François Ozon, ‘Frantz’ (2016): Složenošću i neuhvatljivošću psihičkih stanja Ozon se pokušavao baviti i prije, no uvijek nedostatno uvjerljivo. ‘Frantz’ je prvi njegov film koji doista zaslužuje biti nazvan izvanrednim - stigao je kasno, ali je nadasve dobrodošao
Svojedobno je John Ford, u jednom od svojih najvažnijih filmova – ‘Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea’ (1962), poručio da je legenda bolja od stvarnosti, odnosno da mitu treba dati prednost pred istinom ako je taj mit produktivan za zajednicu. Relativno sličnom afirmacijom neistinitog – laži, iluzije, bavi se François Ozon u svom zadnjem filmu ‘Frantz’, samo što njegovo ostvarenje propituje tu problematiku obraćajući veću pozornost na individualno nego na kolektivno, iako ga i potonje itekako zanima, a intonacija u kojoj trilernost, i u smislu žanrovskih natruha i u smislu vrste osjećajnosti, igra vodeću rolu mnogo više asocira na Hitchcocka nego što ima ikakve veze s Fordom.
Zapravo, Ozon je krenuo od starog filma Ernsta Lubitscha ‘Slomljena uspavanka’ (1932), nastalog prema kazališnom komadu Mauricea Rostanda, djela koje je afirmiralo internacionalizam i pacifizam naspram nacionalizma i razaranja Prvog svjetskog rata kroz priču o francuskom vojniku koji dolazi tražiti oprost od roditelja njemačkoj vojnika kojeg je ubio, a onda se zbliži sa zaručnicom ubijenog te odustaje od priznanja istine umjesto koje ponudi lijepu, svima dobrodošlu iluziju. To polazište francuski autor usložnjava motivom tajne i queer sugestijama, znači elementima dobro znanim u njegovom opusu, da bi drugi dio filma, nakon kulminacije u kojoj se tajna otkriva, bio plod Ozonove vlastite mašte. Taj ‘nastavak’ kompozicijski može podsjetiti na ‘Vrtoglavicu’, no sadržajno u njemu, za razliku od Hitchcockova klasika, nema više nikakve velike tajne za otkriti, barem ne u smislu standardnijih žanrovskih postavki. Drugi dio filma naime služi tome da se lik zaručnice (sugestivna Paula Beer) suoči s jednom posve novom i neznanom joj emocionalnom situacijom koja će poljuljati čitav njen svijet, dubinski (mnogo) snažnije nego kad se morala suočiti sa smrću zaručnika. Tada je sve bilo jasno – izgubila je onog kojeg je mnogo voljela i tko je volio nju, izgubila je ono za što je mislila da joj je životna ljubav. Situacija iznimno traumatična, bolna, ali poznata, može se reći kanonizirana. A onda se dogodilo nešto novo – zavoljela je zaručnikova ubojicu (osebujni Pierre Niney) ne znajući da je ubojica, toliko zavoljela da je i nakon spoznaje istine, naposljetku, prihvatila svoje osjećaje, što je bilo i uznemirujuće i nadahnjujuće, a sve je iskupljivala vjera da je riječ o pravoj, čistoj, obostranoj ljubavi. Drugi dio filma bavi se Anninom potragom za Adrienom i spoznajom jedne drugačije mogućnosti ljubavi koja možda i nije ljubav, iako toliko znakova upućuje na to da bi morala biti riječ o nekoj vrsti ljubavi. Anna je podrazumijevala da Adrien osjeća za nju isto što i ona za njega, a onda je shvatila da ima zaručnicu koja mu, čini se, savršeno pristaje, da je njoj, Anni, ponajprije zahvalan jer mu je oprostila ubojstvo voljenog zaručnika i da, čini se, prema njoj gaji prije svega prijateljske osjećaje. No opet, njihov završni razgovor i osobito poljubac koji joj daje na rastanku sugeriraju da su njegovi osjećaji složeni i neuhvatljivi, da je vrlo propusna granica između prijateljstva i ljubavi, da je njihov odnos nejasan i otvoren, i da poljubac za rastanak može obećavati mnogo i ništa, i sve ono između. To posve potresa dotadašnji jednostavan Annin svijet, ona se ne vraća u svoje provincijsko njemačko mjestašce, nego ostaje u velegradskom Parizu i na neki način počinje istraživati dotad neznanu joj osjećajnost.
