Nitko iz vlasti i nije došao na sprovod časnog čovjeka druge Hrvatske, ali su zato Plenkovićevi ministri pohrlili na vjenčanje jednog opskurnog novinarčića, svoga neformalnog ministra fašizma. I zato je hrvatski fašizam, umjesto epizodnog, sramnog posrnuća u dugoj povijesti jednog naroda, postao konstanta zajednice čiji faktor identifikacije ne može nikako biti Slavko Goldstein, nego onaj fašist s hitlerovskim brčićima.
Namrgodio se sigurno toga 16. srpnja hrvatski premijer, a prezrivo je zafrktala i šefica države, čuvši govor francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pred članovima vlade, preživjelim logorašima, rabinima i gradonačelnicima, govor kojim je prekinuo 70-godišnji zavjet šutnje i poricanje francuske odgovornosti za Vel’ d’Hiv, slučaj progona iz 1942. više od 13 tisuća Židova od kojih je većina skončala u Auschwitzu, a među njima i 4115 djece. Brojka, svakako, kudikamo manja od one stradalih Srba, Židova i komunista u hrvatskom Jasenovcu.
„Osuđujem sve smicalice onih koji danas govore da Vichy nije bio Francuska, nije naravno predstavljao cijeli francuski narod, ali jest bio vlast i administracija.“ Za zločin deportacije Židova, mahom izbjeglica koji su 1938. bježali pred nacizmom, Macron je zatim kazao ključnu rečenicu: „Ni jedan jedini Nijemac u tome nije sudjelovao“. Baš kao što ni u jasenovačkom genocidu ni jedan jedini Nijemac nije sudjelovao. Macron se neće libiti ni tvrdnje kako su njegovi prethodnici ovu, za francusku budućnost, važnu temu namjerno falsificirali, tobože zbog čuvanja nacionalnog jedinstva, lažnog dakako, jer se „ponos“, kaže, „ne može graditi na laži“. Duga povijest francuskog negiranja zločina Vichyja, pa i Vel’ d’Hiva, od predsjednika De Gaullea do Mitterranda, tako je prekinuta, a službena se Francuska neće pozivati na ostavštinu Vichyjevskog režima, a kamoli na glavnog komesara za židovska pitanja, Louisa Darquiera. Koji je pod zaštitom Francove Španjolske samo dvije godine prije smrti 1980. javno tvrdio kako u Auschzwitzu nije bilo ljudskih žrtava, nego da su tamo od Ciklona B stradavale samo uši. Baš kao što hrvatski Jasenovac, sada već skoro po službenom tumačenju, nije bio logor za istrebljenje više od 80 tisuća „neprijatelja“ režima, nego zgodno odmaralište s pogledom na Savu.
A da je francuski poučak za hrvatsku političku elitu tek prezira vrijedan dokazao je samo koji tjedan kasnije sam premijer sastankom s ekipom ordinarnih ustaša, e kako bi upravo s njima dogovorio, točnije umilostivio ih da pristanu na konačno micanje one odvratne ploče s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ iz neposredne blizine konclogora Jasenovac. Tim je skandaloznim susretom konačno ozakonjena opasna povijesna laž, budući da je ista ploča, s istim znakovljem, samo premještena nekoliko kilometara dalje. Naravno ponos svake civilizirane nacije, ne i Hrvatske, bio bi popljuvan cinizmom vlasti koja je spornu ploču samo izmjestila, i to na mjesto kosturnice u kojoj se nalaze ostaci više stotina partizana, izginulih upravo u oslobađanju Jasenovca. Spomenik je, kao i tri tisuće sličnih, miniran devedesetih, nikada nije obnovljen, ali se zato danas, milošću vlasti, nad kostima partizana koči ploča s ustaškim insignijama.
