‘Nepoznata djevojka’ (2016): Solidno napisan, režiran i odglumljen film o solidarnosti, lijepu poruku šalje, ali od braće Dardenne ipak se ima pravo očekivati (puno) više
Zadnjih dvadesetak godina braća Jean-Pierre i Luc Dardenne izrasla su u jedne od prvaka evropskog kreativno ambicioznog filmotvorstva. Pojavili su se u eri dominacije realističko-naturalističko-dokumentarističkog stila kao jedni od njegovih suverenih izvođača, a posebnu naklonost lijevo-liberalnih krugova koji drmaju evropskom festivalskom scenom stekli su društvenim i humanističkim angažmanom; tamo gdje su neki drugi privrženici beskompromisno stvarnosnog prosedea pripuštali dragocjena zrnca poetičnosti, ne brinući previše o nekakvom društvenom angažmanu, braća Dardenne promovirala su empatiju i solidarnost na individualnoj i socijalnoj razini, a to se u spomenutim krugovima itekako cijeni. Posljedica toga je i da su Jean-Pierre i Luc ušli u društvo vrlo rijetkih autora s dvostrukom titulom canneskih pobjednika, što i nije slab razlog – bolje je da te cijene zbog oblikovno umješno izvedenog humanizma, afirmacije bratstva među ljudima u oporo realističkom modelu, nego zbog ultrastiliziranog umjetničarenja kao recimo stanovite sljedbenike Tarkovskog.
Ipak, kritičar koji po automatizmu ne podliježe kanoniziranim veličinama mora zamijetiti da valonska braća u poetički stameno čvrstom opusu, koji ih po staroj cahierovskoj dogmi čini autorima par excellence, zapravo nemaju ni jedan jedini vrhunski film. Opus je jak, ali ne sadrži pojedinačna ekstraordinarna djela. I zadnji njihov uradak ‘Nepoznata djevojka’ ne mijenja ništa na stvari, štoviše, možda je i najmanje uvjerljiv od kraja devedesetih kad su ostvarili prvi veliki proboj pobjedom u Cannesu svojim četvrtim dugometražnim igranim filmom ‘Rosetta’.
‘Nepoznata djevojka’ u središte postavlja napetost načelno interesantnog odnosa protagonistice Jenny (Adèle Haenel), mlade ambiciozne liječnice, i naslovne smrtno stradale maloljetne djevojke afričkog porijekla. Odnos je intrigantan jer se dvije žene nikad nisu srele, kamoli upoznale, no prva, bijela i uspješna, odbila je pustiti u svoju ordinaciju drugu, crnu i prisiljenu na prostituciju, jer je pozvonila nakon kraja radnog vremena. Jenny nije ni znala tko zvoni, a odbijanjem svojem stažistu da otvori vrata, kako mu je kasnije priznala, željela je iskazati dominaciju nad njim – vjerojatno ne samo profesionalnu nego i erotsku, ali potonja komponenta do kraja filma diskretno se drži u dalekoj pozadini. No onog trena kad sazna tužnu sudbinu sirote djevojke i shvati da možda ne bi poginula da ju je postila u ordinaciju, junakinja se odjednom preobražava ili jednostavno otkriva do tada dobro skrivene vrline, te postaje nekom vrstom samaritanke kojoj je središnji cilj djelovanja saznati identitet stradale kako bi mogla omogućiti njezinoj obitelji da je sahrani. Grižnja savjesti i želja za iskupljenjem pretvara je ne samo u liječnicu koja izabire rad u četvrti napućenoj siromašnim stanarima, nego i u neku vrstu detektivke koja se izlaže potencijalnim opasnostima, u čemu je dio kritike prepoznao utjecaj film noira.
Jenny je dakle još jedan izdanak suštinski snažnih ženskih likova braće Dardenne koji apeliraju na solidarnost odnosno pokušavaju je živjeti, no njezina svetačka aureola u izrazito realističkom kontekstu čini se podosta nategnutom, a kako su se takvi spojevi mogli viđati i ranije, nije ni naročito originalna. Kad se tome doda da braća posežu i za izrazito stereotipnim motivom zlostavljanja u djetinjstvu kao izvora traume, te da u završnici na školski način promiču solidarnost među rasama i klasama, onda je jasno da ‘Nepoznata djevojka’ nije film koji može oduševiti kritičkije gledatelje. Jest, sve je to solidno napisano, režirano i odglumljeno, lijepu poruku šalje, ali od autora takve reputacije ipak se ima pravo očekivati (puno) više.
