Prošlost Asghara Farhadija
Svoju listu najboljih prošlogodišnjih filmova, objavljenu u siječnju, okrunio sam ostvarenjem “Prošlost” Asghara Farhadija. Film je do tog vremena u Hrvatskoj bio prikazan samo na ZFF-u, no krajem prošlog mjeseca našao se na repertoaru zagrebačkog kina “Europa”, pa je red da mu se posveti više prostora.
Asghar Farhadi na međunarodnoj se filmskoj sceni snažno afirmirao 2009. svojim četvrtim ostvarenjem “Darbareye Elly”, kojim je u Berlinu osvojio Srebrnog medvjeda za režiju i koji je znameniti filmolog David Bordwell proglasio remek-djelom. Sljedeći Farhadijev rad “Nader i Simin se rastaju” (2011.) osvojio je berlinskog Zlatnog medvjeda i lavinu drugih nagrada, s vrhuncem u Oscaru za najbolje ostvarenje na neengleskim jezicima, prvom dodijeljenom nekom iranskom filmu (uz to, Akademija ga je nominirala i za najbolji originalni scenarij, no nagradu je naposljetku dodijelila Woodyju Allenu za bezvezno djelce “Ponoć u Parizu”). Osvojeni Oscar Farhadija je zasluženo proslavio i prošle mu godine omogućio realizaciju prvog zapadnjačkog projekta, u kojem se međutim nije odrekao važnog dodira Istoka, francusko-talijansku koprodukciju “Prošlost”. Iako film nije ponovio festivalski i kritičarski uspjeh prethodnika (u mnoštvu nagrada i nominacija najzvučnije je priznanje za najbolju glumicu u Cannesu, što je ipak mnogo manje od trijumfa na “jednom od tri velika” i Oscara), “Prošlost” je zapravo još fascinantnije djelo od briljantnog “Nader i Simin se rastaju”.
Film pripovijeda o vrlo složenoj situaciji u kojoj se nađe Iranac Ahmad (Ali Mosaffa) nakon povratka u Pariz, gdje se useljava u kuću bivše supruge Marie (Bérénice Bejo), u kojoj ona živi s dvije kćeri iz braka koji je prethodio onom s Ahmadom, ali, pokazat će se, i s novim dečkom Samirom (Tahar Rahim) i njegovim sinčićem iz još neokončanog braka sa suprugom koja je pokušala počiniti samoubojstvo i leži u bolnici u komi. Ahmad, vrlo blizak poziciji tzv. središnje inteligencije u romanima Henryja Jamesa, nastoji uravnotežiti krajnje napete odnose, pri čemu se kontinuirano ljušte slojevi, dovodeći tako likove i gledatelje do novih spoznaja, da bi u završnici ta struktura rezultirala nečim nalik na neformalni detekcijski triler i naposljetku možda konzervativnom, ali prelijepom posvetom ljubavi koja kad se jednom duboko nastani u čovjeku, zapravo nikad ne prolazi.
Narativno i psihološki složena mreža odnosa obiteljski povezanih protagonista te neizvjesnost oko toga što se zapravo dogodilo u onim ključnim trenucima, tj. prisutnost tajne, odnosno osvjetljavanje limitiranosti spoznaje, povezuju sva tri najpoznatija Farhadijeva ostvarenja. Također, zajednička im je iznimna narativna zrelost (i inače karakteristična za prvake iranske kinematografije u posljednjih 25 godina), odnosno izvanredan osjećaj za ritam izlaganja, kao i željena bitna posljedica toga, dakako u kombinaciji s redovno dojmljivim glumačkih izvedbama – sugestija psihološke autentičnosti. Sve je to kod Farhadija prožeto rijetko viđenom suptilnošću, a ta kombinacija slojevitosti i suptilnosti u “Prošlosti” upravo je zadivljujuća, pa se bez pretjerivanja može reći kako je tim filmom iranski sineast stao uz bok najvećem maestru književne slojevitosti i suptilnosti s trilernim dodirom tajne, spomenutom Henryju Jamesu.
Asghar Farhadi ne samo da je u duboku sjenu bacio Jafara Panahija, kreativno ograničenog blefera koji Zapadu prodaje priču o svom političkom stradanju dok komotno živi u kućnom pritvoru u vlastitoj raskošnoj vili na morskoj obali i tamo snima filmove, nego je izrastao u jednog od najvažnijih filmskih umjetnika današnjice. “Prošlost” ponajbolje demonstrira njegov iznimni talent.
