Fotogenična leđa mržnje

Šovinistička zluradost i osvetoljubivost - ma koliko se HDZ-ov državni mainstream trsio to minimizirati već izlizanom mantrom "oprostiti, ali ne zaboraviti" - progovorio je i ove godine u povodu Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, komemoriranja pada grada u Domovinskom ratu, 18. studenoga 1991. Možda više od ičeg, taj otrovni mrzilačko-osvetnički naboj katastrofalno zatrovanih hrvatsko-srpskih odnosa i 23 godina nakon rata, na čijoj detoksikaciji još nitko ozbiljno ne radi, uoči državnog okupljanja Kolone sjećanja osobito je akcentiran, najblaže rečeno, vrlo nekulturnim, a medijski raširenim postupkom skupine navodno hrvatskih branitelja i građana. Provokativno su okrenuli leđa predsjedniku Srpskog narodnog vijeća (SNV) i saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu na Memorijalnom groblju, koji je došao odati počast vukovarskim žrtvama. Položiti vijenac i zapaliti svijeću. Čin pijeteta omalovažen je primitivizmom. Budući da je Pupovčev dolazak bio najavljen dan-dva ranije, a vukovarski gradonačelnik Ivan Penava se nevoljko očitovao novinarima da je "dobrodošao svatko tko želi izraziti poštovanje žrtvama", teško je ne vjerovati da eksces nije bio režiran. I medijski.

Ni zadnji hlebinac ne bi pomislio kako se ta skupina s fotogeničnim leđima, eto, baš slučajno u subotu našla na istomu mjestu pijeteta i u isto vrijeme kada i Pupovac, pa je reagirala - "spontano".  Srpski manjinski političar - ugledan sveučilišni profesor, znanstvenik, lingvist koji bolje vlada hrvatskim jezikom od svakog "domoljuba" gena stoljeća sedmog - godinama je prozivan, ekstremno osporavan zdesna i vrijeđan kao "četnik, mrzitelj Hrvata i Hrvatske, etnobiznismen", koji "ne žali žrtve srpskih zločina" i "ne želi sudjelovati u obilježavanju hrvatskih pobjeda u Domovinskom ratu", došao je na vukovarsko grobište pokloniti se mrtvima. A to i simbolički i ljudski nešto znači u tmini hrvatsko-srpskih političkih i politikantskih odnosa. Na kojima se ne može graditi ništa dobro ni u Vukovaru niti u cijeloj zemlji.

Groblje nije mjesto za dokazivanje nedokazivog, još manje za šovinistička iživljavanja i političko-ideološko nabacivanje blatom na pijetet. Tim više, jer se prvi put dogodilo od obustave ratnih neprijateljstava 1995. da je jedan visoko pozicionirani i utjecajan predstavnik hrvatskih Srba, kakav Milorad Pupovac jest, bio u izrazito mirotvornoj, pomirbenoj, neprijeporno ljudskoj misiji okrenuti možda novu stranicu boljih odnosa, baš iz Vukovara i u gradu ratne tragedije. Danas trećinski iseljenom, najskupljem za život, 25 posto nižih plaća od prosjeka u RH, s masovnom nezaposlenošću, strogim etničkim podjelama od jaslica i vrtića do trgovina i kafića, frustracijama, animozitetima i kompleksima svake vrsti, itsl. Ako je u tim okolnostima, pa baš na mjestu najveće svetosti žrtve, Milorad Pupovac bio prisiljen suočiti s osvetoljubivim šovinizmom ljudi nahvao (dum Marin), može se pretpostaviti da je imao razloga izbjegavati skupove na kojima "domoljubi" zamotani u trobojnice i "crnci" pod HOS-ovim "Za dom spremnim" zastavama proklinju Srbe i Srbe u širem smislu - "komunjare, partizanske zločince, udbaše, Jugoslavene, SDP, ljevičare, ateiste, pedere", etc.

