Sva je prilika da će Trump “prevariti” i evropske desničare koji likuju zbog njegove pobjede, ali i liberale (ne nužno lijeve) koji očajavaju i razmjenjuju poruke s izrazima sućuti. Trump jest konzervativan, ali nije iz retorte evropskih neofašista koji sve više dižu glavu, on jest svjesno i beskrupulozno igrao (i) na najniže instinkte birača kako bi dobio što više glasova, ali njegova će unutarnja politika u osnovnim crtama najvjerojatnije sličiti onoj iz vremena Nixona ili Reagana.
Piše: Tomislav Jakić
Šok! Nevjerica! Iznenađenje! Tim riječima nakon američkih predsjedničkih izbora oni mediji (i političari) koji su u prethodnoj kampanji sustavno i krajnje nekritički navijali za Hillary Clinton, nastoje uvjeriti javnost, a vjerojatno i sami sebe, kako je izbor Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Država golemo iznenađenje (greška gotovo) i kako nitko s time nije računao. A to naprosto nije točno.
Koliko je Trump iznenađenje za one koji su vodili do sada govoto neviđenu medijsku kampanju za nekadašnju državnu tajnicu, kao i za one koji su dozvolili da tom kampanjom budu opčinjeni (da ne kažemo zaluđeni i zavedeni), toliko on nije nikakvo iznenađenje za svakoga tko je neopterećeno i bez ikakvih predrasuda htio sagledati sve elemente predizborne kampanje, pa onda i njezin predvidivi ishod. O tome kako je tragična svjedodžba stanja u današnjoj Americi i na njezinoj političkoj sceni kojom dominiraju dvije velike stranke, Demokrati i Republikanci, uspješno sprečavajući svakoga “trećega” da dobije i najmanju šansu kada se bira šef države, to da su se sučelili ekscentrični milijarder, dubiozni poduzetnik i čovjek s estrade i žena izravno odgovorna za politiku što je destabilizirala cijeli Bliski istok i uzrokovala smrt stotina tisuća ljudi, o tome bi se svakako moglo raspravljati. No, o tome nitko od onih “iznenađenih” i “šokiranih” ni da bi riječ progovorio.
U kampanju se ušlo s time da će pobjednica biti Hillary Clinton, nekadašnja “prva dama”, supruga predsjednika Billa Clintona, pa nekadašnja senatorica New Yorka i nekadašnja šefica američke diplomacije. Njezina je pobjeda bila programirana i nju se favoriziralo u svakome trenutku i u svemu. Išlo je to dotle (a to znamo zahvaljujući famoznome Wikileaksu) da je vodstvo Demokratske stranke svjesno sabotiralo u fazi tzv. predizbora Bernia Sandersa, čovjeka koji je sam sebe definirao kao socijalistu i nagovještavao političku revoluciju, te se pokazao njezinim najopasnijim takmacem. Sanders, mada u godinama, imao je iza sebe mahom mlade koje su privukle njegove ideje (ankete nakon izbora pokazuju da bi on u nekim ključnim saveznim državama nadjačao Trumpa, za razliku od Hillary Clinton kojoj to nije uspjelo). No, kandidaturu je morala dobiti favorizirana Hillary, miljenica financijskih krugova (koji su i obilato financirali njezinu kampanju, bilo izravno, bilo prethodno, isplaćujući joj basnoslovne honorare za predavanja u kojima je govorila uglavnom sve suprotno od onoga što će kasnije reći u kampanji). Bila je ona miljenica ne samo financijskih krugova, nego i političkih, onih kojima je bilo stalo do toga da bude nastavljena politika “eutanaziranoga” Baracka Obame, predsjednika dočekanoga s velikim nadama, čovjeka koji je u prvome mandate uzeo zalet (ilustriran njegovim čuvenim govorima u Kairu i Pragu), da bi u drugome krenuo stopama svojega prethodnika Georgea W. Busha, bombardirajući čak i više zemalja od njega i inaugurirajući ponovo, nakon kratkog obećavajućeg intermezza, intervencionizam, uz dodatak konfrontacije s Rusijom, kao nedodirljive ugaone točke vanjske politike Washingtona.
