Femicid, silovanje i “duhovni autoriteti”
Ana Rajković Pejić i Maja Celing Celić, članice udruge Adela: “Suspenzija” Zlatka Topolovca nije uslijedila radi pacijentica i svih žena, već zbog peglanja imidža ministra Vilija Beroša. Imajući na umu ubojstvo Mihaele Berak i silovanje koje je počinio Topolovec, moliti za duhovni autoritet muškaraca u obitelji, pogotovo u Osijeku, posve je izlišno, ali i opasno. U tom smislu dovoljno je postaviti pitanje – bi li se u takvom društvu moglo dogoditi da neki od “duhovnih autoriteta” uopće odgovara za femicid ili silovanje.
Udruga Adela je prva feministička udruga u Osijeku, a osnovana je prošle godine inicijalno kao reakcija na ubojstvo studentice Mihaele Berak. Ovih dana borbene žene iz i oko Adele imaju ključnu ulogu povodom slučaja ginekologa Zlatka Topolovca. Radi se o liječniku koji koji je u veljači ove godine nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i jednako dugu zabranu obavljanja liječničke djelatnosti za kazneno djelo silovanja, i to prilikom pregleda pacijentice. Osnivačice udruge i aktivne članice Maja Celing Celić, Sanja Kastratović i Ana Rajković Pejić su od samog početka upozoravale na ovaj slučaj i zahtijevale odgovore i reakciju institucija. Upravo organiziraju Dugi ženski marš koji će se održati na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama 22. rujna 2024. u Osijeku s glavnom porukom: Hrvatska je država koja zapostavlja žene!
Razgovaramo s Anom Rajković Pejić i Majom Celing Celić.
Što se dogodilo prije godinu dana i kako vas je to pokrenulo?
Politika zdravstvenih institucija prema kojoj one ne mogu ništa učiniti dovela je do situacije da se pacijenticama tajilo da ih pregledava nepravomoćno osuđeni ginekolog, što je institucijama očito sekundarna stvar u odnosu na presumpciju nevinosti
Maja Celing Celić: Bio je rujan, bablje ljeto, ubojstvo u gradu, policajac ubio curu. Sjećam se kako sam to popodne, bio je četvrtak, radila na računalu i istovremeno pratila, kao i svaki dan, aktualnosti u zemlji i gradu. Nije trebalo dugo da mi zasmrdi cijela priča. Čitala sam u nevjerici – bilo je to samoubojstvo, slučajno je opalio sigurnosni metak – što je sigurnosni metak? – čistio je pištolj, pa slučajno opalio, isprobavao novu futrolu. Ni sa kim nisam mogla podijeliti osjećaj užasa koji me prožimao. Što osjećaju roditelji koji su noć prije izgubili kćer, a sada čitaju o samoubojstvu, slučajnosti… Pisala sam Sanji [Kastratović] s nadom da će netko razumjeti što osjećam. Iako dugo nismo bile u kontaktu, brzo smo se skužile. Složile smo se da moramo napraviti nešto, reagirati na neusuvislosti iz policije. Čitavo vrijeme nam je bilo u glavi – kako se sada osjećaju roditelji. Pozvali smo ljude da dođu na kavu, kavu za ženska prava. Nismo prijavile okupljanje, jer smo očekivale možda desetak ljudi. Tu večer, četvrtak, 28. rujna, ispred osječkog željezničkog kolodvora, preko puta 1. policijske postaje, okupilo se njih 70-80, vjerojatno i više. Samo su dolazili. Pridružila nam se i ekipa studenata, ekoloških aktivista koji su se taj dan (a to smo shvatile tek kasnije) vezali uz ogradu HEP-a. Zatekli su i nas… no bilo nam je drago jer su prepoznali to da samo želimo čuti istinu. Željeli smo čuti ispriku za sve izgovorene laži. Bile smo užasno ljutite i frustrirane.
Nastavile smo s okupljanima. Kao važno pojačanje nam se pridružila Ana [Rajković Pejić]. Shvatile smo da ne smijemo odustati.
