Markićka i njezini (zasad) ne bi maknuli Srbe i Furija Radina iz parlamenta, samo im ne bi dopustili da o bilo čemu (važnom) odlučuju. E, pa sad, kako bi to pravno i ustavnopravno uopće bilo moguće da budu u Saboru zastupnici prvog i drugog reda? Prvog reda – Hrvati arijevci, drugog reda – Srbi i ostali
Nakon nekoliko godina odmora najavljuju se inicijative za tri referenduma. Potpisi za dva referenduma prikupljali bi se vrlo skoro. Inicijativa »Istina o Istanbulskoj konvenciji«, odnosno Željka Markić i ekipa, prikupljat će od 13. do 27. svibnja potpise za otkazivanje ratificirane Istanbulske konvencije, a istodobno bi se prikupljali potpisi i za izmjene Izbornog zakona.
Međunarodni ugovori su u nadležnosti Vlade i Sabora i istaknuti ustavnopravni stručnjaci odbacuju mogućnost da građani na referendumu izravno odlučuju o otkazivanju Istanbulske konvencije, jer prekid bilo kojeg međunarodnog ugovora iziskuje proceduru. Smatra se da bi Ustavni sud RH takvu inicijativu odbacio.
Slično je i s referendumskom inicijativom o reviziji Vatikanskih ugovora. O njoj se još razmišlja, da je revizija ugovora potrebna sigurni su u GLAS-u, u HSU-u a da valja mijenjati Vatikanske ugovore misle i mnogi u SDP-u, samo nisu sigurni je li taktički pametno to pitanje sada postaviti.
Još ranije su te ideje pokretale sekularističke, odnosno agnostičke i ateističke udruge. Ako i bude referenduma o Vatikanskim ugovorima, inicijatorima je jasno da to može biti jedino savjetodavni a ne i obvezujući referendum.
No, svakako je najkontroverznija inicijativa o izmjeni Izbornog zakona koju su ovih dana u glavnim obrisima iznijeli oni isti koji bi odmah poništili Istanbulsku konvenciju. Kako bi mijenjali izborni zakon dosta šturo su javnosti objasnili javnosti do nedavno nepoznati ultrakonzervativci Sanja Bilač i Zvonimir Troskot.
Oni u ime inicijativa »Hrvatska protiv IK« te »Hrvatska odlučuje« iznose da treba uvesti mogućnost tri preferencijalna glasa bez cenzusa te dopisno ili elektroničko glasanje. No, ono što je najvažnije i njima najbitnije je promjena koja bi korjenito mijenjala ulogu i ovlasti zastupnika manjina u hrvatskom parlamentu.
Iz perfidnih razloga, to Markićkino društvo ne traži odmah ukidanje zastupničkih mjesta za predstavnike manjina, nego bi im novim Izbornim zakonom onemogućili da sudjeluju u parlamentarnom odlučivanju u izglasavanju nove Vlade, u odlučivanju o povjerenju Vladi te ne bi mogli sudjelovati u donošenju Državnog proračuna.
Mjesta zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj ne mogu se ukinuti bez izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnim manjina i izmjene Ustava. Podsjetimo – uvjet za međunarodno priznanje Hrvatske u ratnim okolnostima 1992. bilo je hitno donošenje prvog Ustavnog zakona o manjinama, koji se kasnije mijenjao.
Masovni, hitni egzodus oko 250.000 tisuća Srba u samo dva-tri dana 1995. godine sigurno nije bio doprinio reputaciji Hrvatske kao zemlje u kojoj Nehrvati, a osobito Srbi, obožavaju živjeti i osjećati se sigurnima.
No, Markićka i njezini (zasad) ne bi maknuli Srbe i Furija Radina iz parlamenta, samo im ne bi dopustili da o bilo čemu (važnom) odlučuju. E, pa sad, kako bi to pravno i ustavnopravno uopće bilo moguće da budu u Saboru zastupnici prvog i drugog reda? Prvog reda – Hrvati arijevci, drugog reda – Srbi i ostali.
Pa valjda možeš zastupnik biti ili ne biti, a ne i biti i ne biti. To ne bi bilo moguće, niti toga bilo gdje ima. A o tome bi, kad se formulira i čim se istakne referendumsko pitanje o zastupnicima-manjincima, trebao nešto reći i Ustavni sud.
novilist