Legalizacija ustaštva nosi tako mučni potpis hrvatske vlade, dogovorom ustanovljenim za stolom s crnokošuljaškom družinom s kojom je premijer, eto, postigao dogovor da su fašistička obilježja dobrodošla svugdje, osim u Jasenovcu. Jer tamo, kaže, „baš i nije zgodno“. Za tim je stolom u premijerovu uredu glavnu riječ vodio stanoviti Marko Skejo, čiji se lik s hitlerovskim brčićima našao i na naslovnicima evropskih novina, raspredao je dakle šef vlade o pravu na fašizam s tim Skejom koji u javnim govorima ponavlja kako je „izdajom dijela naroda ugušena Nezavisna država Hrvatska, a hrvatski narod utonuo u najcnji komunistički mrak“. Odlučivao je premijer o količini fašizma sa spodobom kojoj je šef nekadašnje krvave države Hrvatske „najveći sin hrvatskog naroda koji je činio sve što je mogao za hrvatsku državu“, i kojemu je logor Jasenovac bio „bolnica otvorenog tipa u kojemu su stradavali samo dokazani neprijatelji hrvatske države“.
Možemo li zamisliti da francuski predsjednik prima fašistu Louisa Darquiera, da je ovaj kojim slučajem živ, i s njim amenuje uspostavu fašističkih obilježja diljem Francuske? No u nadležnosti hrvatskog premijera nije briga za budućnost, nego za mračnu prošlost, pa je zato one koji bi imali biti marginalne radikalne skupine i revizionstička sitnež pretvorio u mainstream ove kontaminirane zajednice. Godinu dana od preuzimanja vlasti, ova administracija uspjela je samo u jednom: dodatno razjediniti Hrvatsku i gurnuti je još dublje u fašistički glib. Zato će povodom smrti uglednog intelektualca Slavka Goldsteina predstavnik crkve morbidno napisati kako je radostan zbog te smrti, smrti čovjeka koji je ustrajno pokušavao vratiti naciji izgubljeno dostojanstvo. Bio je partizan, antifašist, rasni publicist, zanesen propagiranjem civilizacijske vrijednosti antifašizma, odlučan u čestom spašavanju obraza Hrvatske pred svijetom. Zato nitko iz vlasti i nije došao na sprovod časnog čovjeka druge Hrvatske, ali su zato Plenkovićevi ministri pohrlili na vjenčanje jednog opskurnog novinarčića, svoga neformalnog ministra fašizma. I zato je hrvatski fašizam, umjesto epizodnog, sramnog posrnuća u dugoj povijesti jednog naroda, postao konstanta zajednice čiji faktor identifikacije ne može nikako biti Slavko Goldstein, nego onaj fašist s hitlerovskim brčićima.
tacno
Namrgodio se sigurno toga 16. srpnja hrvatski premijer, a prezrivo je zafrktala i šefica države, čuvši govor francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pred članovima vlade, preživjelim logorašima, rabinima i gradonačelnicima, govor kojim je prekinuo 70-godišnji zavjet šutnje i poricanje francuske odgovornosti za Vel’ d’Hiv, slučaj progona iz 1942. više od 13 tisuća Židova od kojih je većina skončala u Auschwitzu, a među njima i 4115 djece. Brojka, svakako, kudikamo manja od one stradalih Srba, Židova i komunista u hrvatskom Jasenovcu.
„Osuđujem sve smicalice onih koji danas govore da Vichy nije bio Francuska, nije naravno predstavljao cijeli francuski narod, ali jest bio vlast i administracija.“ Za zločin deportacije Židova, mahom izbjeglica koji su 1938. bježali pred nacizmom, Macron je zatim kazao ključnu rečenicu: „Ni jedan jedini Nijemac u tome nije sudjelovao“. Baš kao što ni u jasenovačkom genocidu ni jedan jedini Nijemac nije sudjelovao. Macron se neće libiti ni tvrdnje kako su njegovi prethodnici ovu, za francusku budućnost, važnu temu namjerno falsificirali, tobože zbog čuvanja nacionalnog jedinstva, lažnog dakako, jer se „ponos“, kaže, „ne može graditi na laži“. Duga povijest francuskog negiranja zločina Vichyja, pa i Vel’ d’Hiva, od predsjednika De Gaullea do Mitterranda, tako je prekinuta, a službena se Francuska neće pozivati na ostavštinu Vichyjevskog režima, a kamoli na glavnog komesara za židovska pitanja, Louisa Darquiera. Koji je pod zaštitom Francove Španjolske samo dvije godine prije smrti 1980. javno tvrdio kako u Auschzwitzu nije bilo ljudskih žrtava, nego da su tamo od Ciklona B stradavale samo uši. Baš kao što hrvatski Jasenovac, sada već skoro po službenom tumačenju, nije bio logor za istrebljenje više od 80 tisuća „neprijatelja“ režima, nego zgodno odmaralište s pogledom na Savu.
