Zgodna podudarnost: dok se u hrvatskom glavnom gradu otvara zračna luka koja nosi ime prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u nizozemskom Haagu teče sudski proces u kojem je taj isti Tuđman prvostupanjski okvalificiran kao sudionik zločinačkog poduhvata, s ciljem komadanja susjedne države Bosne i Hercegovine. (»Časni sude – nisam živ!«) Da stvar bude bizarnija, to se događa baš u vrijeme kad vladajuća politička volja društvu nalaže suočavanje s prošlošću. Da stvar bude još bizarnija, u Povjerenstvu za suočavanje s prošlošću sjedit će i obavještajac Herceg-Bosne Ivica Lučić, čovjek koji je s Tuđmanom devedesetih usko surađivao na provođenju politike u susjednoj zemlji. Rezultat te politike, podvucimo to, jest sudski proces u Haagu, gdje su šestorica šefova Tuđmanove Herceg-Bosne prvostupanjski osuđeni na više od stotinu godina robije. Prema stenogramima o podjeli Bosne (sv. 2., str 168-169), stenogramima koji su Haaškom sudu dostavljeni iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana, Ivica Lučić – čovjek koji bi nas trebao suočiti s prošlošću – Tuđmanu je 1994. godine govorio ovako: »Ja nisam sretan Washingtonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično velikohrvat, ja sam htio bar Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez Muslimana, bez Srba, itd. Međutim, očito je da to ne ide. Očito da je ova Federacija ono što je sada povijesna nužnost, ono što je jedino moguće, i ono što je u ovom momentu najviše, i ja sam spreman, znači, dovoljno sam pametan da znam da je to tako, i da treba ići u provedbu toga.«
Sanjajući Banovinu, pokušalo se sve: zakuhalo se u Hercegovini i Srednjoj Bosni, ušlo se u krvav rat s Muslimanima/Bošnjacima, srušilo se pola Mostara... Međutim, kako to reče Ivica Lučić, bilo je »očito da to ne ide«. Vanjskopolitički pritisak na Hrvatsku bio je prejak. Govorilo se, sjećate li se, čak i o sankcijama. Politikom prema Bosni i Hercegovini Tuđman je u očima svijeta bio prokockao hrvatski status žrtve i prometnuo se u – sudionika u zločinačkom poduhvatu. Tako će kasnije biti zaključeno i prvostupanjskom presudom hercegbosanskoj šestorci. U ovom sporu trenutačno traje žalbeni postupak. Optuženici traže oslobađajuće presude i tvrde da je prvostupanjska presuda izvan svake pameti, dok optužba traži da ih se kazni i po onim točkama optužnice koje u prvom stupnju nisu uvažene. Zainteresirana javnost, koja suđenje prati u hrvatskim medijima, može pročitati i čuti isključivo stavove obrane. Iz redova državne vlasti o suđenju se ne može čuti gotovo ništa. Kad je u pitanju hercegbosanska šestorka, vrh državne vlasti odlučio se na nojevsku taktiku. Zabili su glavu u pijesak i prave se da predmet sudskog spora u Haagu za Hrvatsku ne postoji. Državna vlast čvrsto stoji na stajalištu da je Tuđman bio nepogrešiv i da je njegova politika prema Bosni i Hercegovini bila ispravna. O tome govori i imenovanje Ivice Lučića za člana Povjerenstva za suočavanje s prošlošću.