Ovakvom složenošću i neuhvatljivošću psihičkih stanja Ozon se pokušavao baviti i prije, no uvijek nedostatno uvjerljivo. ‘Frantz’ je prvi njegov film koji doista zaslužuje biti nazvan izvanrednim – stigao je kasno, ali je nadasve dobrodošao.
portalnovosti
Svojedobno je John Ford, u jednom od svojih najvažnijih filmova – ‘Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea’ (1962), poručio da je legenda bolja od stvarnosti, odnosno da mitu treba dati prednost pred istinom ako je taj mit produktivan za zajednicu. Relativno sličnom afirmacijom neistinitog – laži, iluzije, bavi se François Ozon u svom zadnjem filmu ‘Frantz’, samo što njegovo ostvarenje propituje tu problematiku obraćajući veću pozornost na individualno nego na kolektivno, iako ga i potonje itekako zanima, a intonacija u kojoj trilernost, i u smislu žanrovskih natruha i u smislu vrste osjećajnosti, igra vodeću rolu mnogo više asocira na Hitchcocka nego što ima ikakve veze s Fordom.
Zapravo, Ozon je krenuo od starog filma Ernsta Lubitscha ‘Slomljena uspavanka’ (1932), nastalog prema kazališnom komadu Mauricea Rostanda, djela koje je afirmiralo internacionalizam i pacifizam naspram nacionalizma i razaranja Prvog svjetskog rata kroz priču o francuskom vojniku koji dolazi tražiti oprost od roditelja njemačkoj vojnika kojeg je ubio, a onda se zbliži sa zaručnicom ubijenog te odustaje od priznanja istine umjesto koje ponudi lijepu, svima dobrodošlu iluziju. To polazište francuski autor usložnjava motivom tajne i queer sugestijama, znači elementima dobro znanim u njegovom opusu, da bi drugi dio filma, nakon kulminacije u kojoj se tajna otkriva, bio plod Ozonove vlastite mašte. Taj ‘nastavak’ kompozicijski može podsjetiti na ‘Vrtoglavicu’, no sadržajno u njemu, za razliku od Hitchcockova klasika, nema više nikakve velike tajne za otkriti, barem ne u smislu standardnijih žanrovskih postavki. Drugi dio filma naime služi tome da se lik zaručnice (sugestivna Paula Beer) suoči s jednom posve novom i neznanom joj emocionalnom situacijom koja će poljuljati čitav njen svijet, dubinski (mnogo) snažnije nego kad se morala suočiti sa smrću zaručnika. Tada je sve bilo jasno – izgubila je onog kojeg je mnogo voljela i tko je volio nju, izgubila je ono za što je mislila da joj je životna ljubav. Situacija iznimno traumatična, bolna, ali poznata, može se reći kanonizirana. A onda se dogodilo nešto novo – zavoljela je zaručnikova ubojicu (osebujni Pierre Niney) ne znajući da je ubojica, toliko zavoljela da je i nakon spoznaje istine, naposljetku, prihvatila svoje osjećaje, što je bilo i uznemirujuće i nadahnjujuće, a sve je iskupljivala vjera da je riječ o pravoj, čistoj, obostranoj ljubavi. Drugi dio filma bavi se Anninom potragom za Adrienom i spoznajom jedne drugačije mogućnosti ljubavi koja možda i nije ljubav, iako toliko znakova upućuje na to da bi morala biti riječ o nekoj vrsti ljubavi. Anna je podrazumijevala da Adrien osjeća za nju isto što i ona za njega, a onda je shvatila da ima zaručnicu koja mu, čini se, savršeno pristaje, da je njoj, Anni, ponajprije zahvalan jer mu je oprostila ubojstvo voljenog zaručnika i da, čini se, prema njoj gaji prije svega prijateljske osjećaje. No opet, njihov završni razgovor i osobito poljubac koji joj daje na rastanku sugeriraju da su njegovi osjećaji složeni i neuhvatljivi, da je vrlo propusna granica između prijateljstva i ljubavi, da je njihov odnos nejasan i otvoren, i da poljubac za rastanak može obećavati mnogo i ništa, i sve ono između. To posve potresa dotadašnji jednostavan Annin svijet, ona se ne vraća u svoje provincijsko njemačko mjestašce, nego ostaje u velegradskom Parizu i na neki način počinje istraživati dotad neznanu joj osjećajnost.
Ovakvom složenošću i neuhvatljivošću psihičkih stanja Ozon se pokušavao baviti i prije, no uvijek nedostatno uvjerljivo. ‘Frantz’ je prvi njegov film koji doista zaslužuje biti nazvan izvanrednim – stigao je kasno, ali je nadasve dobrodošao.
portalnovosti
