O rijetko kojem filmu se ispisalo toliko teksta i odvilo toliko žestokih rasprava prije nego što ga je itko pogledao kao u slučaju “Dare iz Jasenovca”. Luka Matić je pogledao film, analizirao njegove ključne probleme, kao i probleme rasprava koje su mu prethodile.
U subotu, 20. februara u 20 sati, Radiotelevizija Srbije premijerno je emitirala film “Dara iz Jasenovca” (r: Predrag Antonijević, s: Nataša Drakulić)1 koji je posljednjih tjedana, kako se kaže, uzburkao duhove. Naime, kako javlja pouzdani režimski Informer, film je obilato potpomognut sredstvima Filmskog centra Srbije na inicijativu Predsednika lično, sa svrhom primjerenog prikazivanja stradanja Srba u tzv. NDH povodom 75. godišnjice oslobađanja Jasenovca.
Za režisera je odabran Predrag Gaga Antonijević, Nišlija s dugogodišnjim iskustvom rada u SAD-u, i izrada “srpske Šindlerove liste” s oskarovskim ambicijama mogla je početi. Upravo je ambicija da film konkurira za Oscara u kategoriji najboljeg filma van engleskog govornog područja odgovorna za kreiranje kontroverze. Prvo tako što ga je Antonijević – o čemu će kasnije biti riječi – snimio da impresionira festivalske žirije. Zatim tako što je privukao pažnju stranih kritičara. Potonji su, pak, film okarakterizirali “anti-hrvatskim i anti-katoličkim krmivom za sukobe Srbije sa susjednim državama” (Variety). LA Times zamjera Antonijeviću da je iskoristio Holokaust kao sredstvo za propagandu protiv susjedne države premještajući fokus sa stradanja Židova na stradanje Srba i izmišljajući da je ustaški režim tzv. Nezavisne Države Hrvatske imao poseban logor za djecu.
Kako to obično biva, režiser, njegovi podržavaoci, ali i istaknute pojedinke i pojedinci iz redova vlasti Republike Srbije stali su u obranu filma, prijeteći čak i tužbama za klevetu. Onda se debata preselila na društvene medije – koristeći kao dodatnu potpalu činjenicu da film o Srebrenici, “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić bolje stoji u trci za Oscara – i svi preduvjeti za eksploziju interneta bili su ispunjeni. Iako nitko film još nije bio pogledao, svi su odjednom imali mišljenje. Pisali su se tekstovi, vodile su se polemike, i tako danima dok u subotu navečer konačno nismo vidjeli i sporni film.
A u filmu piše…
Završna scena u kojoj naslovna junakinja na pitanje lika Diane Budisavljević “Odakle ste, Daro?” odgovara “Iz Jasenovca.”, jedna je od najsnažnijih scena koju je potpisani autor vidio u moru pogledanih jugoslavenskih filmova o Drugom svjetskom ratu. Prethodi joj, nažalost gotovo dva sata materijala upitne kvalitete. Međutim, u tome nema onoga za što su film optužili Variety i LA Times. Točno je da je stradanje potkozarskih Srba u fokusu, ali Srbi i jesu najbrojnije žrtve jasenovačkog logorskog kompleksa. Prema statistici poimeničnog popisa žrtava jasenovačkog logorskog kompleksa, Srba je 47.627 od poimenično popisane 83.145 žrtve, ili 57,3%. Od toga je djece srpske narodnosti bilo 12.683, ili 15,25%. 12.683 djeteta, to su 423 poveća školska razreda ili petnaestak povećih osnovnih škola. Uzevši to u obzir, fokus na srpsku djevojčicu nema kako ne biti legitimna pripovjedačka strategija.
Optužbe za antihrvatstvo također ne stoje. Hrvati se spominju samo uzgred na početku filma kada Dari stariji brat objašnjava da njih odvode u logor jer su Srbi, dok Hrvate ne odvode jer nisu te objašnjava da se Hrvati i Srbi razlikuju po tome što se krste različito. U istoj sceni, Srpkinja iz logoraške kolone ostavlja svoje dijete Hrvatici koja radi u polju. Antagonisti u filmu su ustaše – čijem problematičnom prikazu ćemo se vratiti kasnije – ali oni nisu izjednačeni s Hrvatima na način na koji, primjerice, Sedlar u “Četveroredu” ili Vrdoljak u “Dugoj mračnoj noći” grade zločinački lik mitskog “srbokomunista”.
