Vasilije Nikitović, ‘4 ruže’ (2019): Film ima relativno zanimljivu narativnu koncepciju, no idejno-značenjski je reakcionaran
Tradicionalno sklona žanru, srpska je kinematografija krajem prošle godine iznjedrila ‘4 ruže’, još jedan ostvaraj koji nakon nedavnog hita ‘Južni vetar’ pretendira na odličan odjek kod publike i kritike. Dodirne točke između dvaju filmova su režiseri s malo iskustva (Milošu Avramoviću ‘Južni vetar’ je bio drugi film, ali mnogo godina nakon katastrofalno primljenog prvijenca tako da se de facto može računati kao ponovni debi, a Vasiliju Nikitoviću ‘4 ruže’ su prvi redateljski rad), naracija s mnoštvom likova te opća korumpiranost svijeta koji prikazuju, a taj je svijet smješten u Beograd. No dok je ‘Južni vetar’ primarno akcijski krimić, ‘4 ruže’ su krimi-drama koja se u pripovijedanju služi nekim manje tipičnim postupcima.
Tako Nikitović i njegov koscenarist Balša Labović otvaraju narativ s izrazito naglašenim off-pripovjedačem, likom zvanim Šule i Tarzan (Miloš Samolov), koji pripovijeda ozbiljno ranjen, a do kraja radnje će postati i ‘zagrobni’ pripovjedač (labavo naslanjanje na slavni Wilderov ‘Bulevar sumraka’), a tek nakon gotovo polovice filma kreću natpisi s imenima glumaca, što će biti nekovrsna prijelomna točka jer će ubrzo u središte zbivanja doći posve novi lik, Tarzanov kum Beli (Boris Milivojević), simbol neiskvarenosti (za razliku od Tarzana koji se dao korumpirati, za što će na kraju platiti najvišu cijenu) i onaj koji će omogućiti neku vrstu svjetlosti u završnici. Naime ‘4 ruže’ priča su s trojicom kriminalnih kompanjona u središtu – korumpiranim političarom Žiletom (Gordan Kičić), korumpiranim policajcem Brankom (Dragan Jovanović) i korumpiranim vlasnikom naslovnog noćnog kluba Slobom (Srđan Todorović) – koje njihov posilni Šule/Tarzan diskretno potkrada, a kad oni to otkriju, dani su mu odbrojani. Tu su još i mladi sitni kriminalac Momčilo (Milutin Milošević) čija je djevojka Tijana (Nada Macanković) glumica i Žiletova ljubavnica, astrologinja Biki (Dragana Dabović) te četiri partijanerice s beogradskih gotovo ruralnih rubova (Tara Toševski, Miljana Popović, Jelena Jokić, Marta Milosavljević), a uz Belog jedini izuzetak od tih manje ili više besprizornih likova što prakticiraju narkotički i seksualni hedonizam gluhonijema je čistačica kluba Laura (Sonja Kolačarić) koja ima malu bebu. Spašavanje te bebe, simbola čistoće i nevinosti, od strane dobronamjernog Belog bit će završni kontrapunkt dominirajućoj dekadenciji, a svoj dio u taj spas ugradit će i Šole/Tarzan samožrtvovanjem.
Očita je namjera filma žešća kritika sveopće društvene korumpiranosti i jeftinog hedonizma, no na način da se kritizirani kontekst prikaže i atraktivnim, a većina njegovih dionika pomalo simpatičnima. Drugim riječima, kritizira se ono što se istovremeno proračunato čini privlačnim da bi što više publike došlo u kina, a to licemjerje praćeno je i otvorenom ideološkom inklinacijom. Autorski odabir drugačijeg, čistog pojedinca koji osigurava nadu u bolju budućnost – on je naime iz kosovskog gradića Zvečana značajne srednjovjekovne popudbine – jasno sugerira da prave vrijednosti leže u dubokoj provinciji znakovita povijesnog nasljeđa i (mito)nacionalnog značaja, a da je velegrad poput Beograda izvor ljudske degradacije; to je na svojoj koži najsnažnije osjetio zemljak Belog, Tarzan, stoga nema druge nego da se beba i njezin spasitelj upute korijenima, tj. krenu prema Kosovu.