portalnovosti
Zadnjih dvadesetak godina braća Jean-Pierre i Luc Dardenne izrasla su u jedne od prvaka evropskog kreativno ambicioznog filmotvorstva. Pojavili su se u eri dominacije realističko-naturalističko-dokumentarističkog stila kao jedni od njegovih suverenih izvođača, a posebnu naklonost lijevo-liberalnih krugova koji drmaju evropskom festivalskom scenom stekli su društvenim i humanističkim angažmanom; tamo gdje su neki drugi privrženici beskompromisno stvarnosnog prosedea pripuštali dragocjena zrnca poetičnosti, ne brinući previše o nekakvom društvenom angažmanu, braća Dardenne promovirala su empatiju i solidarnost na individualnoj i socijalnoj razini, a to se u spomenutim krugovima itekako cijeni. Posljedica toga je i da su Jean-Pierre i Luc ušli u društvo vrlo rijetkih autora s dvostrukom titulom canneskih pobjednika, što i nije slab razlog – bolje je da te cijene zbog oblikovno umješno izvedenog humanizma, afirmacije bratstva među ljudima u oporo realističkom modelu, nego zbog ultrastiliziranog umjetničarenja kao recimo stanovite sljedbenike Tarkovskog.
Ipak, kritičar koji po automatizmu ne podliježe kanoniziranim veličinama mora zamijetiti da valonska braća u poetički stameno čvrstom opusu, koji ih po staroj cahierovskoj dogmi čini autorima par excellence, zapravo nemaju ni jedan jedini vrhunski film. Opus je jak, ali ne sadrži pojedinačna ekstraordinarna djela. I zadnji njihov uradak ‘Nepoznata djevojka’ ne mijenja ništa na stvari, štoviše, možda je i najmanje uvjerljiv od kraja devedesetih kad su ostvarili prvi veliki proboj pobjedom u Cannesu svojim četvrtim dugometražnim igranim filmom ‘Rosetta’.
‘Nepoznata djevojka’ u središte postavlja napetost načelno interesantnog odnosa protagonistice Jenny (Adèle Haenel), mlade ambiciozne liječnice, i naslovne smrtno stradale maloljetne djevojke afričkog porijekla. Odnos je intrigantan jer se dvije žene nikad nisu srele, kamoli upoznale, no prva, bijela i uspješna, odbila je pustiti u svoju ordinaciju drugu, crnu i prisiljenu na prostituciju, jer je pozvonila nakon kraja radnog vremena. Jenny nije ni znala tko zvoni, a odbijanjem svojem stažistu da otvori vrata, kako mu je kasnije priznala, željela je iskazati dominaciju nad njim – vjerojatno ne samo profesionalnu nego i erotsku, ali potonja komponenta do kraja filma diskretno se drži u dalekoj pozadini. No onog trena kad sazna tužnu sudbinu sirote djevojke i shvati da možda ne bi poginula da ju je postila u ordinaciju, junakinja se odjednom preobražava ili jednostavno otkriva do tada dobro skrivene vrline, te postaje nekom vrstom samaritanke kojoj je središnji cilj djelovanja saznati identitet stradale kako bi mogla omogućiti njezinoj obitelji da je sahrani. Grižnja savjesti i želja za iskupljenjem pretvara je ne samo u liječnicu koja izabire rad u četvrti napućenoj siromašnim stanarima, nego i u neku vrstu detektivke koja se izlaže potencijalnim opasnostima, u čemu je dio kritike prepoznao utjecaj film noira.
Jenny je dakle još jedan izdanak suštinski snažnih ženskih likova braće Dardenne koji apeliraju na solidarnost odnosno pokušavaju je živjeti, no njezina svetačka aureola u izrazito realističkom kontekstu čini se podosta nategnutom, a kako su se takvi spojevi mogli viđati i ranije, nije ni naročito originalna. Kad se tome doda da braća posežu i za izrazito stereotipnim motivom zlostavljanja u djetinjstvu kao izvora traume, te da u završnici na školski način promiču solidarnost među rasama i klasama, onda je jasno da ‘Nepoznata djevojka’ nije film koji može oduševiti kritičkije gledatelje. Jest, sve je to solidno napisano, režirano i odglumljeno, lijepu poruku šalje, ali od autora takve reputacije ipak se ima pravo očekivati (puno) više.
portalnovosti
