Claire Denis, ‘Isabellino sunce’ (2017): Dramedija s prevlašću humora nad dramom o slikarici pogubljenoj u emotivno-erotskom životnom kaosu
You’re over the hill right now, and you’re looking for love – stihovi iz pjesme ‘New Age’ Velvet Undergrounda mogli bi se do neke mjere primijeniti na zadnji film ugledne francuske sineastice Claire Denis ‘Isabellino sunce’. Kod Velveta je, doduše, riječ o debeloj plavoj glumici u silaznoj putanji života, a kod Denis o seksepilnoj slikarici brineti, no i ona u drugoj polovici svog života traži ljubav. Neprestano, uporno, ustrajno – ljubav je vodi i ničeg se ne boji, da parafraziram dio refrena pjesme koju je Saša Lošić napisao za Đavole imajući na umu vrlo mladu djevojku. U tome i jest stvar – za osobe poput Isabelle, u izvrsnoj interpretaciji Juliette Binoche, godine ne donose posustajanje, ljubavna čežnja jača je od svake droge, život bez ljubavi nema smisla, ali – može li i treba li ljubav biti jedini smisao? Pogotovo za jednu umjetnicu?
Claire Denis, napisavši scenarij zajedno s Christine Angot, spisateljicom najpoznatijom po (autobiografskom) tematiziranju incesta (ostalo je nejasno je li doista bila u takvom odnosu s vlastitim ocem), ovaj put je umjesto (trilerne) drame žanrovski odabrala dramediju s prevlašću humora nad dramom, a njezina protagonistica prilično je nesigurna u samu sebe, pogotovo kad je riječ o procjeni funkcionalnosti ljubavi s muškarcem nižeg obrazovanja iz niže klase, i kao što to obično biva, uglavnom zna što ne želi, ali najčešće ne i što stvarno želi – kakvu ljubav, s kakvim čovjekom, kakav bi bio odnos koji bi je činio sretnom. Slikarica je kojoj se otvaraju nove mogućnosti, ali one su joj tako marginalne, jer očito umjetnost je ne može ispuniti kao što (misli da) može ljubav. Stvar bi previše podsjećala na ‘Seks i grad’ i srodne kvaziemancipatorske pseudoliberalnofeminističke proizvode da je Denis intenzivno ne boji ironijom. No nije to razorna ironija, autorica se, dojam je, ne izruguje svojoj protagonistici, ne prokazuje je nego suosjeća s njom, draga joj je ta kaotična žena koja jest u potrazi za ljubavlju, ali isto je tako sposobna uživati u seksu s čovjekom (nadmenim bankarom) koji joj se gadi, upravo zato što joj se gadi, a naposljetku, na seansi kod opsjenara s viskom (neočekivana pojava Gerarda Depardieua u zadnje dvije scene filma) strahuje hoće li ostati bez muškaraca koje je zavoljela, jer čini se da ne želi izgubiti nikog vrijednog ljubavi.
Iz standardne feminističke perspektive film bi bilo lako opisati i otpisati kao stereotipno uprizorenje stereotipno konstruiranog lika žene čiji život nema smisla bez muškar(a)ca, posebno lako to bi bilo da su autor ili autori muškarci jer bi se onda potegao i standardni (stereotipni) motiv tzv. muškog (patrijarhalnog) pogleda, ali stvari su složeniji. Claire Denis autorica je koja se nije ustručavala uživati u obnaženim legionarskim muškim tijelima u svom možda najpoznatijem filmu ‘Dobar posao’, kao što se nije suzdržavala skinuti i snimati od glave do pete golu nasred ulice Lolu Créton, veliku mladu nadu francuskog filma, u ‘Kopiladi’ – ona je autorica koja vlastiti autorski interes, što nerijetko uključuje povezivanje estetskog i erotskog, stavlja ispred zahtjeva ideologije, pa bila ta ideologija i wanna be emancipatorska. I zato u liku Isabelle ne treba gledati simbol ‘opće žene’ koja, uostalom, i ne postoji, ne treba je promatrati kao simbol ženskog roda, nego kao individualnu osobu pogubljenu u emotivno-erotskom životnom kaosu koja ima svako pravo izabrati svoje prioritete, pa makar oni zazvučali nedozrelo, pomalo infantilno, makar se moralo zaključiti da postoji neki psihički pomak u umjetnici kojoj vlastita umjetnost tako malo znači u odnosu na ljubavne osjećaje i interakcije.