Desetina stanovništva RH iselila se iz vlastite domovine zbog takvih, što su prisvojili RH te u ime "domoljublja" već gotovo tri desetljeća kancerogenim parazitiranjem na materijalnim i resursima političke moći uništavaju u Hrvatskoj produktivan i snošljiv život. Domovinski rat, hrvatski branitelji, tzv. nacionalne tradicije - a sve odreda su pobjedničke, i prije stoljeća sedmog - i katoličanstvo temeljne su dogme nacionalnog pravovjerstva. Svaka sumnja ili protivan argument etiketiraju se neprijateljskim činom, nehrvatskim i nepoželjnim društvenim pojavama. Smjesta se sankcionira ljude koji, eto, "ne vole Hrvate, Hrvatsku i sve što je hrvatsko". Ideološki eskadroni smrti, čiji se stožeri lako daju prepoznati čak u pojedinim biskupskim dvorima, budno prate koga od tih što "ne vole" treba "bezodvlačno" (sic transit) identificirati, locirati, uhititi i transferirati. Najčešće u - Srbiju. Milorad Pupovac je prvi na listi potencijalnih putnika, ali i takvi kao Mirjana Rakić i još neki viđeniji Srbi i čak Hrvati što se zalažu za njihova ljudska/manjinska prava. Nije, stoga, bez vraga činjenica da je predsjednik SNV-a u Vukovaru - i na groblju, i na obali Dunava s koje je u počast ratnim žrtvama bacio u rijeku vijenac i na gradskim ulicama - bio u policijskoj pratnji.

Je li normalno da policija čuva slobodnog čovjeka u slobodnoj zemlji, u kojoj se rodio, državljanina RH, koji nikom nije učinio nikakvo zlo? Samo zato što je manjinski Srbin, i to Srbin koji nije sudjelovao u velikosrpskoj pobuni dijela svojih sunarodnjaka niti je bio pripadnik bivše JNA? Nije normalno. Ali to je Hrvatska, ne Francuska, Njemačka, Belgija ili Velika Britanija, etc. koje su 23 godine nakon Drugog svjetskog rata - bilo je oko 60 milijuna mrtvih, osakaćenih, nestalih do danas, Europa razorena...) - razvojno hitale prema zavidnom blagostanju naradâ, koji se nisu opterećivali prošlošću, nekim mržnjama, osvetama, zluradošću, etc. Vukovarski ne samo Hrvati, ali i žitelji ostatka Bijedne Naše, zadnjih se godina masovno iseljavaju baš u te zemlje. Ne slučajno.

Izbjeglice/migranti iz imperijalno osiromašenih i (neo)kolonijalno, megakorporativno opljačkanih zemalja Juga u milijunskim masama također hrle u te napredne države, gdje se smatra maloumnim uvjetovati odnose i suradnju jedne drugima istjerivanjem "istine" o posljedicama višestoljetnih međusobnih sukoba, krvoprolića i nepravdi svake vrsti. Zato i jesu napredne te zemlje i bit će još naprednije, jer znaju razlikovati što su razvojni prioriteti, a što je zadaća - povjesničara, sudstva, publicista, filmaša...

Milorad Pupovac nije kriv ni za velikosrpsku pobunu u bivšoj SFR Jugoslaviji, ni za balvan-revoluciju u Hrvatskoj dok još nije bila međunarodno priznata država. Nije kriv ni za jednog ubijenog i nestalog Hrvata niti za ijednog Srbina što su ga na pravdi boga, nedužnog ubili "nacionalno osviješteni domoljubi" (Grubori, Varivode, Gospić, Pakrac, Marino Selo, Pakračka Poljana, Vukovar u doba Merčepove strahovlade, i poslije, Osijek, Sisak, etc.), a mora ga čuvati policija u Vukovaru! Od "domoljuba" koji mu okreću fotogenična leđa u trenutku kad je dragovoljno došao položiti vijenac i zapaliti svijeću u spomen na sve vukovarske žrtve. Suludo svakom tko ima dva zrna soli u glavi, čiste (ratničke) ruke i ljudski obraz. Ali i razumljivo svakom tko zna kako mu se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović naslikava s proustaškom emigracijom u objema Amerikama i Australiji, uz endehazijske kvislinške insignije, druži s jednim Velimirom Bujancem i besramno tvrdi da je krvavi ustaški poklič "Za dom spremni" (ZDS) - stari hrvatski pozdrav. Da pukneš od smijeha. Sic transit.

