U zagrebačkom Jutarnjem listu se 18. svibnja 2021. pojavio članak Roberta Bajrušija i Vlade Vurušića pod naslovom „'Okrugla' obljetnica najveće veleizdaje u našoj povijesti: Kako je Pavelić predao Italiji dobar dio Hrvatske“.
U članku se korektno navode činjenice o "Rimskim ugovorima" između Kraljevine Italije i takozvane "Nezavisne Države Hrvatske" koju autori točno opisuju kao "marionetsku ustašku tvorevinu". (Netočna je samo tvrdnja da je Edmund Glaise von Horstenau bio njemački "ambasador" u NDH. Von Horstenau je bio opunomoćeni predstavnik Wehrmachta, a njemački poslanik bio je Siegfried Kasche). Bajrušijev i Vurušićev članak nije revizionistički i – što je hvale vrijedno – ne sadrži ni slutnju simpatija spram NDH.
Ipak, Bajruši i Vurušić su podlegli jednom prečesto ponavljanom, u osnovi dobronamjernom, ali pogrešnom narativu koji ima moralno dvojbene implikacije. Prije svega, problematičan je sâm naslov članka.
Nije Pavelić Italiji "predao dobar dio Hrvatske". Pavelić je bio poglavnik NDH, a NDH nije Hrvatska, niti je Hrvatska NDH. NDH nije, dakako, bila ni država pa nije ni posjedovala sposobnost sklapanja međunarodnih ugovora.
Nacifašistička okupacija Europe nametnula je kontinentu niz državnopravnih i teritorijalnih promjena – primjerice, komadanje Poljske i Jugoslavije – koje su sa stanovišta međunarodnog prava bile ništave, protupravne i – kako je nacističku agresiju 1947. definirao Nürnberški sud – predstavljale su zločin protiv mira. Te su državnopravne i teritorijalne promjene – poput njemačke aneksije francuske pokrajine Alsace-Lorraine ili uspostave NDH – smatrane zakonitima isključivo u apokaliptičnom svijetu sila Osovine, u svijetu rasizma, patnje i logora smrti.
Haaške konvencije iz 1907. godine zabranjuju državnopravne i teritorijalne promjene dok traje rat. Suverenitet okupirane države (u ovom slučaju Jugoslavije) ne utrnjuje i dok ona ratuje (a Jugoslavija je ratovala i na koncu pobijedila) sve su teritorijalne i državnopravne promjene na njenom tlu protupravne i nevažeće, pa je tako osim Rimskih ugovora protupravna i nevažeća sama uspostava NDH. Njena "državnost" je fikcija koja opstaje samo u Hitlerovom "novom poretku".
Ustaškog pokreta ne bi ni bilo da Italija nije imala pretenzija na istočnu obalu Jadrana (FOTO: Wikimedia/NAC)
Hrvatska je u trenutku sklapanja Rimskih ugovora, kao sastavnica Jugoslavije, bila okupirana i okupatori u njeno ime (a NDH je bila samo forma njemačko-talijanske okupacije) nisu imali pravo raspolagati njenim teritorijem. Činjenica da su tim teritorijem de facto privremeno raspolagali ne priskrbljuje tom raspolaganju pravnu valjanost jer tako nalažu spomenute Haaške konvencije. I kradljivac je u posjedu ukradene stvari, ali time nad njom ne stječe vlasništvo niti ga valjano može steći. Zato su Rimski ugovori puka predstava, pravno potpuno irelevantan dokument koji ne zaslužuje pažnju osim kao bizarna anegdota.
Suvišno je tvrditi da su Rimski ugovori bili protivni hrvatskim interesima kada je već sama uspostava NDH – i sve što ustaše promicali i činili – bila eklatantna negacija hrvatskih interesa. Tvrdnjom da su Rimski ugovori neka posebno značajna veleizdaja, nehotice se implicira da je NDH bila država koja ima međunarodnopravnu i ugovornu sposobnost i da su ustaše i Ante Pavelić bili legitimni zastupnici hrvatskih interesa, što dakako nisu bili niti su mogli biti.
Osuda Rimskih ugovora zasjenjuje neusporedivo važnije – smrtonosne – značajke ustaške vladavine, a to su genocid nad etničkim i vjerskim skupinama koje su ustaše stigmatizirale kao nepoželjne, totalitarna vladavina koja je počivala na ideologiji slijepe mržnje i savezništvo s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom.
Zar bi zločinačka narav NDH bila drugačija da se Pavelić – sve i da je mogao o tome odlučivati – usprotivio Mussoliniju u Rimu 18. svibnja 1941. godine?
Rimski ugovori bili su protokolarno dekoriran dogovor dvaju zločinaca oko podjele (privremeno) otetog plijena, dogovor, u kojem je – ako se ipak upustimo u meritum tog gangsterizma – Pavelić zapravo prošao bolje: Mussolini nije dobio cijelu jadransku obalu, Pavelić je stekao kontrolu nad velikim područjem koje je podvrgao teroru (što mu je bio osnovni cilj), a usput je u Rimu mogao i glumiti državnika, dok je prava Hrvatska, kao sastavnica Jugoslavije, ratovala sa silama Osovine, dakle i s ugovornom stranom Rimskih ugovora – Kraljevinom Italijom.