Pa je Sanders otpao, a nominaciju je dobila Hillary Clinton, žena kojoj se ne mogu odreći ni inteligencija, ni političko iskustvo, ali žena neizmjerno ambiciozna, za koju će utemeljitelj Wikileaksa, Julian Assange, reći kako je žali jer ju njezina ambicija živu proždire. Na drugoj strani, financirajući u početku uglavnom sam sebe i svoju kampanju, prema nominaciji za predsjedničkog kandidata Republikanaca penjao se Donald Trump. I događalo se to najmanje voljom vodstva stranke, a najviše zahvaljujući glasovima birača koje je privukao njegov često krajnje grubi populizam koji je znao graničiti i s otvorenim rasizmom (te će odlike kasnije iz Trumpove kampanje sve više nestajati). I dobio je nominaciju na burnoj stranačkoj konvenciji koju su neki delegati u znak prosvjeda čak i napuštali.
I tako je bio pripremljen teren za dvoboj političkog amatera, “rasiste, seksiste, prostaka” s iskusnom političarkom (mada će on reći kako ona, istina, ima iskustvo, ali je ono loše). U tome je trenutku političko-medijska mašinerija proradila punim pogonom. O Trumpu se nije moglo napisati ili izreći ništa dobroga, mada su se u njegovim prvim istupanjima kao predsjedničkog kandidata čuli neki novi i ohrabrujući tonovi, dok se o Hillary Clinton nije moglo (smjelo) napisati ili izreći, barem u tzv. main-stream medijima, ništa lošega – mada ju je pratila nikada do kraja rasvijetljena afera oko korištenja nezaštićenoga servera za slanje poruka i mada je utvrđeno da je lagala kada je tvrdila kako ni jednu poruku nije izbrisala i kako ni jedna nije imala sadržaj vezan uz nacionalnu sigurnost. Zastor je podignut nad pozornicom na kojoj su se trebali sučeljavati “zli” Trump i “dobra” Hillary. A zapravo, zastor je podignut nad binom u kojoj se u blatu valjalo dvoje protivnika koji nisu birali sredstva da onoga drugoga unište. Vjerojatno je istina kada se kaže kako Amerika takvu negativnu i prizemnu kampanju još nije doživjela. No, zahuktali propagandni stroj i dalje je radio. Poslije svakoga televizijskog sučeljavanje odmah su objavljivane ankete koje su “potvrđivale” (registrirali smo samo jedan izuzetak) da je Hillary bila evidentno bolja, a onda su zaredala i ispitivanja javnog mnijenja što su redom njoj davala veliku prednost, a Trumpu male ili nikakve šanse na izborima.
I sve je bilo spremno za završni akt – za ritualno smaknuće kandidata kojega očito ni nesmotrene gotovo rasističke izjave, ni njihov odjek u javnosti (uglavnom svjetskoj), ni seksualni skandali (izmišljeni, ili stvarni – vjerojatno i jedno i drugo), nisu pokolebali u uvjerenju da bitka nije izgubljena sve dok zaista nije izgubljena. Osim toga, to je sada očito, Trump nije govorio napamet. Uporno se pozivajući na šutljivu većinu, igrao je na kartu Amerikanaca (a nije ih malo) koje je društvo odbacilo, ili im je prijetila opasnost da budu odbačeni. Paradoksalno, ali istinito: u očima tih ljudi plavokosi milijarder pojavio se kao neka vrsta Robina Hooda, oni su vidjeli posljednju slamku spasa upravo u njemu, čovjeku koji je obećavao vraćanje tvornica izbjeglih u “jeftine zemlje” u Ameriku, koji je nagovještavao velike radove na obnovi infrastrukture, kojemu su bila puna usta otvaranja novih radnih mjesta i “vraćanja Americi njezine veličine” (Let us make America great again). Tome se bivša ministrica s jeftinom parolom kako je Amerika velika “zato što je dobra” zaista nije mogla oduprijeti (vjerojatno su se i njezini najodaniji pristaše bojali da netko ne priupita ljude iz Libije ili Sirije što misle o toj dobroti, i njezinoj i američkoj). A povrh svega učinila je i stratešku i taktičku pogrešku: otpisala je Trumpa kao protivnika koji je nije dostojan, izabrala je za protivnika nikoga drugoga nego ruskog predsjednika Vladimira Putina, a Trumpa proglasila njegovom marionetom. Pa su njezini istupi bili sve više antiruski intonirani, sve više hladnoratovski obojeni, tako da je Trump sa svojim najavama razgovora i dogovora s Rusijom, prije svega o borbi protiv globalnog terorizma, počeo djelovati umjereno i razumno (za onoga tko je htio slušati i razmišljati, naravno).