Zašto "domoljubi, branitelji i građani" primitivno i gdje god stignu vrijeđaju Pupovca i Srbe, razumljivo je i svakom tko znâ da premijer Andrej Plenković ne znâ kako je završio Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu, tko su bili zaslužni za sve što RH ima, a tko izdajnički Hrvati, pa osniva tzv. Povjerenstvo za bolju prošlost sa sveučilišnim profesorom nuklearne medicine na čelu, koje dopušta formalno zabranjeni ZDS u svečanim prigodama. Jer se Plenković ne usudi zakonom zabraniti svaki proustašluk u svakoj prigodi, pa glumata Davida Copperfielda kad je riječ o HOS-ovim pločama  poginulim pripadnicima tih ratnih postrojbi (ne samo slučaj Jasenovca) i ZDS-om na njihovim zastavama. Zbog tog "neznanja" HDZ-ove vlasti, za koje nema isprike ni razumijevanja, službeni predstavnici srpske, židovske i romske manjine u RH već dvije godine ne žele sudjelovati s premijerom i ministrima na službenoj komemoraciji žrtvama ustaškog konc-logora u Jasenovcu, u proljeće, na dan proboja logoraša iz tog gubilišta. Najstrašnijeg u jugoistočnoj Europi, koje je progutalo oko sto tisuća nedužnih života. Od kojih 21.000 srpske, židovske, romske... djece.

HRT je državni medij - da se Turci ne dosjete: javni - ali premijeru, vladi i parlamentu ne smeta što pojedini novinari, voditelji i urednici (Karolina Vidović-Krišto, Ljiljana Vinković, Ana Milić, etc.) otvoreno propagiraju (pro)ustašluk, dovodeći krivotvoritelje povijesti Drugog svjetskog rata i poraća u svoje emisije. I tzv. državne povjesničare, koji su "jedini nadležni" tumačiti zbivanja u vezi s Domovinskim ratom i na tomu jako dobro zarađuju, brzinski stječu magisterije i doktorate znanosti, unosne sinekure, pa  mjesta na institutima, visokoškolskim katedrama, kojekakvim centrima, etc. HRT-ovo praćenje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, ali i obljetnice tragedije Škabrnje i Nadina ove je godine opet povjereno neinventivnim, nedarovitim novinarima i urednicima skromnog, klišeiziranog vokabulara, koji se srcedrapateljno prenemažu megatonama esencijalne patetike kakvom se u bivšem režimu također medijski zalijevalo istovrsne nadnevke iz Narodnooslobodilačke borbe.

Bez blesimetra, jamačno nepripremljeni ili loše pripremljeni, osobito su se "proslavili" - hvali se Marta Šimić-Mrzlečki u središnjem HRT-ovom Dnevniku - pred 30 kamera u Vukovaru i 130-članom ekipom novinari Branko Nađvinski i Petar Vlahov i Edi Škovrlj u Škabrnji. Nađvinskom su Vukovar "napali četnici i paravojska, treća vojna sila u Europi . Ne bivša JNA (koja uopće nije bila treća europska vojna sila, ali je bila - sila), rezervisti JNA i raznovrsna paravojska, među kojom i četnici? Četnici ni u Drugom svjetskom ratu nikad nisu bili vojna sila, nego koljači, kokošari, silovatelji i palikuće kao i njihova ustaška braća u tzv. NDH, šljam svojih narodâ, nacifašistički viriguzi koji nikad nisu međusobno ratovali. Četnicima su Titovi partizani zadali smrtni udarac već početkom ožujka 1943. genijalnim Maršalovim manevrom nakon forsiranja Neretve kod Rame i Jablanice, od čega se više nikad nisu oporavili. Dapače, Titov je streljački vod 1946. godine došao glave i prvom bradonji, đeneralu Draži, četniku Dragoljubu Mihailoviću nadimkom Čiča.