Ubrzo smo shvatile da u Osijeku nema udruge koja se bavi pravima žena. I onda smo krajem studenoga osnovale Adelu. Odlučile smo uložiti svoje vrijeme i znanje s nadom da ćemo istjerati pravdu za Mihaelu Berak kao i za sve ostale žrtve koje smo otkrile kroz vrijeme koje je uslijedilo.
Zašto se vaša udruga zove Adela? Tko je bila Adela Pavošević?
Ana Rajković Pejić: Udruga je dobila ime po osječkoj radnici i borkinji za ženska prava koja se, djelujući 1920-ih godina, zalagala za prava radnika i žena. Ona je, između ostaloga, pružala materijalnu pomoć siromašnim radnicima, sukobljavala se s poslodavcima, organizirala ženske sekcije, osuđivala “gramzljivost kapitala”. Istupala je kao žestoka protivnica militarizma. U osječkom kinu Apolo 1923. godine održala je govor protiv jačanja militarizma, rekavši da je ratna industrija dosegla goleme razmjere u stvaranju kapitalističke armije. Prema sačuvanim svjedočanstvima njezinih suvremenika predstavljala je “najopasniju točku na koju su padale najotrovnije strijele reakcije”. Uz Filipa Filipovića, Đuru Cvijića te Augusta Cesarca uhićena je u poznatoj aferi Diamanstein što je uvelike utjecalo na njezino zdravstveno stanje. Adela je umrla od tuberkuloze 1927. godine.
Što ste radile u ovih godinu dana?
Maja Celing Celić: Posebno smo upozoravale na ubojstvo Mihaele Berak te silovanje pacijentice u osječkom KBC-u. Ovi su slučajevi vrlo jasno manifestirali činjenicu da ostvarivanje prava prilaska glasačkoj kutiji ne osigurava sigurnost žene kako u javnom tako i u privatnom prostoru, te da je djelovanje u ovom smislu itekako potrebno.
Odlučile smo uložiti svoje vrijeme i znanje s nadom da ćemo istjerati pravdu za Mihaelu Berak kao i za sve ostale žrtve koje smo otkrile kroz vrijeme koje je uslijedilo
Raspisale smo natječaj za kratku priču, a potom i organizirale radionice pisanja kratkih feminističkih priča. U suradnji s Centrom za anarhističke studije održale smo tribinu povodom godišnjice rođenja Emme Goldman, a u suradnji sa Srpskim demokratskim formum odražale smo predavanje i radionicu na temu prava žena. Potom smo organizirale i našu prvu tribinu na temu “Jesu li feministknje zaista brkate?” kojom smo nastojale redefinirati prezentaciju feminizma i feministkinja u javnom diskursu. Surađujemo i s ostalim osječkim udrugama okupljenih oko inicijative Noćni marš Osijek. Također, svake prve subote u mjesecu organiziramo Tihu misu, pokazujući kako molitva za patrijarhat i pozivanje na čednost žena u gradu u kojemu je ubijena Mihaela Berak, te u bolnici silovana pacijentica, u najmanju ruku pokazuje nadrealno djelovanje koje ignorira stvarnost koju žene žive. Naime, imajući na umu navedena dva slučaja koja su potresla ne samo Osijek, nego i cijelu zemlju, moliti za duhovni autoritet muškaraca u obitelji, pogotovo u Osijeku, posve je izlišno, ali i opasno. U tom smislu dovoljno je postaviti pitanje – bi li se u takvom društvu moglo dogoditi da neki od “duhovnih autoriteta” uopće odgovara za femicid ili silovanje.
Ovaj slučaj s ginekologom Zlatkom Topolovcem je toliko užasan, ali i simptomatičan za institucionalno nasilje nad ženama kod nas. Kako komentirate (ne)postupanje institucija sve do nedavnog istupa druge svjedokinje o pregledu koji se dogodio ovog mjeseca?
