Najbolji igrani filmovi 2021. po izboru našeg kritičara koji kaže da su filmska ostvarenja lani bila jača od krize, pandemije i pola godine zatvorenih kina
Intrigantan izdanak queer (post)vesterna
1. Šape pasje / The Power of the Dog (r: Jane Campion): Postvestern slavne Jane Campion epski tretira dramske tenzije u četverokutu psihički složenih likova, među kojima se slabi pokažu jakima, žrtva manipulatorom, a jak slabim i naposljetku smrtonosno izigranim. Uz suptilan psihoznačenjski sloj, istovremeno raskošna i ekonomična režija te briljantni glumci čine ovaj queer (post)vestern jednim od najintrigantnijih suvremenih izdanaka žanra koji i dalje, na sreću svojih poklonika, odbija umrijeti.
2. Djevojka koja obećava / Promising Young Woman (r: Emerald Fennell): Lucidan spoj trilera, crne i romantične komedije te drame s mjuzikl epizodom, s nepredvidivom pričom i protagonisticom kao likom nestabilnog identiteta, ovaj punokrvni postmodernistički uradak pod mizandrijskom površinom plasira mizantropiju sukladno bijedi egzistencije koju prikazuje. Izvanredan redateljski debi relativno mlade i ne suviše poznate glumice.
3. Kolo sreće i fantazije / Guzen to sozo (r: Ryosuke Hamaguchi): "Kolo sreće i fantazije" dobilo je drugu nagradu na Berlinaleu, a riječ je o omnibusu od tri priče s pomaknutim likovima u pomaknutim, izrazito verbalnim odnosima, što može prizvati genij Erica Rohmera zadržavajući pritom vlastitu osebujnost. Najveći je to kompliment autoru koji je prošle godine osvojio svijet s čak dva filma.
4. Drive My Car / Doraibu mai ka (r: Ryusuke Hamaguchi): Nakon Srebrnog medvjeda u Berlinu, Hamaguchi je s drugim filmom, "Drive My Car", došao u Cannes i tamo osvojio nagradu za najbolji scenarij. Ako je berlinskim filmom mogao asocirati na Rohmera, ovim canneskim, preplićući zbilju i kazalište, priziva Rivettea, a s oba ostvarenja pomalo i južnokorejskog majstora Sang-soo Honga. Obrada tema nenadoknadivog gubitka i tinjajuće grižnje savjesti nudi suptilnu ljepotu i tugu.
5. Što vidimo kada gledamo u nebo? / Ras vkhedavt, rodesac cas vukurebt? (r: Alexandre Koberidze): Bajkovito ostvarenje o ljubavi mladića i djevojke koji se više ne prepoznaju jer su psihofizički promijenjeni. Dugi kadrovi, spor ritam, vizualna izražajnost nisu nimalo novi elementi umjetnički ambicioznog filmovanja, ali Koberidze ih rabi na dostatno samosvojan način da se može reći kako je zasluženo zadobio interes svjetske filmske javnosti.
6. Otac / The Father (r: Florian Zeller): Adaptirajući vlastiti kazališni komad, filmski debitant Zeller ostvario je pogled na staračku demenciju iznutra, kroz vizuru same osobe kojoj se to dešava. Originalan koncept dodatno je oplemenjen suptilnom i elegantnom režijom, a velikan Anthony Hopkins u poznim je godinama polučio jednu od uloga karijere, zasluženo nagrađenu Oscarom.
7. Zemlja nomada / Nomadland (r: Chloe Zhao): Treći u nizu nezavisnih filmova Chloe Zhao, umjesto dosadašnjih mladih Indijanac i kauboja, nudi protagoniste treće životne dobi koji zbog ekonomskih i filozofskih razloga postaju lutalice. Poetičnost i new age, ponešto malickovske manire i Frances McDormand u glavnoj ulozi film istovremeno dižu iznad prosjeka, ali ne daju mu i da se vine previsoko.
8. Cruella (r: Craig Gillespie): Inteligentna i razigrana, sjajno dizajnirana zabava koja uzima od Dickensa, Vivienne Westwood, "Vrag nosi Pradu" i tko zna koga još i čega, vješt je kompromis komercijalne utilitarnosti i umjetničke ambicioznosti.
9. Minari (r: Lee Isaac Chung): Donoseći blagost ispod koje vrvi oporost, odnosno americanu s povećim zrnom soli, priča o korejskoj obitelji u Americi 1980-ih inteligentno izbjegava zamke kiča i ostvaruje se kao respektabilan uradak.