Ustaše su izdržali do svibnja 1945. kada su se zajedno s ostatcima ostatak bradatih kokardaša, preko Zagreba i Slovenije, razbježali po najudaljenijim mišjim rupama na globusu. Neki su zaglavili na putu i po ekstradiciji s Bleiburškog polja, a većina ratnih zločinaca, glavešina Pavelićeve međunarodno nepriznate paradržave kukavički je ostavila vojsku i izbjegla zasluženu kaznu. Smrtnu, dakako. E sad, taj dio neslavne hrvatske prošlosti, koju krivotvoritelji, "državotvorni neopovjesničari" nastoje preurediti u pozitivnu nacionalnu vojnu silu, što je zločin nad istinom. Plenkovićevom režimu ne smeta isplaćivati o trošku poreznih obveznika mirovine/invalidnine nekim čudom još živim ustašama ili članovima obitelji, pod stavkom - domovinska vojska. Koja vražja domovina? Koja vojska?

Tima i njihovim fanovima iz čistog poltronstva i neznanja, valjda ne kućnog odgoja ili zdravog ideološkog uvjerenja na osnovi istinitih povijesnih spoznaja, itekako smeta Milorad Pupovac i sve što on simbolizira riječju i političkim djelom. Uopće im ne smeta - dapače, otvoreno simpatiziraju - taj sporan dio i ovogodišnje ikonografija na potezu od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja i Ovčare, koja podsjeća na gubitnički, rasistički, totalitaran ideološki mrak i javno se s trobojnica, crnih barjaka, majica i kapa, grbova dijela udruga, etc. izruguje ne samo žrtvama Domovinskog rata nego i državi kojoj su te žrtve darovale živote i dijelove tijela.


RH nije niti će ikad biti NDH-2. Na nesreću, to nikad neće prihvatiti ovi s fotogeničnim leđima, koji su namjerno došli vrijeđati Pupovca, misleći da su ga time uplašili, da on ne može spavati ako vidi da ga ne vole i kako se učinkovito, je li, dostojanstveno i kulturno - osvećuju Srbima. Mo'š mislit'. Primitivizam je primitivizam, nekultura pak nekultura, a ne politički stav. Kao što HRT-u ne priliči na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara puštati u dnevne boravke svojih prisilnih pretplatnika neprofesionalce koji će spominjati različite brojke nestalih u Vukovaru (386? 541? Više ili manje od 1000? Etc.), za kojima se traga. "Za zločin još nitko nije odgovarao", opetuju medijski papagaji, a nitko ne pita je li netko prijavio počinitelja i podastro vjerodostojne dokaze. Optužiti bez dokaza je kazneno djelo.

Sintaktički šupljikava i kvarna patetika Petra Vlahova, pak, nabildana izričajima tipa "obrane vukovarske tragedije" iritira i logiku i istinu, jer komu će normalnom pasti na pamet - braniti tragediju? Tragedija se niti napada niti brani. I točka. Edi Škovrlj će iz Škabrnje krajnje "domoljubno" i činjenično "ispravno" objaviti gledateljima HTV-a da su "susjedi Srbi bez razloga napali" to mjesto. Prvo, nisu svi susjedi Srbi napali ni Škabrnju niti ostatak RH, što je Miloševićev Beograd zamislio fatamorganom o "svim Srbima u jednoj državi".

Da su Škabrnju i Nadin napali samo "svi susjedi Srbi", a ne cijeli Kninski korpus JNA Ratka Mladića, ta bi se mjesta obranila bez većih problema. Ovako... Ne može svatko u prigodi takvih obljetnica govoriti što mu padne na pamet, jer ima, eto, mikrofon u ruci i kameru ispred sebe. Nitko namjeran objektivnosti nije u povodu obljetnice pada Vukovara i velikosrpske agresije na Hrvatsku - što neki "bogohulno" nazivaju građanskim ratom, jer da je Hrvatska 1991. još bila federalna jedinica 24-milijunske države SFR Jugoslavije, a JNA legitimna vojska te zemlje, članice UN-a u kojoj se jedan dio građana pobunio protiv drugog dijela ili savezne vlasti - ne spominje činjenicu da je između 10.000 i 20.000 hrvatskih Srba branilo RH.