Prikaz ustaša vjerojatno je najproblematičniji aspekt filma. Naime, Antonijevićevi ustaše su karikaturalni histerični sadisti koji ubijaju bez reda i pravila, reklo bi se, jer im se može i kako stignu. Pištoljem, maljem, nožem, automatskom puškom. Nekad za zabavu i impresioniranje svojih nacističkih tutora, nekad jer je logoraša previše natiskano oko kazana s premalo hrane za sve, nekad jer su logoraši, eto, već poredani kod iskopanog rova za masovnu grobnicu. Vrhunac te karikaturalnosti je prikaz koitusa Dinka i Nade Šakić na zadnjem sjedištu automobila dok Ljubo Miloš i Maks Luburić kolju Srbe i Rome u sceni koja izgleda kao da ju je Antonijević prepisao iz Bjelogrlićevih “Senki nad Balkanom”.
Potpuno je zanemaren sistematski aspekt ustaških zločina. Podsjetimo se, tzv. NDH već je 17. aprila – dva dana po dolasku tzv. Poglavnika u Zagreb – donijela Zakonsku odredbu za odbranu naroda i države, usmjerenu protiv komunista i Srba, a 30. aprila i uvela Nürnberške zakone u svoje zakonodavstvo, stavljajući izvan zakona i Židove te Rome. Gledajući Antonijevićev preplaćeni uradak, gledatelj ne može doznati ništa o tome. No zato smo mogli čuti nadahnuti govor Antonijevićevog Luburića koji se djeci Potkozarja obraća kao “hrvatskim sinovima za koje treba graditi hrvatsku državu” planski i na drugi rok, za godinu 2000., na zasadama “širokogrudnosti, borbenosti, duhovnosti, oslobođenja, racionalnosti, kolektivne odgovornosti, kolektivnog rada, kolektivne političke svijesti”. Da se govor Antonijevićevog Luburića ne pretapa sa scenom ubijanja logoraša maljem, gledatelj bi mogao pomisliti da je riječ o uratku režisera čiji odnos prema ustašama graniči sa benevolentnim.
Kao i ustaše, i drugi likovi uglavnom su dvodimenzionalni, dijalozi su isprazni, a radnja linearna. Film prati djevojčicu Daru s misijom da sačuva brata Budu i njezinog oca s misijom da pobjegne iz logora. Sporedni likovi tu su samo da im daju koristan savjet ili otklone prepreke na koje nailaze. Antonijević je i pripovjedački nekoherentan. Film je malo realističan s hiperrealističkim tendecijama, pa je malo raskalašeno nadrealan – kao u navedenoj sceni orgijastičnog klanja – da bi smrt prikazivao metaforičkim ulaskom ubijenih logoraša u transportni vagon kakvim su dovezeni u Jasenovac. Svaki od tih filmskih jezika za sebe je funkcionalan, ali sklopljeni u cjelinu proizvode konfuziju i slabo se upotpunjavaju što dovodi do neujednačenog ritma i otežava praćenje filma. Kao rezultat, film će teško biti razumljiv gledateljima koji nemaju neko predznanje. Potonjem doprinosi i činjenica da se film minimalno referira na ratni i uopće vanlogorski kontekst. Primjerice, partizani se spominju samo marginalno, a četnici se ne spominju uopće. Likovi ne ispoljavaju nikakve etičke, političke ili uopće svjetonazorske pozicije. Nema referenci na vanlogorski kontekst, kao ni informacija o likovima koji iz tog konteksta – primarno Diana Budisavljević – postaju faktori radnje. Utoliko Antonijević ne zaslužuje diskvalifikacije Varietyja i LA Timesa. U Antonijevićevom uratku uistinu nema antihrvatske propagande, niti patetičnog prenaglašavanja srpske žrtve.
Antonijevićev uradak ipak u kontekstu
Antonijević nam je uz obilnu financijsku potporu srbijanskih vlasti isporučio minimalno koherentnu priču u kojoj zlikovci ubijaju nevine, koje spašava deus ex machina u liku Diane Budisavljević. Nema čak ni borbe Dobra i Zla. Njegov film je film bez politike, film bez etike, film bez naravoučenija. Kada ode na svoje ciljno zapadno tržište, nema tog Amerikanca koji će moći razabrati tko je nad kime izvršio genocid, kakvi su to Srbi i Hrvati, tko se krsti s lijeva nadesno a tko s desna nalijevo. Ispast će na kraju jedina pouka ovog filma da su Srbi i Hrvati uistinu, kako reče Krleža, isti komad kravlje balege koji je kotač povijesti podijelio na dvoje.
