Fred, čovjek koji je pobijedio šator

Premala je zadovoljština Predragu Fredu Matiću za sve što je u životu prošao to što je od konc-logora dogurao do Europskog parlamenta. Lako je reći kako je njegova biografija scenarij koji bi i za Hollywood bio senzacionalni materijal, ali taj bi film svakako valjalo snimiti kako bi ga mogle pogledati i generacije koje dolaze.

Djeca i omladina kojima glave pune lažima kako su Hrvatsku oslobodile nekakve ustaše, a ne građani ove zemlje koji su naprosto ispunjavali svoju dužnost i obavezu da brane napadnutu zemlju. I kojih sigurno nije bilo pola milijuna, i kojih je svakim danom sve više iako je od rata prošlo četvrt stoljeća, kako to nastoje prikazati oni koji se na vlasti žele održati šakom i kapom dijeleći braniteljske privilegije i kome treba, i kome ne treba.

Zato je izuzetno važno što je Fred Matić preferencijalnim glasovima birača dobio prliku Hrvatsku predstavljati u Strasbourgu i Bruxellesu, ali još je važnije što u statusu europarlamentarca može svjedočiti mladima u domovini o svemu onome što se zbivalo devedesetih godina prošlog stoljeća.

I kako se ta povijest pokušava danas interpretirati. Prije svega, Fred Matić živ je primjer da niti jedna politička opcija, niti jedna stranka i niti jedan pojedinac nemaju i ne mogu imati monopol na obranu Hrvatske.

Pogotovo to pravo nemaju oni koji su vukovarskog branitelja i logoraša nazivali izdajnikom samo zato što je bio ministar u SDP-ovoj Vladi ne libeći se prijetiti nasiljem njemu i njegovoj obitelji tako da je godinu i pol dana morao biti pod policijskom zaštitom!

Šator i šatoraši, priznaje to i sam Fred Matić, ostavili su veće traume na njega od svog zlostavljanja u Miloševićevim konc-logorima koji su se od nacističkih razlikovali samo po tome što nisu koristili plinske komore.

Baš kao i na njegovog pomoćnika Bojana Glavaševića čijem ocu Siniši je bilo lakše umrijeti za Hrvatsku nego li njegovom sinu za nju živjeti. Naravno, ako je ta Hrvatska za koju se borilo, robijalo i umiralo slobodna i europska Hrvatska u kojoj vrijede i cijene se iste vrijednosti i standardi kao u današnjoj Njemačkoj ili Italiji, a ne replika endehazijske Pavelićeve državice stvorene po uzoru na Hitlerovu nacističku Njemačku i Mussolinijevu fašističku Italiju.

Predrag Fred Matić primjer je da se hrvatski branitelji nisu u ratu borili protiv srbijanskog fašizma da bi ga potom u miru zamijenili hrvatskim. Zato u njega nema mržnje, zato nema osvete i ratnohuškačke retorike kojom neki ovu državu i ovo društvo pokušavaju držati u permanentnoj ratnoj psihozi svakodnevno proizvodeći vanjske i unutrašnje neprijatelje.

Kada na tu listu dospije Predrag Fred Matić unatoč svojoj besprijekornoj biografiji, to može značiti samo to da su se metastaze zloćudne bolesti raširile našim društvenim tkivom i rade nam o glavi.

Zato, a i zbog svemirske pravde i ravnoteže, nije nevažno što je baš Predrag Fred Matić postao europskim parlamentarcem, kojeg će sada i Europa imati priliku upoznati iz prve ruke. Čovjeka koji je krajem dvadesetog stoljeća robijao za svoju zemlju, a koji je sada nastoji uvesti u 21. stoljeće.

Kad već nitko u Hrvatskoj nema potrebu filmski ovjekovječiti njegov životni put, vjerojatno zato što su oni kojima dijele novac zauzeti proizvodnjom povijesnih falsifikata i potjernicama za državnim neprijateljima, možda se netko u bijelom svijetu sjeti to napraviti.

Možda bismo gledajući jednu takvu stranu produkciju, povodljivi kakvi jesmo, shvatili koga to između nas cijene vani mjereći ih općevažećim mjerilima univerzalnih vrijednosti. Za početak, neka radna verzija naslova tog filmskog projekta bude »Fred, čovjek koji je pobijedio šator«. Sve ostalo Predrag Fred Matić već je rekao.

novilist