"U ovakvim prigodama moramo kazati da su i Srbi sudjelovali u obrani Vukovara", kazao je ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor u HTV-ovom Dobrom jutru, Hrvatska i to ponovio na Dan sjećanja reporteru u Vukovaru. Mnogi su Srbi dali život za RH, što je i Milorad Pupovac više puta naglašavao u raznim prigodama, pa tu činjenicu i njegov posjet Memorijalnom groblju valja cijeniti i uvažavati radi zajedničkog dobra. Ne mogu se dovijeka voditi osvetnički ratovi i sve Srbe, gdje god bili, i sve u Srbiji, optuživati za rat u Hrvatskoj. To jednostavno nije istina. Neki pametniji sudionici Kolone sjećanja, ali i željezanski biskup Egidio Ivan Živković u misnoj homiliji na groblju ukazali su na to da bez okončanja rata u ljudskim glavama, suradnje i odbacivanja mržnje nema sreće ni za koga na ovim rovitim prostorima. Vlast je odgovorna i narodu i budućnosti. Jednako i Miloradu Pupovcu, ako mu nije slobodan bez policije se kretati svojom domovinom.

U uređenoj i uljuđenoj državi, kakva bi Hrvatska nakon gotovo tri stoljeća već morala biti, ne smije o tomu odlučivati šaka jada kvarnog kućnog odgoja koja, dakako, nije hrvatski narod, ali jest neoplijevljen zaperak što upućuje na neodgovornost izborno nagrađenih vlašću i (pre)plaćenih za uspostavu uređene države, mirnog i snošljivog suživota svih etničkih skupina, budućnost neopterećenu prošlošću. Okretanje leđa Pupovcu loš je predosjećaj. Ako ga ne vole ti iz skupine fotogeničnih leđa i mecene im, zašto su došli izazivati ga i ometati dok odaje počast vukovarskim žrtvama? On ih ionako nije zvao, znâ tko su i što su, drži do takvih kao do lanjskog snijega, ne plaši ih se ma kako se i kamo okretali.

"S najdubljim suosjećanjem položili smo vijenac, kako za stradale građane Vukovara hrvatske nacionalnosti, tako za stradale građane Vukovara srpske nacionalnosti", kazao je u subotu Milorad Pupovac novinarima. "Učinili smo to, jer je to izraz naših najdubljih moralnih osjećaja, unatoč podjelama u ovom gradu i u ovoj zemlji. Mislimo da je to naša dužnost i da je to smjer u kojem svi trebamo ići. Kao što oni čije smo grobnice vidjeli na gradskom groblju Vukovara u miru počivaju tamo, s različitim pismima, vjerskim obilježjima i različitim prezimenima. Naša najdublja želja je da u Vukovaru i zemlji počnemo stvarati komemorativne politike i politike sjećanja koje neće biti izvor strahova, optužbi, nastavka mržnje, nego koje će biti povod za zbližavanje, izražavanje poštovanja, pijeteta i osjećaja solidarnosti. Govorim to kao predstavnik naroda koji je u 20. stoljeću iza sebe ostavio mnoge žrtve, govorim to kao predstavnik naroda koji nije bez osjećaja, solidarnosti i suosjećanja sa stradanjem drugoga. Danas čujemo glasove koji taj prostor za približavanje žele suziti i žele da ga nema."

Bojan Glavašević, sin vukovarskog medijskog junaka Siniše, ubijenog na Ovčari s dvjestotinjak ranjenika iz bolnice i hrvatskih zarobljenika, kazao je u povodu Dana sjećanja da "Vukovar ne može ići naprijed, ma koliko se novca ulilo u njega", on "dijeli sudbinu Hrvatske, i koliko bude išlo dobro Hrvatskoj, ići će i Vukovaru". Tragično je da "lokalni političari - i hrvatski i srpski - nemaju interes da bude bolje. Nisu motivirani pustiti grad živjeti bolje." HDZ je već godinama na vlasti u Vukovaru, zadnje tri godine i u državi, a Vukovar napreduje samo u njihovoj demagoškoj larpurlartistici. I samo o Danu sjećanja. Nakon mirne reintegracije istočne Hrvatske, nikad se više ljudi nije iseljavalo (od 45.000 uoči rata, spao je na manje od 20.000 danas), nikad se teže i beznadnije nije živjelo. Na protusrpskoj histeriji, stalnom čačkanju po otvorenoj boli, ultimatumima i osveti nema budućnosti. Valja okrenuti leđa mržnji, ne čovjeku koji nosi vijenac i upaljenu svijeću mrtvima. Ma tko on bio.