Ovih dana, dok je publika – bez obzira na nacionalnu pripadnost – strastvena oko filma, to tako ne izgleda, ali Antonijevićev film će u dogledno vrijeme biti zaboravljen. Ne vjerujete li mi, ukucajte u pretraživač “Vukovar se vraća kući” kojeg se nije sjetio ni Jurica Pavičić. Bez obzira na to što obrađuje važnu temu jugoslavenske povijesti – ili zajedničke povijesti Srba i Hrvata, ako je kome tako draže – i što je inicijalna ideja da se priča ispriča iz dosad zanemarivane dječje perspektive puna potencijala. Antonijevićeva odluka da film snimi tako da se dopadne nekoj apstraktnoj imaginiranoj publici – kao i bezmalo svaki populistički potez – onemogućila je film da ispuni svoju društvenu ulogu. Onemogućila ga je da nas zakuje za ekrane i platna i da nas natjera da razmišljamo o tome što se dogodilo prije osamdeset godina. Antonijevićev uradak je promašaj zato što nakon njega nećemo voditi raspravu o ratu, o šovinizmu, o etničkoj i rasnoj mržnji i – u krajnjoj liniji – o genocidu. Dobri filmovi omogućuju da apstrahiramo od konkretne radnje i razgovaramo o smislu i besmislu, a ne da pričamo o jebanju dvoje ratnih zločinaca na zadnjem sjedištu auta. To je nešto što nam pružaju, primjerice, Dragojevićeva “Lepa sela lepo gore”, Brešanov “Kako je počeo rat na mom otoku”, ili “Deveti krug” Franceta Štiglica. Naposljetku, na temi kozaračke djece, to je perspektiva koju pruža “Dnevnik Diane Budisavljević” autorice Dane Budisavljević. Stoga su to i aršini kojima moramo mjeriti uspjeh i kvalitet Antonijevićevog filma. Uspjeh u suočavanju s prošlošću mora biti tema, a ne konkretni genocid i utvrđivanje krivice. Jer činjenice su utvrđene, ali odnos prema njima u današnjoj, postjugoslavenskoj stvarnosti, nije. Uspjeh ovog filma bio bi kada bismo temeljem priče o stradanju djece i genocidu u Drugom svjetskom ratu mogli govoriti o jugoslavenskim ratovima devedesetih, kada bi nas natjerao na refleksiju nacionalizama i rasizama s kojima koegzistiramo u svojim svakodnevnim životima, kada bi nas posramio ako bismo okretali glavu od zločina protiv čovječnosti počinjenih “u naše ime”.
Zagazili smo u prvu godinu treće decenije 21. stoljeća. U njoj ćemo se sjetiti osamdesete godišnjice početka Drugog svjetskog i, vjerojatno, tridesete godišnjice početka jugoslavenskih ratova. No hoćemo li registrirati dvadesetu godišnjicu prestanka ratnih sukoba na teritoriji nekad zajedničke države? Možemo li pojmiti da generacija rođena nakon Oluje i Daytona završava fakultete? Razumijemo li da su stasale generacije koje su povijest učile iz udžbenika povijesti koje su pisale nacionalističke elite odgovorne za ne tako davne zločine protiv čovječnosti? Hoćemo li se čuditi što te generacije imaju stavove koji su sasvim logične posljedice tridesetogodišnjeg nacionalističkog trovanja? Ili ćemo otvoriti diskusiju o tome kako zaliječiti traume s kojima naša društva žive i kojima se nacionalističke politike hrane – traume iz četrdesetih kao i traume od devedesetih.
Za nacionalističke politike devedesetih, drugo sredstvo nastavka rata pitanje je krivnje. Ono pitanje koje uvijek težište prebacuje na svojeg partnera u antagonizmu, famoznog Drugog. I već dvadeset godina, uz kratke iznimke, politika suočavanja s prošlošću vodi se oko pitanja tko je počeo rat2 , tko je kome više zla nanio i čija je žrtva veća. Senzibilitet za vlastitu žrtvu raste proporcionalno s međuetničkom netrpeljivošću. Na taj način ovaj prostor – bez obzira zovemo li ga Jugoslavijom ili “regijom” – ostaje zarobljen u ratu drugim sredstvima. Izlazak iz te matrice, kolektivno odbijanje učešća u nacionalističkom žrtvoslovlju naša je dužnost prema Dari iz Jasenovca, prema svakom stradalom djetetu, prema svakoj žrtvi. Naposljetku, to je dužnost i prema nama samima, i našim djetinjstvima provedenim u skloništima i izbjeglištvima. Nikako drugačije nećemo moći osigurati da rata ne bude.
- Prema svjedočenju Lordana Zafranovića u intervjuu koji je vodio Dragan Markovina, “Dara iz Jasenovca” je kopija njegovog nikad snimljenog filma o djeci Kozare, čiji scenario je postao javan kada je prijavljen na natječaj Filmskog centra Srbije. Inače, Zafranović je autor odličnog dokumentarca Krv i pepeo Jasenovca iz 1983. godine. [
] - Najbolji odgovor na to pitanje daje “Ničija zemlja” Danisa Tanovića – jedini postjugoslavenski film nagrađen Oscarom – priznati da je započeo rat mora onaj u kojeg je u tom trenutku uperena puška. []
bilten
