Pexels
Autor: Matija Šerić
Mnogi ekonomski eksperti početkom moderne ekonomike smatraju objavu knjige Adama Smitha „Bogatstvo naroda“ iz 1776. godine. U tom epohalnom djelu Smith nastoji objasniti zbog čega neke zemlje uspijevaju izgraditi bogatstvo i napredak, dok druge ostaju zarobljene u siromaštvu i stagnaciji. Otprilike dva i pol stoljeća kasnije, ekonomisti diljem svijeta i dalje tragaju za odgovorima na ista temeljna pitanja. Svi narodi i države (osim rijetkih izuzetaka) teže prosperitetu i blagostanju, no samo rijetki doista uspijevaju ostvariti taj ideal. Iako teorija obiluje objašnjenjima i receptima za uspjeh, stvarnost pokazuje da put do bogatstva nije nimalo jednostavan.
BDP – ključan pokazatelj
Kada se promatra bogatstvo pojedinih nacija, stručnjaci najčešće posežu za pokazateljima poput nominalnog bruto domaćeg proizvoda (BDP) i BDP-a po glavi stanovnika. Ukupni BDP otkriva koliko je neka zemlja proizvela dobara i usluga u određenom razdoblju, dok BDP per capita prikazuje kako se to bogatstvo raspoređuje među građanima — pružajući tako uvid u razinu životnog standarda i gospodarsku snagu društva.
Najbogatije i najsiromašnije države svijeta
Godine 2025., prema podacima Statiste, top 10 država s najvećim BDP-om per capita čine: Luksemburg (140.940 $), Irska (108.919 $), Švicarska (104.895 $), Singapur (92.932 $), Island (90.283 $), Norveška (89.693 $), SAD (89.105 $), Makao (76.314 $), Danska (74.969 $) i Katar (71.652 $). Na dnu ljestvice su države poput Malawija (448 $), Južnog Sudana (334 $) i Burundija (157 $). Ovi podaci jasno otkrivaju ogroman procjep između bogatog i siromašnog dijela svijeta, koji se unatoč globalizaciji ne smanjuje, nego često i produbljuje. I to je proces koji ne prestaje.
Velike razlike bogatih i siromašnih
Čak i bez poznavanja statistika, svatko od nas svjestan je da živimo u svijetu golemih socijalnih i dohodovnih razlika. Dok jedne zemlje uživaju u blagostanju, druge ostaju na njegovim marginama. Prosperitet, čini se, bira svoje favorite. Tako je prosječni Amerikanac 10 puta bogatiji od stanovnika Srednje Amerike, a čak 40 puta od ljudi koji žive u najsiromašnijim afričkim državama. Kako je moguće da se jaz između bogatih i siromašnih toliko produbio?
Predavanje o tome zašto nacije propadaju
Zašto su bogati bogati, a siromašni siromašni?
Tijekom desetljeća, osobito u razdoblju 1960-ih i 1970-ih, ekonomisti su nastojali pronaći ključne razloge zbog kojih su neke države uspješne i bogate, dok druge ostaju zarobljene u siromaštvu. Objašnjenja su se temeljila na različitim pristupima i teorijama — od geografskog položaja, klime, plodnosti tla i prirodnih resursa, pa sve do kulturnih i religijskih čimbenika, radne etike te poštivanja ili zanemarivanja temeljnih ekonomskih načela. Među najstarijim i najvažnijim objašnjenjima isticalo se znanje. Upravo je zanje često predstavljano kao glavna granica koja dijeli prosperitetne od osiromašenih društava.
Promjena paradigme
Međutim, s vremenom se perspektiva promijenila. Novi val ekonomskog mišljenja, koji su snažno oblikovali Daron Acemoglu i James A. Robinson u svom utjecajnom djelu „Zašto nacije propadaju“, donio je dublje razumijevanje uzroka ekonomskog uspjeha. Njihova teza ističe da su upravo političke i ekonomske institucije temelj sudbine svake države. Dok ekstraktivne institucije, utemeljene na izrabljivanju, korupciji, diktaturi i netransparentnosti, neizbježno vode društvo prema siromaštvu, inkluzivne institucije — one koje potiču demokraciju, pravednost, odgovornost i sudjelovanje građana — stvaraju plodno tlo za razvoj, inovacije i dugoročni prosperitet.
Uključive institucije
Političke i ekonomske institucije ključni su arhitekti društvenih poticaja. One usmjeravaju ponašanje građana, gospodarstvenika i samih političara. Dok ekonomske institucije oblikuju načine stvaranja i raspodjele bogatstva, političke određuju okvir u kojem se to odvija — pravila igre, radne uvjete i razinu slobode u gospodarstvu. Drugim riječima, politički sustav izravno kroji ekonomski pejzaž države.
Uključive institucije potiču radoznalost, inovativnost i slobodu izražavanja — vrijednosti koje donose korist i pojedincu i društvu u cjelini. One omogućuju građanima da aktivno sudjeluju u gospodarskom životu, potiču poduzetništvo i jednak pristup tržišnim prilikama. Njeguju privatno vlasništvo, vladavinu prava, otvorenost prema novim idejama i investicijama te stvaraju pravedno okruženje u kojem svatko ima šansu uspjeti zahvaljujući vlastitom trudu i talentu.
