
Politika je opasno područje tu nema sredine, ili si desno ili lijevo. Naravno, za sve desno sam vjerojatno ili gotovo sigurno budala koja pojma nema .
Kako upoznati ljude, kad su od jutra na mobitelima i hiptnozirani teškim filozofskim razgovorima? Svi sve znamo, kako bi rekli, mnogo smo pametni. Svi smo virtualno savršeni ljudi i prijatelji, a ono ispod fasade je manje bitno. Bitan je selfie. Onda uvidimo da ta osoba nije ta kojom se predstavlja i razočaramo se, ili obrnuto. Kako je nismo poznavali, a ni ona nas? Bakice na selima imaju klupice i to je njihov fejs. Jebiga, i bakice se mordeniziraju i sve više koriste fejs, još malo pa će imati solarne punjače na klupicama.
Naša tradicija ogovaranja na klupicama odumire, ubi je fejs.
Bio je pacifist, zalagao se samo za mir i nije nikog dirao. Svejedno nije bio nekima dobar. Usmrtio ga je neki hindu fanatik.
Danas se jedva sjećam kako je bilo bez interneta. Susjedi su se poznavali, a sad samo po prezimenu na vratima znam susjeda. Pitam se koga poznamo. Susjeda pozdravimo, ako smo pristojni, ako nam ide na živce prođemo pored njega.
Dođemo kući ručamo s obitelji, svatko u svome svijetu. Životni tempo ne da ni da sami sebe upoznamo. Komuniciramo putem fejsa, brojimo lajkove, namještamo grimase smiješka, jer svi moramo biti sretni, jer dobar osmijeh vrijedi bar 100 lajkova. Lajkamo, dijelimo razne akcije u nadi da ćemo tako pomoći potrebitima. Još kad vidim ono podijeli i bit će uplaćen jedan dolar po lajku na račun potrebitog. Pomoć potrebitima daje se bez naslikavanja, kao kod naše političke elite. Njihova svaka kuna donirana je uslikana i objavljena iz više kutova. Naravno, dijeljena je do besvjesti lajkana od članstva i slučajnih fejs promatrača. Svi se zalažu za dobrobit drugih ljudi, a kad se kamere ugase ostaje im bitka za očuvanje vlastitih sinekura u kojima je dobrobit ljudi ne u drugom, nego u zadnjem planu.
Prate se tuđi živote, ili namjerno ili slučajno se navučeš na fejs i zaboravi se živjeti svoj. Znaš sve o svima, a o nikom ne znaš ništa. Slika vrijedi sto riječi. Izađeš na kavu i komuniciraš i verbalno i gledaš u taj glupi mobitel.
Ne trebaš kod popa da bi ispovijedao grijehe, tu je fejs. Jedini problem je oprost, jer sam odgovaraš i snošiš poslijedice vlastitih gluposti. Naravno, većina sebe prikazuje savršenima. Pitanje je koliko privatno poznaš te ljude, čijih si života na neki način postao dionik zbog društvenih mreža i s kojima svakodnevno komuniciraš.
Preko noći na internetu i fejsu postaješ poznat, ali nakon par dana zaboravljen.
Politika je opasno područje tu nema sredine, ili si desno ili lijevo. Naravno, za sve desno sam vjerojatno ili gotovo sigurno budala koja pojma nema .
Kako upoznati ljude, kad su od jutra na mobitelima i hiptnozirani teškim filozofskim razgovorima? Svi sve znamo, kako bi rekli, mnogo smo pametni. Svi smo virtualno savršeni ljudi i prijatelji, a ono ispod fasade je manje bitno. Bitan je selfie. Onda uvidimo da ta osoba nije ta kojom se predstavlja i razočaramo se, ili obrnuto. Kako je nismo poznavali, a ni ona nas? Bakice na selima imaju klupice i to je njihov fejs. Jebiga, i bakice se mordeniziraju i sve više koriste fejs, još malo pa će imati solarne punjače na klupicama.
Naša tradicija ogovaranja na klupicama odumire, ubi je fejs.