I došao je dan odluke. I prošao je tako, kako je prošao. I danas imamo izabranog Predsjednika Donalda Trumpa. Izabranog s uvjerljvom većinom elektorskih glasova (u Americi glasovi birača nisu presudni, oni samo svojim većinskim opredjeljivanjem određuju kome će sve svoje glasove dati tzv. elektori). Njegov prvi govor, nakon što je Hillary Clinton u telefonskom razgovoru s njime priznala poraz, bio je umjeren, odmjeren, riječju – državnički. Parola o zabrani ulaska muslimana u SAD nestala je s njegove web stranice. I dok se on priprema, u razgovoru s aktualnim Predsjednikom kojega su očito prethodno natjerali u žestoku anti-Trumpovsku kampanju, pa ga je ocijenio kao “jedinstveno nesposobnoga za položaj Predsjednika”, neki mediji koji su iznenada “progledali”, ili oni u Rusiji koji – doduše – nikada nisu otvoreno navijali za Trumpa, ali ga nisu ni demonizirali, svi se oni zabavljaju registrirajući brzinu s kojom političari na Zapadu mijenjaju svoja mišljenja. Neka kao ogledni primjer toga licemjerno-pragmatičnog stava posluži britanski ministar vanjskih posloba Boris Johnson. Prije izbora izjavio je: “Kada sam u New Yorku, izbjegavam proći nekim ulicama, kako mi se ne bi dogodilo da susretnem Donalda Trumpa.” A nakon izbora: “Veselim se susretu s Predsjednikom Trumpom”.
Sva je prilika da će Trump “prevariti” i evropske desničare koji likuju zbog njegove pobjede, ali i liberale (ne nužno lijeve) koji očajavaju i razmjenjuju poruke s izrazima sućuti. Trump jest konzervativan, ali nije iz retorte evropskih neofašista koji sve više dižu glavu, on jest svjesno i beskrupulozno igrao (i) na najniže instinkte birača kako bi dobio što više glasova, ali njegova će unutarnja politika u osnovnim crtama najvjerojatnije sličiti onoj iz vremena Nixona ili Reagana. U to doba američkim liberalima nisu, doduše, cvjetale ruže, ali nisu ih ni privodili pred komisije za ispitivanje “antiameričkog djelovanja”, ni izbacivali s posla, kao u vrijeme zloglasnog makartizma. A na području vanjske politike Trump će ići na smirivanje već doista užarenih odnosa s Rusijom (što je još uvijek “magnum crimen” u očima nekih evropskih političara, zarobljenih u šablone jučerašnjice). Ići će na jačanje (ali zajedno s Rusijom, a ne protiv nje) borbe protiv globalnoga terorizma, dok će inače Ameriku okrenuti samu sebi i povesti u neku vrstu polu-izolacije, namjenjujući joj aktivnu ulogu samo onda kada procijeni da to traže američki interesi (što ne znači nužno interesi Wall Streeta). On se mnogima može činiti opasnim, naprosto zato što je nepoznanica. On potencijalno i jest opasan, ako ustraje na svojem negiranju globalnog zagrijavanja i to negiranje pretvori u američku politiku. No, davati mu sada bespogovorno negativnu ocjenu, a na temelju toga što je (a u skladu sa zakonom) godinama izbjegavao plaćanje federalnog poreza, kao i na temelju očite sklonosti seksualnim eskapadama (sjeća li se itko još Billa Clintona, Ovalnog ureda i Monice Levinsky?), to nam se čini u najmanju ruku preuranjenim. I neozbiljnim. Baš kao što je neozbiljno i tvrditi kako je njegova pobjeda “iznenađenje” i “posve neočekivana”. Autor ovoga teksta još je u srpnju napisao (i objavio) pod naslovom “Predsjednik Trump?” sljedeće: “Multimilijarder čija je najveća prednost što (barem do sada) u utrci prema Bijeloj kući nikome nije dužan ama baš ništa – jer sam financira svoju kampanju – ponudio je prilično dobro izbalansiranu mješavinu populizma, demagogije, zvučnih fraza i čiste politike.” I dalje: “Uporno ponavljajući kako će Americi i svakome Amerikancu vratiti osjećaj sigurnosti, izrijekom je podržao homoseksualnu zajednicu, obećavajući joj zaštitu od svake vrste nasilja (te pohvalio – kao republikanac – prisutne, što su ga zbog toga nagradili pljeskom). I pobrinuo se da među predgovornicima budu pripadnici i drugih rasa (napr. predstavnica grupacije ‘Koreanci za Trumpa’).” Te zaključno: “Trumpov prvi veliki politički govor pokazuje kako će se borba za ulazak u Bijelu kuću voditi između dvoje u najmanju ruku ravnopravnih protivnika, pri čemu će Trump sasvim sigurno koristiti frazu koju je izbacio i na konvenciji: ‘Ona kaže: sve će ostati tako kako jest. A ja kažem: ništa neće više biti tako kako jest’. I s dozom zlobe, ali vrlo efektno plasirano: ‘Ona poziva svoje pristaše da govore: s njom smo; a ja poručujem vama i cijeloj Americi: ja sam s vama, ja ću biti vaš glas, ja ću biti vaš šampion’. Napisano je to u srpnju ove godine.
U međuvremenu “šampion” je postao izabrani predsjednik. Dužnost će preuzeti u drugoj polovici siječnja iduće godine. Do tada će valjda splasnuti užasnutost svih onih koji su s mnogo (sebičnih) razloga, ali i s pogrešnom računicom, igrali na kartu Hillary Clinton, kao i onih koji su, bez ikakve osnove povjerovali priči kako je ona bogomdana nova američka predsjednica. Donald Trump – 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, čovjek koji se u jednome govoru predstavio riječima: “Ja najbolje poznajem sistem. Ja ga, dakle, mogu i popraviti.” Pa zašto ne?
tacno
Piše: Tomislav Jakić
Šok! Nevjerica! Iznenađenje! Tim riječima nakon američkih predsjedničkih izbora oni mediji (i političari) koji su u prethodnoj kampanji sustavno i krajnje nekritički navijali za Hillary Clinton, nastoje uvjeriti javnost, a vjerojatno i sami sebe, kako je izbor Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Država golemo iznenađenje (greška gotovo) i kako nitko s time nije računao. A to naprosto nije točno.
Koliko je Trump iznenađenje za one koji su vodili do sada govoto neviđenu medijsku kampanju za nekadašnju državnu tajnicu, kao i za one koji su dozvolili da tom kampanjom budu opčinjeni (da ne kažemo zaluđeni i zavedeni), toliko on nije nikakvo iznenađenje za svakoga tko je neopterećeno i bez ikakvih predrasuda htio sagledati sve elemente predizborne kampanje, pa onda i njezin predvidivi ishod. O tome kako je tragična svjedodžba stanja u današnjoj Americi i na njezinoj političkoj sceni kojom dominiraju dvije velike stranke, Demokrati i Republikanci, uspješno sprečavajući svakoga “trećega” da dobije i najmanju šansu kada se bira šef države, to da su se sučelili ekscentrični milijarder, dubiozni poduzetnik i čovjek s estrade i žena izravno odgovorna za politiku što je destabilizirala cijeli Bliski istok i uzrokovala smrt stotina tisuća ljudi, o tome bi se svakako moglo raspravljati. No, o tome nitko od onih “iznenađenih” i “šokiranih” ni da bi riječ progovorio.