Važnost privatnog vlasništva
Vlasnička prava odnose se na sposobnost ljudi i tvrtki da posjeduju zemlju i kapital. Vlasništvo omogućava ljudima da proizvode, kupuju i prodaju dobra i usluge i da profitiraju iz poslovnih pothvata. Pravo na posjedovanje privatnog vlasništva također uključuje mogućnost prodaje te imovine. Bez sigurnih vlasničkih prava, mali broj osoba će imati želju pokrenuti biznis, kupiti kuću ili zemljište ili investirati.
Slobodno tržište
Slobodna i otvorena tržišta odnose se na sposobnost pravnih i fizičkih osoba da kupuju i prodaju dobra i usluge s malim uplitanjem državne vlasti. Radi se o stanju ravnoteže: dok vlada pruža zaštitu za svoje građane kroz svoje zakone i regulacije, previše regulacije može učiniti ekonomske transakcije neprofitabilnim i neatraktivnim. Vlada postavlja neke osnovne uvjete i pravila dok tvrtke trebaju imati slobodu djelovanja na tržištu. Osim domaćeg tržišta, sudjelovanje u međunarodnoj ekonomiji je od egzistencijalne važnosti za svaku državu i njene kompanije. No da bi država sudjelovala u međunarodnoj trgovini mora imati dobra i usluge koje netko izvana želi kupiti. Od države i njenih tvrtki zahtijeva se konkurentnost i kvaliteta što nije lako postići, ali jednostavno je imperativ za one države koje žele biti prosperitetne.
Najbolje države za život u 2025.
Vladavina prava
Vladavina prava podrazumijeva da zakon, a ne pojedini vođe iz vlade, upravljaju državom i da vlada, dužnosnici iz vlade i građanstvo treba slijediti zakon i pridržavati se zakona. Vladavina prava pruža osjećaj stabilnosti i sigurnosti za ekonomske poslove. Npr. vjerojatnije je da će običan narod i biznismeni investirati za budućnost ako su „pravila igre“ stabilna nego da su stalno u procesima promjena i preokreta.
Važnost ograničenja moći elita
Uključive političke institucije su prepoznatljive po karakteristici da distribuiraju moć i utjecaj, tj. daju društvu pravo odlučivanja te društvo ima poluge kojima može ograničiti vladavinu političkih elita. Inkluzivne ustanove ne toleriraju ekstrakcijske mjere i odluke koje idu na ruku šačici povlaštenih slojeva društva na štetu većinskog broja stanovnika. Acemoglu i Robinson priznaju da pod nekim uvjetima gospodarski rast se može dogoditi i pod represivnim i nedemokratskim režimima. Tu je najbolji primjer Kina, Staljinov SSSR ili zemlje Latinske Amerike tijekom vojnih hunti u 20. stoljeću. Međutim, na dugi rok je takav rast neodrživ osim ako se država ne reformira prema inkluzivnim institucijama.
Institucije na prvom mjestu
Bogate države su danas bogate zato što su uspjele razviti uključive institucije u nekom trenutku u zadnjih oko 300 godina. To je suprotnost onome što su tvrdile teorije koje se pozivaju na geografske, klimatske i druge kriterije. Najbolji primjeri koji raskrinkavaju te teorije su Sjeverna i Južna Koreja, Bocvana i velik dio ostatka supsaharske Afrike, Kostarika i Honduras, SAD i Meksiko, Poljska i Ukrajina, itd. To su države koje su zemljopisni susjedi i imaju slične resurse i klimu, religiju… pa su razlike više nego ogromne.
Nadalje, upitna je pretpostavka koju ponekad promoviraju kreatori američke vanjske politike: ekonomski rast pod autoritarnim režimima automatski s vremenom dovodi do razvoja demokracije i slobode. Ne dovodi, što dobro pokazuje slučaj Kine. Moderni ekonomisti smatraju da ekonomski rast bez političkih i drugih sloboda koje se očituju u snažnim pluralističkim institucijama donosi dobrobit tek ili skoro isključivo uskom krugu vladajućih. Npr. Kinezi danas daleko bolje žive nego pred 30 godina, ali razlike između bogatih i siromašnih su daleko veće nego ranije. Slično je bilo tijekom vojnih vladavina u Brazilu i Argentini tijekom druge polovice 20. stoljeća. Socijalne razlike su postale ogromne, a rast je na kraju ispario.
Stabilne institucije rađaju bogate nacije
Luksemburg, Švicarska, Norveška, SAD, Danska i sl. su bogate zemlje koje uživaju blagostanje (iako naravno postoji i tu mnoštvo milijuna siromašnih) jer već stoljećima imaju stabilan političko-ekonomski poredak. Tu se ne može dogoditi neki caudillo tipa Juana Perona ili neki autoritarni lider poput Recepa Erdogana koji bi drastično krenuo mijenjati institucionalni okvir kako bi ostao što dulje na vlasti. I što je važnije od stabilnosti, njihovi uključivi politički sustavi daju pravo odlučivanja narodu koji putem izbora, ali i medija, nevladinih institucija i drugih blagodati otvorenog društva i sloboda, može utjecati na to kako se vodi ekonomija i društvo u cjelini.
Da bi država bila bogata i uživala blagostanje treba stvoriti podlogu, tj. državni okvir institucija koje će biti dovoljno snažne da ne pokleknu pred namjerama individualnih političara i elita koji bi oštetili većinu na korist privilegirane manjine.
Izvori:
Acemoglu, D., James A. Robinson (2012) Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity, and Poverty
https://worldpopulationreview.com/country-rankings/gdp-per-capita-by-country
https://www.weforum.org/stories/2022/07/wealth-nations-some-richer-than-others/
