Službena Moskva može biti itekako zadovoljna. Malo koja članica Europske unije i NATO-a i na čelu države i na čelu Vlade ima 'ruske ljude'. Barem kada je riječ o međusobnom tituliranju istih tih ljudi. Da je predsjednik Zoran Milanović 'ruski agent', još je u prvim tjednima ruske invazije na Ukrajinu obrazložio premijer Andrej Plenković, a da je predsjednik Vlade 'ruski čovjek', upravo je elaborirao šef države. Ovakve bi kvalifikacije mogle izazvati ljubomoru čak i kod jedinog istinskoga proruskog političara u aktualnim euroatlantskim integracijama, mađarskog premijera Viktora Orbána, za kojega, inače, i Milanović i Plenković povremeno imaju pokoju riječ razumijevanja ovisno o situaciji i osobnim interesima. Čak i kada se mađarski predsjednik vlade žali na oduzeto more. Jadransko, a ne Crno. Eto, on se bori za svoje nacionalne interese, neovisno o tome što ti interesi negiraju tuđa prava. Hoće li Orbána uskoro zasjeniti hrvatski predsjednik Republike u percipiranju sebe kao glavnog zagovornika ruskih interesa u Europskoj uniji i NATO-u? Teško, jer se Zoran Milanović već dvije godine ionako ponaša sukladno zauzimanju stavova koji su oprečni Andreju Plenkoviću i Vladi i – jer niti nema utjecaj izvan Pantovčaka.
Pokazala je to i njegova aktualna inicijativa najave blokade ulaska Finske i Švedske u NATO ne promijene li se u međuvremenu izborna pravila u Bosni i Hercegovini. Milanovićeva je blokada skandinavskih država pala u sjenu blokade međunarodno neusporedivo utjecajnijega turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, a koji je iskoristio namjeru Finske i Švedske za ostvarivanje vlastitih političkih interesa. S druge strane hrvatske političke stranke i koalicije u Bosni i Hercegovini nemaju namjeru bojkotirati predstojeće izbore u zemlji, neovisno o tome što će se oni održati prema postojećim pravilima.
Ukratko, niti je Milanović na bilo koji način usporio finsko i švedsko priključivanje NATO-u, niti su njegovu inicijativu podržali barem oni za koje se u Bosni i Hercegovini formalno zalaže. Kao jedna od najmnogoljudnijih i vojno najopremljenijih članica NATO-a, Turska, u odnosu na Hrvatsku, može makar privremeno zakomplicirati očekivano širenje Saveza. Hrvatska ne može, osobito ne Milanovićevom argumentacijom povezivanja s bosanskohercegovačkim političkim i izbornim sustavom. Što god se mislilo o turskom predsjedniku, riječ je o utjecajnom političaru. Zoran Milanović nema takav utjecaj niti će ga imati.
S druge strane ni premijer Plenković nije uspio na diplomatski način, ne ucjenama, utjecati na promjenu izbornih pravila u susjednoj državi kako bi, među ostalim, član tamošnjega kolektivnog šefa države Hrvat imao većinsku podršku hrvatskih birača. Zasad sve ostaje onako kako je i bilo.