Ana Rajković Pejić: Udruga je otpočetka uključena u ovaj slučaj, pa su tako naše prve akcije bile vezane uz komunikaciju gotovo sa cjelokupnim sustavom zdravstva, od KBC-a Osijek preko Hrvatske liječničke komore sve do Ministarstva zdravstva. Svi su gotovo od početka bili upoznati s činjenicom da nepravomoćno osuđeni silovatelj i dalje radi. Pri tome smo se susretali s nizom apsurda i neistina koje su se bazirale na tobožnjoj pravnoj nemogućnosti djelovanja, pa nam je tako KBC odgovorio da oni ništa ne mogu dok im se ne dostavi presuda sa Županijskog suda, znajući pritom da KBC kao ustanova u kojoj radi nepravomoćno osuđeni silovatelj treba zatražiti takvu dostavu. Na pitanje radi li Topolovec još uvijek u KBC-u, nisu nam slali odgovor, nego su ga poslali tek nakon objave teksta u Nacionalu, rekavši da naše pitanje nije pravilno formulirano. S takvom praksom smo se susretale cijelo vrijeme, stoga nam nije ništa preostalo nego da se obratimo medijima.
I sada, nakon pola godine našeg upozoravanja na Topolovca, nakon što se udruzi javila još jedna seksualno uznemiravana žena na pregledu kod istog liječnika, ministar zdravstva Vili Beroš „hitno“ šalje inspekciju u KBC. Ovo se nije dogodilo zato što institucije rade svoj posao, nego zato što smo odlučile priču proslijediti novinarki Nataši Škaričić, što je izgleda nagnalo ministra na „hitno“ djelovanje. Topolovec je sada „suspendiran“ tako što koristi pravo na bolovanje. I dalje ostaje pitanje odgovornosti Ravnateljstva KBC-a i Hrvatske liječničke komore, jer nisu koristili mogućnosti koje im pružaju interni propisi.
Smatramo da ovaj postupak, koji smo tražile i koji je konačno stigao, nije učinjen radi pacijentica i svih žena, već radi peglanja imidža ministra koji se sada mora oprati, a koji nije reagirao na upozorenja građanki i pacijentica u KBC-u.
Politika zdravstvenih institucija prema kojoj one ne mogu ništa učiniti dovela je do situacije da se pacijenticama tajilo da ih pregledava nepravomoćno osuđeni ginekolog, što je institucijama očito sekundarna stvar u odnosu na presumpciju nevinosti. Ovo je itekako problematično jer se radi o javnoj ustanovi, pa sukladno tomu javnost itekako ima pravo znati radi li u njoj ginekolog nepravomoćno osuđen za silovanje.
Nailazite li na neke specifično lokalne prepreke u svom radu?
Maja Celing Celić: Primjer KBC-a pokazuje da institucije rade određene prepreke, što nije nužno uvjetovano lokalnim karakterom, nego politikom države u kojoj živimo. S druge strane, imamo sve veću i širu potporu Osječanki i Osječana koji nam se javljaju i zahvaljuju na onome što radimo, što se posebno vidi prilikom Tihe mise na kojoj nam se pridružuje sve veći broj sugrađanki i sugrađana.
Na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 22. 9. u Osijeku će se održati prosvjed Dugi ženski marš. S kojim porukama pozivate da vam se priključimo i koji su vaši zahtjevi prema odgovornim institucijama?
Maja Celing Celić: Zbog svega navedenoga, kao i činjenice da broj femicida u Hrvatskoj raste, 22. rujna s početkom u 10 sati u Osijeku, na Trgu Lavoslava Ružičke, organiziramo prosvjed pod nazivom Dugi ženski marš kojim tražimo da suđenje Marku Smažilu, ubojici Mihaele Berak, bude otvoreno za javnost. To je jedini način da se ispravi ono što je policija propustila napraviti, da cijeli slučaj bude trasparentan i pravedan za Mihaelu i njezinu obitelj. Tražimo i stvarnu suspenziju i otkaz za ginekologa Zlatka Topolovca, kao i smjenu kompletnog vodstva KBC-a Osijek. Dugi ženski marš organiziramo jer želimo da se žene osjećaju sigurno, odnosno da imaju povjerenja u institucije koje bi ih trebale štititi i liječiti.