A da je francuski poučak za hrvatsku političku elitu tek prezira vrijedan dokazao je samo koji tjedan kasnije sam premijer sastankom s ekipom ordinarnih ustaša, e kako bi upravo s njima dogovorio, točnije umilostivio ih da pristanu na konačno micanje one odvratne ploče s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ iz neposredne blizine konclogora Jasenovac. Tim je skandaloznim susretom konačno ozakonjena opasna povijesna laž, budući da je ista ploča, s istim znakovljem, samo premještena nekoliko kilometara dalje. Naravno ponos svake civilizirane nacije, ne i Hrvatske, bio bi popljuvan cinizmom vlasti koja je spornu ploču samo izmjestila, i to na mjesto kosturnice u kojoj se nalaze ostaci više stotina partizana, izginulih upravo u oslobađanju Jasenovca. Spomenik je, kao i tri tisuće sličnih, miniran devedesetih, nikada nije obnovljen, ali se zato danas, milošću vlasti, nad kostima partizana koči ploča s ustaškim insignijama.
Legalizacija ustaštva nosi tako mučni potpis hrvatske vlade, dogovorom ustanovljenim za stolom s crnokošuljaškom družinom s kojom je premijer, eto, postigao dogovor da su fašistička obilježja dobrodošla svugdje, osim u Jasenovcu. Jer tamo, kaže, „baš i nije zgodno“. Za tim je stolom u premijerovu uredu glavnu riječ vodio stanoviti Marko Skejo, čiji se lik s hitlerovskim brčićima našao i na naslovnicima evropskih novina, raspredao je dakle šef vlade o pravu na fašizam s tim Skejom koji u javnim govorima ponavlja kako je „izdajom dijela naroda ugušena Nezavisna država Hrvatska, a hrvatski narod utonuo u najcnji komunistički mrak“. Odlučivao je premijer o količini fašizma sa spodobom kojoj je šef nekadašnje krvave države Hrvatske „najveći sin hrvatskog naroda koji je činio sve što je mogao za hrvatsku državu“, i kojemu je logor Jasenovac bio „bolnica otvorenog tipa u kojemu su stradavali samo dokazani neprijatelji hrvatske države“.
Možemo li zamisliti da francuski predsjednik prima fašistu Louisa Darquiera, da je ovaj kojim slučajem živ, i s njim amenuje uspostavu fašističkih obilježja diljem Francuske? No u nadležnosti hrvatskog premijera nije briga za budućnost, nego za mračnu prošlost, pa je zato one koji bi imali biti marginalne radikalne skupine i revizionstička sitnež pretvorio u mainstream ove kontaminirane zajednice. Godinu dana od preuzimanja vlasti, ova administracija uspjela je samo u jednom: dodatno razjediniti Hrvatsku i gurnuti je još dublje u fašistički glib. Zato će povodom smrti uglednog intelektualca Slavka Goldsteina predstavnik crkve morbidno napisati kako je radostan zbog te smrti, smrti čovjeka koji je ustrajno pokušavao vratiti naciji izgubljeno dostojanstvo. Bio je partizan, antifašist, rasni publicist, zanesen propagiranjem civilizacijske vrijednosti antifašizma, odlučan u čestom spašavanju obraza Hrvatske pred svijetom. Zato nitko iz vlasti i nije došao na sprovod časnog čovjeka druge Hrvatske, ali su zato Plenkovićevi ministri pohrlili na vjenčanje jednog opskurnog novinarčića, svoga neformalnog ministra fašizma. I zato je hrvatski fašizam, umjesto epizodnog, sramnog posrnuća u dugoj povijesti jednog naroda, postao konstanta zajednice čiji faktor identifikacije ne može nikako biti Slavko Goldstein, nego onaj fašist s hitlerovskim brčićima.
tacno