U kampanju se ušlo s time da će pobjednica biti Hillary Clinton, nekadašnja “prva dama”, supruga predsjednika Billa Clintona, pa nekadašnja senatorica New Yorka i nekadašnja šefica američke diplomacije. Njezina je pobjeda bila programirana i nju se favoriziralo u svakome trenutku i u svemu. Išlo je to dotle (a to znamo zahvaljujući famoznome Wikileaksu) da je vodstvo Demokratske stranke svjesno sabotiralo u fazi tzv. predizbora Bernia Sandersa, čovjeka koji je sam sebe definirao kao socijalistu i nagovještavao političku revoluciju, te se pokazao njezinim najopasnijim takmacem. Sanders, mada u godinama, imao je iza sebe mahom mlade koje su privukle njegove ideje (ankete nakon izbora pokazuju da bi on u nekim ključnim saveznim državama nadjačao Trumpa, za razliku od Hillary Clinton kojoj to nije uspjelo). No, kandidaturu je morala dobiti favorizirana Hillary, miljenica financijskih krugova (koji su i obilato financirali njezinu kampanju, bilo izravno, bilo prethodno, isplaćujući joj basnoslovne honorare za predavanja u kojima je govorila uglavnom sve suprotno od onoga što će kasnije reći u kampanji). Bila je ona miljenica ne samo financijskih krugova, nego i političkih, onih kojima je bilo stalo do toga da bude nastavljena politika “eutanaziranoga” Baracka Obame, predsjednika dočekanoga s velikim nadama, čovjeka koji je u prvome mandate uzeo zalet (ilustriran njegovim čuvenim govorima u Kairu i Pragu), da bi u drugome krenuo stopama svojega prethodnika Georgea W. Busha, bombardirajući čak i više zemalja od njega i inaugurirajući ponovo, nakon kratkog obećavajućeg intermezza, intervencionizam, uz dodatak konfrontacije s Rusijom, kao nedodirljive ugaone točke vanjske politike Washingtona.
Pa je Sanders otpao, a nominaciju je dobila Hillary Clinton, žena kojoj se ne mogu odreći ni inteligencija, ni političko iskustvo, ali žena neizmjerno ambiciozna, za koju će utemeljitelj Wikileaksa, Julian Assange, reći kako je žali jer ju njezina ambicija živu proždire. Na drugoj strani, financirajući u početku uglavnom sam sebe i svoju kampanju, prema nominaciji za predsjedničkog kandidata Republikanaca penjao se Donald Trump. I događalo se to najmanje voljom vodstva stranke, a najviše zahvaljujući glasovima birača koje je privukao njegov često krajnje grubi populizam koji je znao graničiti i s otvorenim rasizmom (te će odlike kasnije iz Trumpove kampanje sve više nestajati). I dobio je nominaciju na burnoj stranačkoj konvenciji koju su neki delegati u znak prosvjeda čak i napuštali.
I tako je bio pripremljen teren za dvoboj političkog amatera, “rasiste, seksiste, prostaka” s iskusnom političarkom (mada će on reći kako ona, istina, ima iskustvo, ali je ono loše). U tome je trenutku političko-medijska mašinerija proradila punim pogonom. O Trumpu se nije moglo napisati ili izreći ništa dobroga, mada su se u njegovim prvim istupanjima kao predsjedničkog kandidata čuli neki novi i ohrabrujući tonovi, dok se o Hillary Clinton nije moglo (smjelo) napisati ili izreći, barem u tzv. main-stream medijima, ništa lošega – mada ju je pratila nikada do kraja rasvijetljena afera oko korištenja nezaštićenoga servera za slanje poruka i mada je utvrđeno da je lagala kada je tvrdila kako ni jednu poruku nije izbrisala i kako ni jedna nije imala sadržaj vezan uz nacionalnu sigurnost. Zastor je podignut nad pozornicom na kojoj su se trebali sučeljavati “zli” Trump i “dobra” Hillary. A zapravo, zastor je podignut nad binom u kojoj se u blatu valjalo dvoje protivnika koji nisu birali sredstva da onoga drugoga unište. Vjerojatno je istina kada se kaže kako Amerika takvu negativnu i prizemnu kampanju još nije doživjela. No, zahuktali propagandni stroj i dalje je radio. Poslije svakoga televizijskog sučeljavanje odmah su objavljivane ankete koje su “potvrđivale” (registrirali smo samo jedan izuzetak) da je Hillary bila evidentno bolja, a onda su zaredala i ispitivanja javnog mnijenja što su redom njoj davala veliku prednost, a Trumpu male ili nikakve šanse na izborima.