Izvor: novosti
Svoju listu najboljih prošlogodišnjih filmova, objavljenu u siječnju, okrunio sam ostvarenjem “Prošlost” Asghara Farhadija. Film je do tog vremena u Hrvatskoj bio prikazan samo na ZFF-u, no krajem prošlog mjeseca našao se na repertoaru zagrebačkog kina “Europa”, pa je red da mu se posveti više prostora.
Asghar Farhadi na međunarodnoj se filmskoj sceni snažno afirmirao 2009. svojim četvrtim ostvarenjem “Darbareye Elly”, kojim je u Berlinu osvojio Srebrnog medvjeda za režiju i koji je znameniti filmolog David Bordwell proglasio remek-djelom. Sljedeći Farhadijev rad “Nader i Simin se rastaju” (2011.) osvojio je berlinskog Zlatnog medvjeda i lavinu drugih nagrada, s vrhuncem u Oscaru za najbolje ostvarenje na neengleskim jezicima, prvom dodijeljenom nekom iranskom filmu (uz to, Akademija ga je nominirala i za najbolji originalni scenarij, no nagradu je naposljetku dodijelila Woodyju Allenu za bezvezno djelce “Ponoć u Parizu”). Osvojeni Oscar Farhadija je zasluženo proslavio i prošle mu godine omogućio realizaciju prvog zapadnjačkog projekta, u kojem se međutim nije odrekao važnog dodira Istoka, francusko-talijansku koprodukciju “Prošlost”. Iako film nije ponovio festivalski i kritičarski uspjeh prethodnika (u mnoštvu nagrada i nominacija najzvučnije je priznanje za najbolju glumicu u Cannesu, što je ipak mnogo manje od trijumfa na “jednom od tri velika” i Oscara), “Prošlost” je zapravo još fascinantnije djelo od briljantnog “Nader i Simin se rastaju”.
Film pripovijeda o vrlo složenoj situaciji u kojoj se nađe Iranac Ahmad (Ali Mosaffa) nakon povratka u Pariz, gdje se useljava u kuću bivše supruge Marie (Bérénice Bejo), u kojoj ona živi s dvije kćeri iz braka koji je prethodio onom s Ahmadom, ali, pokazat će se, i s novim dečkom Samirom (Tahar Rahim) i njegovim sinčićem iz još neokončanog braka sa suprugom koja je pokušala počiniti samoubojstvo i leži u bolnici u komi. Ahmad, vrlo blizak poziciji tzv. središnje inteligencije u romanima Henryja Jamesa, nastoji uravnotežiti krajnje napete odnose, pri čemu se kontinuirano ljušte slojevi, dovodeći tako likove i gledatelje do novih spoznaja, da bi u završnici ta struktura rezultirala nečim nalik na neformalni detekcijski triler i naposljetku možda konzervativnom, ali prelijepom posvetom ljubavi koja kad se jednom duboko nastani u čovjeku, zapravo nikad ne prolazi.
Narativno i psihološki složena mreža odnosa obiteljski povezanih protagonista te neizvjesnost oko toga što se zapravo dogodilo u onim ključnim trenucima, tj. prisutnost tajne, odnosno osvjetljavanje limitiranosti spoznaje, povezuju sva tri najpoznatija Farhadijeva ostvarenja. Također, zajednička im je iznimna narativna zrelost (i inače karakteristična za prvake iranske kinematografije u posljednjih 25 godina), odnosno izvanredan osjećaj za ritam izlaganja, kao i željena bitna posljedica toga, dakako u kombinaciji s redovno dojmljivim glumačkih izvedbama – sugestija psihološke autentičnosti. Sve je to kod Farhadija prožeto rijetko viđenom suptilnošću, a ta kombinacija slojevitosti i suptilnosti u “Prošlosti” upravo je zadivljujuća, pa se bez pretjerivanja može reći kako je tim filmom iranski sineast stao uz bok najvećem maestru književne slojevitosti i suptilnosti s trilernim dodirom tajne, spomenutom Henryju Jamesu.
Asghar Farhadi ne samo da je u duboku sjenu bacio Jafara Panahija, kreativno ograničenog blefera koji Zapadu prodaje priču o svom političkom stradanju dok komotno živi u kućnom pritvoru u vlastitoj raskošnoj vili na morskoj obali i tamo snima filmove, nego je izrastao u jednog od najvažnijih filmskih umjetnika današnjice. “Prošlost” ponajbolje demonstrira njegov iznimni talent.
Izvor: novosti