10. Još jedna runda / Druk (r: Thomas Vinterberg): Precijenjeno, ali svakako vrijedno ostvarenje o tzv. krizi srednje životne dobi, djelo autora koji je nekad začeo pokret Dogma 95. Neočekivana jazz dance završnica jedna je od originalnijih zadnjih godina.
portalnovosti
Intrigantan izdanak queer (post)vesterna
1. Šape pasje / The Power of the Dog (r: Jane Campion): Postvestern slavne Jane Campion epski tretira dramske tenzije u četverokutu psihički složenih likova, među kojima se slabi pokažu jakima, žrtva manipulatorom, a jak slabim i naposljetku smrtonosno izigranim. Uz suptilan psihoznačenjski sloj, istovremeno raskošna i ekonomična režija te briljantni glumci čine ovaj queer (post)vestern jednim od najintrigantnijih suvremenih izdanaka žanra koji i dalje, na sreću svojih poklonika, odbija umrijeti.
2. Djevojka koja obećava / Promising Young Woman (r: Emerald Fennell): Lucidan spoj trilera, crne i romantične komedije te drame s mjuzikl epizodom, s nepredvidivom pričom i protagonisticom kao likom nestabilnog identiteta, ovaj punokrvni postmodernistički uradak pod mizandrijskom površinom plasira mizantropiju sukladno bijedi egzistencije koju prikazuje. Izvanredan redateljski debi relativno mlade i ne suviše poznate glumice.
3. Kolo sreće i fantazije / Guzen to sozo (r: Ryosuke Hamaguchi): "Kolo sreće i fantazije" dobilo je drugu nagradu na Berlinaleu, a riječ je o omnibusu od tri priče s pomaknutim likovima u pomaknutim, izrazito verbalnim odnosima, što može prizvati genij Erica Rohmera zadržavajući pritom vlastitu osebujnost. Najveći je to kompliment autoru koji je prošle godine osvojio svijet s čak dva filma.
4. Drive My Car / Doraibu mai ka (r: Ryusuke Hamaguchi): Nakon Srebrnog medvjeda u Berlinu, Hamaguchi je s drugim filmom, "Drive My Car", došao u Cannes i tamo osvojio nagradu za najbolji scenarij. Ako je berlinskim filmom mogao asocirati na Rohmera, ovim canneskim, preplićući zbilju i kazalište, priziva Rivettea, a s oba ostvarenja pomalo i južnokorejskog majstora Sang-soo Honga. Obrada tema nenadoknadivog gubitka i tinjajuće grižnje savjesti nudi suptilnu ljepotu i tugu.
5. Što vidimo kada gledamo u nebo? / Ras vkhedavt, rodesac cas vukurebt? (r: Alexandre Koberidze): Bajkovito ostvarenje o ljubavi mladića i djevojke koji se više ne prepoznaju jer su psihofizički promijenjeni. Dugi kadrovi, spor ritam, vizualna izražajnost nisu nimalo novi elementi umjetnički ambicioznog filmovanja, ali Koberidze ih rabi na dostatno samosvojan način da se može reći kako je zasluženo zadobio interes svjetske filmske javnosti.
6. Otac / The Father (r: Florian Zeller): Adaptirajući vlastiti kazališni komad, filmski debitant Zeller ostvario je pogled na staračku demenciju iznutra, kroz vizuru same osobe kojoj se to dešava. Originalan koncept dodatno je oplemenjen suptilnom i elegantnom režijom, a velikan Anthony Hopkins u poznim je godinama polučio jednu od uloga karijere, zasluženo nagrađenu Oscarom.
7. Zemlja nomada / Nomadland (r: Chloe Zhao): Treći u nizu nezavisnih filmova Chloe Zhao, umjesto dosadašnjih mladih Indijanac i kauboja, nudi protagoniste treće životne dobi koji zbog ekonomskih i filozofskih razloga postaju lutalice. Poetičnost i new age, ponešto malickovske manire i Frances McDormand u glavnoj ulozi film istovremeno dižu iznad prosjeka, ali ne daju mu i da se vine previsoko.
8. Cruella (r: Craig Gillespie): Inteligentna i razigrana, sjajno dizajnirana zabava koja uzima od Dickensa, Vivienne Westwood, "Vrag nosi Pradu" i tko zna koga još i čega, vješt je kompromis komercijalne utilitarnosti i umjetničke ambicioznosti.
9. Minari (r: Lee Isaac Chung): Donoseći blagost ispod koje vrvi oporost, odnosno americanu s povećim zrnom soli, priča o korejskoj obitelji u Americi 1980-ih inteligentno izbjegava zamke kiča i ostvaruje se kao respektabilan uradak.
10. Još jedna runda / Druk (r: Thomas Vinterberg): Precijenjeno, ali svakako vrijedno ostvarenje o tzv. krizi srednje životne dobi, djelo autora koji je nekad začeo pokret Dogma 95. Neočekivana jazz dance završnica jedna je od originalnijih zadnjih godina.
portalnovosti