Ako Haaški sud uvaži žalbe osuđenih u prvom stupnju, takav odnos prema Tuđmanovoj krvavoj bosanskoj avanturi ispostavit će se kao bezbolan. Ali što ako Haaški sud potvrdi presudu? Što će se dogoditi ako Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini na meritornom mjestu bude još jednom ocijenjena kao zločinačka? Slutim da se u tom slučaju ne bi dogodilo ništa. Zračna luka Pleso nastavila bi se zvati po Franji Tuđmanu, Ivica Lučić i dalje bi slovio za uglednog povjesničara. Međutim, nojevska strategija dugoročno daje porazne rezultate. Ona omogućuje nastavak produkcije službenih laži namijenjenih polju unutarnje politike i rezultira potpunim kaosom u međunarodnim odnosima. Kakvim bi, recimo, posljedicama rezultirala konačna osuđujuća presuda? Kakvi će u tom slučaju biti odnosi s Bosnom i Hercegovinom i na čijoj strani će biti međunarodna zajednica u sporovima koji bi mogli uslijediti? Na koncu bi se, tamo negdje 2047. godine, moglo dogoditi još jedno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, koje će nastaviti tamo gdje su stali Ivica Lučić i njegovi kolege iz aktualnog Povjerenstva. Dakle, od 1990. godine pa nadalje
novilist
Sanjajući Banovinu, pokušalo se sve: zakuhalo se u Hercegovini i Srednjoj Bosni, ušlo se u krvav rat s Muslimanima/Bošnjacima, srušilo se pola Mostara... Međutim, kako to reče Ivica Lučić, bilo je »očito da to ne ide«. Vanjskopolitički pritisak na Hrvatsku bio je prejak. Govorilo se, sjećate li se, čak i o sankcijama. Politikom prema Bosni i Hercegovini Tuđman je u očima svijeta bio prokockao hrvatski status žrtve i prometnuo se u – sudionika u zločinačkom poduhvatu. Tako će kasnije biti zaključeno i prvostupanjskom presudom hercegbosanskoj šestorci. U ovom sporu trenutačno traje žalbeni postupak. Optuženici traže oslobađajuće presude i tvrde da je prvostupanjska presuda izvan svake pameti, dok optužba traži da ih se kazni i po onim točkama optužnice koje u prvom stupnju nisu uvažene. Zainteresirana javnost, koja suđenje prati u hrvatskim medijima, može pročitati i čuti isključivo stavove obrane. Iz redova državne vlasti o suđenju se ne može čuti gotovo ništa. Kad je u pitanju hercegbosanska šestorka, vrh državne vlasti odlučio se na nojevsku taktiku. Zabili su glavu u pijesak i prave se da predmet sudskog spora u Haagu za Hrvatsku ne postoji. Državna vlast čvrsto stoji na stajalištu da je Tuđman bio nepogrešiv i da je njegova politika prema Bosni i Hercegovini bila ispravna. O tome govori i imenovanje Ivice Lučića za člana Povjerenstva za suočavanje s prošlošću.
Ako Haaški sud uvaži žalbe osuđenih u prvom stupnju, takav odnos prema Tuđmanovoj krvavoj bosanskoj avanturi ispostavit će se kao bezbolan. Ali što ako Haaški sud potvrdi presudu? Što će se dogoditi ako Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini na meritornom mjestu bude još jednom ocijenjena kao zločinačka? Slutim da se u tom slučaju ne bi dogodilo ništa. Zračna luka Pleso nastavila bi se zvati po Franji Tuđmanu, Ivica Lučić i dalje bi slovio za uglednog povjesničara. Međutim, nojevska strategija dugoročno daje porazne rezultate. Ona omogućuje nastavak produkcije službenih laži namijenjenih polju unutarnje politike i rezultira potpunim kaosom u međunarodnim odnosima. Kakvim bi, recimo, posljedicama rezultirala konačna osuđujuća presuda? Kakvi će u tom slučaju biti odnosi s Bosnom i Hercegovinom i na čijoj strani će biti međunarodna zajednica u sporovima koji bi mogli uslijediti? Na koncu bi se, tamo negdje 2047. godine, moglo dogoditi još jedno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, koje će nastaviti tamo gdje su stali Ivica Lučić i njegovi kolege iz aktualnog Povjerenstva. Dakle, od 1990. godine pa nadalje
novilist
