Film započinje dolaskom preko mora. Protagonistica Marianne (Noémie Merlant) skače u vodu ne bi li spasila slikarska platna, koja simboliziraju njezin iskorak u javnu sferu te tržište rada. Ujedno predstavljaju razlog njezina dolaska na zapušteno i izolirano imanje u Bretanji. Tamo treba naslikati portret djevojke Heloise (Adele Haenel), koji će biti poslan njezinu proscu u Milano. Posao je dobila jer joj je otac nekoć naslikao groficu (Valeria Golino), odnosno majku njezina modela. Zadatak djeluje kao iznimno lagan, no slikaricu ubrzo obavještava kućna pomoćnica Sophie (Luana Bajrami) da njezin prethodnik po zadatku nije uspio u naumu jer Heloise, koja je bila primorana napustiti samostan te se ne želi udati, nije htjela pozirati. Grofica, međutim, ima perfidan plan: Marianne će slikati po pamćenju, a Heloise će biti predstavljena kao njezina pratnja za šetnje. S obzirom na samotnost okruženja te manjak ljudi, nije teško pretpostaviti da će se djevojke vezati jedna uz drugu.
Radnja djela redateljice Celine Sciamme (Water Lillies, Tomboy) smještena je u osamnaesto stoljeće te se naoko drži konvencija filmova ljetne romanse, koji su inače česti u francuskoj kinematografiji te su mahom vezani upravo uz područje Bretanje. Razlika je u tome što je ona sada premještena u prošlost te postavljena u queer-kontekst. Grofica napušta imanje na pet dana te ostavlja tri djevojke same, nakon čega dolazi do razvoja kratkog i intenzivnog emocionalnog i tjelesnog odnosa Marianne i Heloise, koji će završiti odlaskom slikarice, čime će puni krug biti zatvoren.
U jednom trenutku filma Heloise čita djevojkama Ovidijeve Metamorfoze, odnosno priču o Orfeju i Euridici te njegovu spuštanju u Had kako bi izmolio da mu vrate dragu. Svi znamo kako je priča završila: Orfej je ljubav svoga života dobio natrag pod jednim uvjetom – da se, dok izlaze iz podzemlja, nikada ne okrene prema Euridici koja je hodala iza njega. Ljubavnik nije izdržao i voljena je nestala. Djevojke različito reagiraju na orfejski mit, no on istodobno predstavlja kontekst za ljubavnu priču djela te njegovu cikličku strukturu. Protagonistice tako predstavljaju inačice likova iz mita. Marianne je sposobna i talentirana umjetnica koja živi u predfeminističkom društvu za koje je ideja ženske emancipacije sablažnjiva. Sama je nekoliko puta doživjela sputavanje. Kao ženi onemogućeno joj je slikanje muških aktova pa posljedično i poznavanje muške anatomije, a uočava da su upravo muškarci predmeti visoke umjetnosti; u završnici filma kaže da je prijavila izložbu radova pod očevim imenom jer nju, iako neosporno talentiranu, kao ženu ne bi prihvatili. Slična je situacija s Heloise, koja biva primorana na brak iz koristi a ne ljubavi te je uvjetovana žudnjama svoje majke, koja u braku kćeri vidi mogućnost povratka u grad svoje mladosti, gdje joj je bilo zabavno.
Dolazak preko mora priziva spuštanje u Had, odnosno svijet podzemlja. Imanje te kuća na njemu djeluju ogoljeno i oronulo, ima gotovo gotičke konotacije te je često prikazano u nokturnalnom ozračju. Izoliranost i nepristupačnost dodatno pojačavaju dojam zatvora iz kojega valja pobjeći, a u početku je posrijedi simbolička inačica zatvora patrijarhata koji je jedino moguće nadvladati solidarnošću. Ponajbolje se to očituje u empatičnom pomaganju Sophie. Marianne i Heloise fizički su također oprečne. Prva je crnka, odrješita i aktivna, a druga je melankolična i naoko rezervirana plavuša ispod čije površine kipti bijes i prkos. Redateljica naoko postavlja stereotipno dijadan karakterni i fizički odnos da bi zavarala, jer njih su dvije više međusobno isprepletene nego što su suprotstavljene. Funkcija je Marianne izbaviti Heloise, no samo spašavanje više je simboličke nego konkretno fizičke naravi, a vezano je uz spoznavanje sebe te aktualizaciju vlastite žudnje. Obje djevojke shvaćaju ograničenja svoga vremena pa je orfejsko okretanje neminovno, a bretanjsko okruženje počinje namjesto zatvora djelovati kao svojevrsna feministička utopija u potpunosti lišena muških likova. Oni se tek uzgred pojavljuju pri dolasku i odlasku kao nosači i prijevoznici. O ostalima se ništa ne zna: tko je bio Heloisin otac ili Sophijin mladić ostaje nepoznanica. Muškarci bi predstavljali intruziju na tom izoliranom mjestu, iako njihovi utjecaji neosporno slijede protagonistice.
Portret djevojke u plamenu komorno je ostvarenje koje isključivo počiva na međuigri dvaju likova – Marianne i Heloise, kojima se povremeno pridružuju u nešto manjoj mjeri grofica, a u nešto većoj Sophie. Skučenosti dodatno pridonosi vremensko ograničenje od kratkoga broja dana te prostorna izoliranost, koji pridonose zgusnutosti međuljudskih odnosa. Djelo ima minimum radnje, ali maksimum karakterizacije, te u potpunosti počiva na izgradnji intenziteta u odnosu dviju djevojaka. Navedeno toliko ne počiva na dijalozima koji su ispočetka, dok su djevojke rezervirane jedna prema drugoj, škrti da bi poslije, kako prate razvoj odnosa, postali bogatiji. Odmjereno su strukturirani te se putem intimnih konverzacija otvaraju brojne feminističke teme. Temelj filma ipak je u glumačkoj igri Noémie Merlanti i Adele Haenel, odnosno facijalnim ekspresijama i govoru tijela, napose njihovim pogledima, što se očituje kao svojevrsni govor žudnje.
Sciamma razvija priču pravocrtno i sporim tempom kako bi naglasila različite nijanse i etape u ostvarivanju odnosa. Pritom je njezin vizualni rukopis jednostavan i nenapadan, no istodobno vrlo sugestivan.
filmovi