I sve je bilo spremno za završni akt – za ritualno smaknuće kandidata kojega očito ni nesmotrene gotovo rasističke izjave, ni njihov odjek u javnosti (uglavnom svjetskoj), ni seksualni skandali (izmišljeni, ili stvarni – vjerojatno i jedno i drugo), nisu pokolebali u uvjerenju da bitka nije izgubljena sve dok zaista nije izgubljena. Osim toga, to je sada očito, Trump nije govorio napamet. Uporno se pozivajući na šutljivu većinu, igrao je na kartu Amerikanaca (a nije ih malo) koje je društvo odbacilo, ili im je prijetila opasnost da budu odbačeni. Paradoksalno, ali istinito: u očima tih ljudi plavokosi milijarder pojavio se kao neka vrsta Robina Hooda, oni su vidjeli posljednju slamku spasa upravo u njemu, čovjeku koji je obećavao vraćanje tvornica izbjeglih u “jeftine zemlje” u Ameriku, koji je nagovještavao velike radove na obnovi infrastrukture, kojemu su bila puna usta otvaranja novih radnih mjesta i “vraćanja Americi njezine veličine” (Let us make America great again). Tome se bivša ministrica s jeftinom parolom kako je Amerika velika “zato što je dobra” zaista nije mogla oduprijeti (vjerojatno su se i njezini najodaniji pristaše bojali da netko ne priupita ljude iz Libije ili Sirije što misle o toj dobroti, i njezinoj i američkoj). A povrh svega učinila je i stratešku i taktičku pogrešku: otpisala je Trumpa kao protivnika koji je nije dostojan, izabrala je za protivnika nikoga drugoga nego ruskog predsjednika Vladimira Putina, a Trumpa proglasila njegovom marionetom. Pa su njezini istupi bili sve više antiruski intonirani, sve više hladnoratovski obojeni, tako da je Trump sa svojim najavama razgovora i dogovora s Rusijom, prije svega o borbi protiv globalnog terorizma, počeo djelovati umjereno i razumno (za onoga tko je htio slušati i razmišljati, naravno).
I došao je dan odluke. I prošao je tako, kako je prošao. I danas imamo izabranog Predsjednika Donalda Trumpa. Izabranog s uvjerljvom većinom elektorskih glasova (u Americi glasovi birača nisu presudni, oni samo svojim većinskim opredjeljivanjem određuju kome će sve svoje glasove dati tzv. elektori). Njegov prvi govor, nakon što je Hillary Clinton u telefonskom razgovoru s njime priznala poraz, bio je umjeren, odmjeren, riječju – državnički. Parola o zabrani ulaska muslimana u SAD nestala je s njegove web stranice. I dok se on priprema, u razgovoru s aktualnim Predsjednikom kojega su očito prethodno natjerali u žestoku anti-Trumpovsku kampanju, pa ga je ocijenio kao “jedinstveno nesposobnoga za položaj Predsjednika”, neki mediji koji su iznenada “progledali”, ili oni u Rusiji koji – doduše – nikada nisu otvoreno navijali za Trumpa, ali ga nisu ni demonizirali, svi se oni zabavljaju registrirajući brzinu s kojom političari na Zapadu mijenjaju svoja mišljenja. Neka kao ogledni primjer toga licemjerno-pragmatičnog stava posluži britanski ministar vanjskih posloba Boris Johnson. Prije izbora izjavio je: “Kada sam u New Yorku, izbjegavam proći nekim ulicama, kako mi se ne bi dogodilo da susretnem Donalda Trumpa.” A nakon izbora: “Veselim se susretu s Predsjednikom Trumpom”.