You’re over the hill right now, and you’re looking for love – stihovi iz pjesme ‘New Age’ Velvet Undergrounda mogli bi se do neke mjere primijeniti na zadnji film ugledne francuske sineastice Claire Denis ‘Isabellino sunce’. Kod Velveta je, doduše, riječ o debeloj plavoj glumici u silaznoj putanji života, a kod Denis o seksepilnoj slikarici brineti, no i ona u drugoj polovici svog života traži ljubav. Neprestano, uporno, ustrajno – ljubav je vodi i ničeg se ne boji, da parafraziram dio refrena pjesme koju je Saša Lošić napisao za Đavole imajući na umu vrlo mladu djevojku. U tome i jest stvar – za osobe poput Isabelle, u izvrsnoj interpretaciji Juliette Binoche, godine ne donose posustajanje, ljubavna čežnja jača je od svake droge, život bez ljubavi nema smisla, ali – može li i treba li ljubav biti jedini smisao? Pogotovo za jednu umjetnicu?
Claire Denis, napisavši scenarij zajedno s Christine Angot, spisateljicom najpoznatijom po (autobiografskom) tematiziranju incesta (ostalo je nejasno je li doista bila u takvom odnosu s vlastitim ocem), ovaj put je umjesto (trilerne) drame žanrovski odabrala dramediju s prevlašću humora nad dramom, a njezina protagonistica prilično je nesigurna u samu sebe, pogotovo kad je riječ o procjeni funkcionalnosti ljubavi s muškarcem nižeg obrazovanja iz niže klase, i kao što to obično biva, uglavnom zna što ne želi, ali najčešće ne i što stvarno želi – kakvu ljubav, s kakvim čovjekom, kakav bi bio odnos koji bi je činio sretnom. Slikarica je kojoj se otvaraju nove mogućnosti, ali one su joj tako marginalne, jer očito umjetnost je ne može ispuniti kao što (misli da) može ljubav. Stvar bi previše podsjećala na ‘Seks i grad’ i srodne kvaziemancipatorske pseudoliberalnofeminističke proizvode da je Denis intenzivno ne boji ironijom. No nije to razorna ironija, autorica se, dojam je, ne izruguje svojoj protagonistici, ne prokazuje je nego suosjeća s njom, draga joj je ta kaotična žena koja jest u potrazi za ljubavlju, ali isto je tako sposobna uživati u seksu s čovjekom (nadmenim bankarom) koji joj se gadi, upravo zato što joj se gadi, a naposljetku, na seansi kod opsjenara s viskom (neočekivana pojava Gerarda Depardieua u zadnje dvije scene filma) strahuje hoće li ostati bez muškaraca koje je zavoljela, jer čini se da ne želi izgubiti nikog vrijednog ljubavi.
Iz standardne feminističke perspektive film bi bilo lako opisati i otpisati kao stereotipno uprizorenje stereotipno konstruiranog lika žene čiji život nema smisla bez muškar(a)ca, posebno lako to bi bilo da su autor ili autori muškarci jer bi se onda potegao i standardni (stereotipni) motiv tzv. muškog (patrijarhalnog) pogleda, ali stvari su složeniji. Claire Denis autorica je koja se nije ustručavala uživati u obnaženim legionarskim muškim tijelima u svom možda najpoznatijem filmu ‘Dobar posao’, kao što se nije suzdržavala skinuti i snimati od glave do pete golu nasred ulice Lolu Créton, veliku mladu nadu francuskog filma, u ‘Kopiladi’ – ona je autorica koja vlastiti autorski interes, što nerijetko uključuje povezivanje estetskog i erotskog, stavlja ispred zahtjeva ideologije, pa bila ta ideologija i wanna be emancipatorska. I zato u liku Isabelle ne treba gledati simbol ‘opće žene’ koja, uostalom, i ne postoji, ne treba je promatrati kao simbol ženskog roda, nego kao individualnu osobu pogubljenu u emotivno-erotskom životnom kaosu koja ima svako pravo izabrati svoje prioritete, pa makar oni zazvučali nedozrelo, pomalo infantilno, makar se moralo zaključiti da postoji neki psihički pomak u umjetnici kojoj vlastita umjetnost tako malo znači u odnosu na ljubavne osjećaje i interakcije.