‘4 ruže’ film su relativno zanimljive narativne koncepcije u kojoj likovi prije služe ilustraciji svijeta djela nego što se posvećuje pažnja njihovu profiliranju. Omjer dramskog i humornog umješno je odvagnut, ritam je solidan, režija generalno dobra, kao i glumački nastupi, no motivsko-tematski puno je općih mjesta, a idejno-značenjski film je reakcionaran. Konačni dometi slični su onima ‘Južnog vetra’ – kvalitativno korektno.
portalnovosti
Tradicionalno sklona žanru, srpska je kinematografija krajem prošle godine iznjedrila ‘4 ruže’, još jedan ostvaraj koji nakon nedavnog hita ‘Južni vetar’ pretendira na odličan odjek kod publike i kritike. Dodirne točke između dvaju filmova su režiseri s malo iskustva (Milošu Avramoviću ‘Južni vetar’ je bio drugi film, ali mnogo godina nakon katastrofalno primljenog prvijenca tako da se de facto može računati kao ponovni debi, a Vasiliju Nikitoviću ‘4 ruže’ su prvi redateljski rad), naracija s mnoštvom likova te opća korumpiranost svijeta koji prikazuju, a taj je svijet smješten u Beograd. No dok je ‘Južni vetar’ primarno akcijski krimić, ‘4 ruže’ su krimi-drama koja se u pripovijedanju služi nekim manje tipičnim postupcima.
Tako Nikitović i njegov koscenarist Balša Labović otvaraju narativ s izrazito naglašenim off-pripovjedačem, likom zvanim Šule i Tarzan (Miloš Samolov), koji pripovijeda ozbiljno ranjen, a do kraja radnje će postati i ‘zagrobni’ pripovjedač (labavo naslanjanje na slavni Wilderov ‘Bulevar sumraka’), a tek nakon gotovo polovice filma kreću natpisi s imenima glumaca, što će biti nekovrsna prijelomna točka jer će ubrzo u središte zbivanja doći posve novi lik, Tarzanov kum Beli (Boris Milivojević), simbol neiskvarenosti (za razliku od Tarzana koji se dao korumpirati, za što će na kraju platiti najvišu cijenu) i onaj koji će omogućiti neku vrstu svjetlosti u završnici. Naime ‘4 ruže’ priča su s trojicom kriminalnih kompanjona u središtu – korumpiranim političarom Žiletom (Gordan Kičić), korumpiranim policajcem Brankom (Dragan Jovanović) i korumpiranim vlasnikom naslovnog noćnog kluba Slobom (Srđan Todorović) – koje njihov posilni Šule/Tarzan diskretno potkrada, a kad oni to otkriju, dani su mu odbrojani. Tu su još i mladi sitni kriminalac Momčilo (Milutin Milošević) čija je djevojka Tijana (Nada Macanković) glumica i Žiletova ljubavnica, astrologinja Biki (Dragana Dabović) te četiri partijanerice s beogradskih gotovo ruralnih rubova (Tara Toševski, Miljana Popović, Jelena Jokić, Marta Milosavljević), a uz Belog jedini izuzetak od tih manje ili više besprizornih likova što prakticiraju narkotički i seksualni hedonizam gluhonijema je čistačica kluba Laura (Sonja Kolačarić) koja ima malu bebu. Spašavanje te bebe, simbola čistoće i nevinosti, od strane dobronamjernog Belog bit će završni kontrapunkt dominirajućoj dekadenciji, a svoj dio u taj spas ugradit će i Šole/Tarzan samožrtvovanjem.
Očita je namjera filma žešća kritika sveopće društvene korumpiranosti i jeftinog hedonizma, no na način da se kritizirani kontekst prikaže i atraktivnim, a većina njegovih dionika pomalo simpatičnima. Drugim riječima, kritizira se ono što se istovremeno proračunato čini privlačnim da bi što više publike došlo u kina, a to licemjerje praćeno je i otvorenom ideološkom inklinacijom. Autorski odabir drugačijeg, čistog pojedinca koji osigurava nadu u bolju budućnost – on je naime iz kosovskog gradića Zvečana značajne srednjovjekovne popudbine – jasno sugerira da prave vrijednosti leže u dubokoj provinciji znakovita povijesnog nasljeđa i (mito)nacionalnog značaja, a da je velegrad poput Beograda izvor ljudske degradacije; to je na svojoj koži najsnažnije osjetio zemljak Belog, Tarzan, stoga nema druge nego da se beba i njezin spasitelj upute korijenima, tj. krenu prema Kosovu.
‘4 ruže’ film su relativno zanimljive narativne koncepcije u kojoj likovi prije služe ilustraciji svijeta djela nego što se posvećuje pažnja njihovu profiliranju. Omjer dramskog i humornog umješno je odvagnut, ritam je solidan, režija generalno dobra, kao i glumački nastupi, no motivsko-tematski puno je općih mjesta, a idejno-značenjski film je reakcionaran. Konačni dometi slični su onima ‘Južnog vetra’ – kvalitativno korektno.
portalnovosti