Sva je prilika da će Trump “prevariti” i evropske desničare koji likuju zbog njegove pobjede, ali i liberale (ne nužno lijeve) koji očajavaju i razmjenjuju poruke s izrazima sućuti. Trump jest konzervativan, ali nije iz retorte evropskih neofašista koji sve više dižu glavu, on jest svjesno i beskrupulozno igrao (i) na najniže instinkte birača kako bi dobio što više glasova, ali njegova će unutarnja politika u osnovnim crtama najvjerojatnije sličiti onoj iz vremena Nixona ili Reagana. U to doba američkim liberalima nisu, doduše, cvjetale ruže, ali nisu ih ni privodili pred komisije za ispitivanje “antiameričkog djelovanja”, ni izbacivali s posla, kao u vrijeme zloglasnog makartizma. A na području vanjske politike Trump će ići na smirivanje već doista užarenih odnosa s Rusijom (što je još uvijek “magnum crimen” u očima nekih evropskih političara, zarobljenih u šablone jučerašnjice). Ići će na jačanje (ali zajedno s Rusijom, a ne protiv nje) borbe protiv globalnoga terorizma, dok će inače Ameriku okrenuti samu sebi i povesti u neku vrstu polu-izolacije, namjenjujući joj aktivnu ulogu samo onda kada procijeni da to traže američki interesi (što ne znači nužno interesi Wall Streeta). On se mnogima može činiti opasnim, naprosto zato što je nepoznanica. On potencijalno i jest opasan, ako ustraje na svojem negiranju globalnog zagrijavanja i to negiranje pretvori u američku politiku. No, davati mu sada bespogovorno negativnu ocjenu, a na temelju toga što je (a u skladu sa zakonom) godinama izbjegavao plaćanje federalnog poreza, kao i na temelju očite sklonosti seksualnim eskapadama (sjeća li se itko još Billa Clintona, Ovalnog ureda i Monice Levinsky?), to nam se čini u najmanju ruku preuranjenim. I neozbiljnim. Baš kao što je neozbiljno i tvrditi kako je njegova pobjeda “iznenađenje” i “posve neočekivana”. Autor ovoga teksta još je u srpnju napisao (i objavio) pod naslovom “Predsjednik Trump?” sljedeće: “Multimilijarder čija je najveća prednost što (barem do sada) u utrci prema Bijeloj kući nikome nije dužan ama baš ništa – jer sam financira svoju kampanju – ponudio je prilično dobro izbalansiranu mješavinu populizma, demagogije, zvučnih fraza i čiste politike.” I dalje: “Uporno ponavljajući kako će Americi i svakome Amerikancu vratiti osjećaj sigurnosti, izrijekom je podržao homoseksualnu zajednicu, obećavajući joj zaštitu od svake vrste nasilja (te pohvalio – kao republikanac – prisutne, što su ga zbog toga nagradili pljeskom). I pobrinuo se da među predgovornicima budu pripadnici i drugih rasa (napr. predstavnica grupacije ‘Koreanci za Trumpa’).” Te zaključno: “Trumpov prvi veliki politički govor pokazuje kako će se borba za ulazak u Bijelu kuću voditi između dvoje u najmanju ruku ravnopravnih protivnika, pri čemu će Trump sasvim sigurno koristiti frazu koju je izbacio i na konvenciji: ‘Ona kaže: sve će ostati tako kako jest. A ja kažem: ništa neće više biti tako kako jest’. I s dozom zlobe, ali vrlo efektno plasirano: ‘Ona poziva svoje pristaše da govore: s njom smo; a ja poručujem vama i cijeloj Americi: ja sam s vama, ja ću biti vaš glas, ja ću biti vaš šampion’. Napisano je to u srpnju ove godine.
U međuvremenu “šampion” je postao izabrani predsjednik. Dužnost će preuzeti u drugoj polovici siječnja iduće godine. Do tada će valjda splasnuti užasnutost svih onih koji su s mnogo (sebičnih) razloga, ali i s pogrešnom računicom, igrali na kartu Hillary Clinton, kao i onih koji su, bez ikakve osnove povjerovali priči kako je ona bogomdana nova američka predsjednica. Donald Trump – 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, čovjek koji se u jednome govoru predstavio riječima: “Ja najbolje poznajem sistem. Ja ga, dakle, mogu i popraviti.” Pa zašto ne?
tacno