Ustaškog pokreta ne bi ni bilo da Italija nije imala pretenzija na istočnu obalu Jadrana. Nezadovoljna granicama ugovorenima u Rapallu 1920. i Rimu 1924. godine financirala je i podržavala ustaše kako bi destabilizirala Jugoslaviju i kako bi jednom, kada okolnosti dopuste, anektirala Dalmaciju i otoke. NDH je bila samo sredstvo za ostvarenje toga plana i talijanskom aneksijom istočne obale Jadrana ustaše su ispunile svoju jedinu stvarnu svrhu. Drugim riječima, nije Pavelić Mussoliniju predao Dalmaciju već je Dalmaciju Italija uzela, a Paveliću je Osovina iz praktičnih razloga predala kontrolu nad područjem koje je nazvano NDH jer su joj divizije koje bi održavale okupacijski režim na tom dijelu Jugoslavije bile potrebne na Istočnoj fronti.
Režim na dijelovima jugoslavenskog teritorija koji je okupirala Italija bio je zločinački, ali i neusporedivo podnošljiviji od režima NDH (ILUSTRACIJA: Wikimedia)
Bajruši i Vurušić tvrde kako je zbog Rimskih ugovora "...pola milijuna Hrvata (...) odmah izloženo brutalnoj asimilaciji – od zabrane školovanja na hrvatskom jeziku, isticanja bilo kakvih nacionalnih simbola do nasilne talijanizacije imena i prezimena". To je točno. Ali valja postaviti pitanje čemu su bili izloženi Hrvati – i ne samo Hrvati – na područjima koja je kontrolirao ustaški režim? Ti su ljudi bili izloženi nečem neusporedivo strašnijem: od naizgled bezazlene zabrane psovki (što je oduševilo Alojzija Stepinca), preko odanosti Trećem Reichu i širenja najstrašnijeg govora mržnje, do Jasenovca i Jadovna, do genocida i Holokausta.
Osuđivanje Rimskih ugovora implicira i moralno pogubnu premisu da je svaka "naša" država, pa bila to i nakaza poput NDH, bolja od "tuđe". Osim što nitko priseban ne može NDH smatrati "svojom", u kontekstu Rimskih ugovora doista je "tuđa" država bila bolja od "naše".
Režim na dijelovima jugoslavenskog teritorija koji je okupirala Italija bio je zločinački, ali i neusporedivo podnošljiviji od režima NDH. Bijegom u talijansku zonu ljudi su uspijevali sačuvati živote. Zato bi bilo umjesno žaliti što Pavelić nije počinio strašniju "veleizdaju" i što Italiji nisu pripala veća područja jer bi veći broj ljudi bio u prilici izbjeći ustaški teror i smrt.
Ljudima koji su se zatekli u njihovu dosegu ustaške vlasti nisu donijele samo poniženja i stradanja. NDH je nalikovala na ostvarenje iracionalne ideologije državne samostalnosti koja će tek 1990. godine Hrvatskoj donijeti potpun civilizacijski i moralni slom, slom koji traje već dulje od trideset godina i od kojega se Hrvatska – zatočena u nacionalističkoj mitologiji – ne uspijeva niti se želi oporaviti. Godine 1990. u Hrvatskoj nije bilo partizana da je spase kao što su je spasili 1945. godine. Ostala je sama, prepuštena na milost i nemilost Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću, a ni povampirenih ustaša i četnika nije manjkalo.
Rimske ugovore napadala je za vrijeme rata i partizanska propaganda. ZAVNOH je donio odluku kojom Rimske ugovore proglašava nevažećima. To je u tom trenutku bilo politički korisno i oportuno, ali pravno potpuno suvišno, jer, kako je već rečeno, sve su teritorijalne promjene u Europi provedene u režiji Hitlera i Mussolinija za vrijeme Drugog svjetskog rata bile protupravne, ništave i proizišle iz zločina.
U kontekstu Rimskih ugovora nerijetko se tvrdi da je, nasuprot Paveliću i ustašama, velika, možda i najveća zasluga Tita i jugoslavenskih partizana priključenje Istre, Rijeke, Zadra, otoka i Slovenskog primorja Jugoslaviji. Takva tvrdnja robuje tipično nacionalističkoj opsesiji tlom i teritorijem. Tito i jugoslavenski komunisti imaju neusporedivo veće zasluge nego što je pomicanje granice poslijeratne demokratske Italije do Trsta, a to su otpor nacističkom i staljinističkom totalitarizmu i neponovljivo razdoblje u kojem je Hrvatska doživjela najveći civilizacijski, ekonomski, kulturni i demografski napredak u svojoj povijesti, razdoblje u kojem je – što je važnije od svega – nacionalističkoj bijedi bila suprotstavljena plemenita ideja bratstva i jedinstva.
lupiga
