Film: Gravitacija (2013.)

(Gravity, SAD, 90 min.)Režija: Alfonso Cuarón

Scenarij: Alfonso Cuarón, Jonás Cuarón

Glume: Sandra Bullock, George Clooney, Ed Harris

Nu: The Tree of Life, The Thin Red Line [u redu, bilo koji Malickov uradak], Night Moves, Fa yeung nin wa, Salinui Chueok, The Swimmer; filmovi koji su me, na ovaj ili na onaj način, pogodili – u glavu, u srce. Ima ih još, dakako, no ti mi prvi padaju na pamet. Premda se žanrovski razlikuju, vezivno im je tkivo propitkivanje naše egzistencije; tu, na Zemlji, ali i u parametrima svekolikog kozmosa. Danas, 21. stoljeće, 2013. godina, mjesec listopad, filmska nam je umjetnost predstavila još jedan devedesetominutni dragulj, znanstveno-fantastični [mada stremi ka faktualnosti!] uradak Gravity Alfonsa Cuaróna, kreiran da nas očara i začara, nasmije i rasplače, te da prikazom nesavladivog ljudskog duha pokuša popuniti taj imanentni ambis u nama.

Koliko je vješt Alfonso Cuarón? Ako kažem kako su bezjaci neskloni dječaku-koji-je-preživio, Harryju Potteru, uživali u trećoj ekranizaciji romana J.K. Rowling, uistinu izvrsnom uratku Harry Potter and the Prisoner of Azkaban, dovoljno sam rekao. No, ako vam je baš potrebno zavrnuti ruku i uvjeriti vas u vještine talentiranog Meksikanca, uopće vam nije potrebno zavrnuti ruku nego odvesti na projekciju znanstveno-fantastičnog uratka Children of Men, u kojemu je Cuarón pokazao kako uspješno vlada filmskim jezikom, kanonima žanra, dočim su tehnička rješenja s razlogom postala egzemplar za sve one koji će slično probati nakon njega.

Da bi nam Cuarón predstavio Gravity, morali smo čekati nekoliko godina. Ne samo mi, nego i on; naime, perfekcionist u njemu nije mu dopustio žurbu, pa je nekoliko godina čekao tehnološke napretke koji će mu pomoći stvoriti uvjerljivu sliku Zemljine orbite [nešto slično je uradio i James Cameron za Avatar, a upravo je spomenuti Cameronov revolucionarni uradak bio znak za Cuaróna da može početi]. Okvirna je radnja filma jednostavna da jednostavnija ne može biti: astronaut Matt Kowalsky i njegova kolegica dr. Ryan Stone jedini su preživjeli nakon što njihovu svemirsku stanicu zaspu ostaci uništenog ruskog satelita. Miljama iznad Zemlje, bez kontakta s Houstonom, Kowalsky i Stone plutaju svemirom, a čistoga je zraka sve manje i manje.

Kalatozov, Altman, Welles i Scorsese samo su neka od imena koji su u svojim uratcima predstavili snimke duljeg praćenja jednog ili više protagonista u samo jednom kadru. Bio to, dakle, pogreb u Kalatozovljevom remek-djelu Soy Cuba ili uvodna sekvenca u Wellesovom noiru Touch of Evil, intencija je redatelja zadiviti recipijente, ali i predstaviti sve protagoniste koje ćemo gledati. Nakon što nam je u CoM prikazao barem dvije takve sekvence, Cuarónov je u najambiciozniji poduhvat ipak otvaranje njegova novog filma: kadar počinje prikazivanjem Zemlje [otvaranje reminiscentno onomu iz Kubrickova uratka 2001: A Space Odyssey, ako ne i izravna posveta?!], da bi potom upoznali naše protagoniste, pomalo usplahirenu dr. Stone i opuštenog kauboja Kowalskog.

Cuarón nije jedini osposobljen i ambiciozan tehničar među redateljima, ali je među njima jedan od rijetkih koji je istinski autor opservator. Y tu mamá también jeste hiperseksualizirana priča o odrastanju, no u pozadini priče o Juliju, Tenochu i Luisi kriju se suptilni socijalni komentari koji upućuju na to što se točno zbiva u njihovoj državi; CoM jest smješten u bližu budućnost u kojoj žene ne mogu zatrudnijeti, ali svako je Theovo lutanje srušenim gradovima začinjeno prikazima socijalnih nereda i deportacija nepoželjnih grupacija. Gravity je ipak puno drugačije postavljen i njegova radnja u sjećanje priziva niz filmova o preživljavanju najgorih mogućih uvjeta.

Dok se filmovi poput Open Water i Buried zadržavaju čisto u žanrovskim odrednicama, Gravity zadovoljava iste [nervozno vrpoljenje u sjedalu, znojavi dlanovi, pokoja suza], ali ide korak i više dalje, ka duhovnom. U smjeru Kubricka i Kurosawe. U smjeru Lyncha i Malicka. Postavimo to ovako: izabrati ženu da ona bude ta koja će se boriti za svoj život do posljednjeg trenutka, te se pritom ponovno roditi i sebe spoznati, bitno je i hvalevrijedno, ali je najbitnije dodati joj mentora, nekoga tko će biti uz nju. Jer, svejedno je dok sve jedno je*.

U ključnom dijelu filma, za vrijeme teškog dvoboja apatije i volje za preživljavanjem, u našoj je protagonistici ukorijenjen ljudski duh; ne samo njen, pritom, nego i onih koje je poznavala. Pred velikim testom, miljama daleko od svoga doma, što će uraditi?



*autor prekrasne misli glazbeni je kroničar Goran Pavlov, osim ako i on istu nije negdje posudio kao što je ja posuđujem od njega.