Naravno da je na kraju onaj krupni otpad iz Rijeke - od kojih je jedan, razumije se, ispao sin lokalnog hadezeovca - divljajući i driftajući BMW-om po Platku zaglavio u dubokom snijegu, pa brutalno premlatio i dežurnog pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja, i još jednog HGSS-ovca koji mu je priskočio u pomoć, i jednu djevojku koja se nesretnim slučajem zatekla rođena u Hrvatskoj.
Sve otada bijesna se nacija bavi policijskim zataškavanjem cijelog slučaja, ali mi ćemo ga na ovom mjestu prepustiti stoljetnoj prašini u donjoj ladici državnog odvjetnika, gdje joj je oduvijek i zauvijek mjesto, i obratiti pažnju na drugu jednu stvar.
Iste večeri, recimo, policija je u Brestovcu privela pedesetšestogodišnjaka koji je u BMW-u pijan bauljao gradom, a samo dan ranije jedan je dvadesetdvogodišnjak u Osijeku divljajući i driftajući BMW-om udario u autobusno stajalište, pokupivši tri osobe koje su tu čekale javni prijevoz: dva dana kasnije jedan je dvadesetogodišnjak u Pleternici BMW-om probio metalnu ogradu, oborio stup i zakucao se u prometni zrak, niti dva dana kasnije splitska je policija nakon potjere gradom zaustavila BMW u kojemu je jedan dvadesetogodišnjak bez dozvole vozio dvojicu dilera kokainom, a još dva dana kasnije kraj Ivanić Grada pijani se tinejdžer u BMW-u s petoro vršnjaka zabio u betonski most.
Sad ste, jasno, i vi shvatili.
Pet dana prije incidenta na Platku, recimo, pijani je dvadesetosmogodišnjak u Koprivnici BMW-om izletio s ceste i zabio se u dvorišnu ogradu, a samo dva dana ranije – sjetit ćete se te tragedije – dvadesetpetogodišnjak u BMW-u divljao je po zagrebačkoj Dubravi i u punoj brzini udario u rasvjetni stup, na licu mjesta usmrtivši svoju mladu suputnicu.
Još dva dana ranije šibenska je policija na autocesti zaustavila vozača koji je BMW-om divljao dvjesto dvadeset na sat, a zagrebački vatrogasci pozvani su ugasiti zapaljeni BMW kojim je neki mladi youtuber s prijateljima driftao po Sljemenu. Četiri dana ranije nepoznati je muškarac kod Buzeta BMW-om sletio s ceste, udario u stablo i prevrnuo se, pa pobjegao s mjesta nesreće. Tri dana ranije policija je u Poreču zaustavila BMW kojim je divljao pijani dvadesetšestogodišnjak bez vozačke dozvole. Dva dana ranije jedan je obijesno parkirani BMW prepriječio prilaz Zavodu za hitnu medicinu u Splitu i blokirao vozila Hitne pomoći. Dva dana ranije dvadesetdevetogodišnjak je u Kloštru Vojakovačkom divljao BMW-om sve dok se nije zabio se u dvorišnu ogradu.
Par dana ranije, sjetit ćete se sigurno i tog slučaja, tridesetčetverogodišnjak je u Zagrebu napao mlađu ženu i premlatio njenu majku, pa sjeo u BMW i u Kačićevoj ulici ušao u suprotni smjer, pokupio vozača motocikla i nastavio voziti pločnikom sve dok se nije zakucao u stablo. Nakon čega je pobjegao niti ne pomogavši ozlijeđenoj suputnici.
Dva dana prije toga, tridesetpetogodišnjak s oduzetom vozačkom dozvolom u Umagu je već treći put u mjesec dana zatečen pijan u BMW-u. Pet dana ranije dvadesetpetogodišnjak je divljajući BMW-om izazvao sudar u Križevcima. Dva dana ranije tridesetpetogodišnjak je divljajući BMW-om u Koprivnici izazvao lančani sudar. Još dva dana ranije, dvadesetdvogodišnjak je BMW-om divljao kraj Savske Vesi, pa stariji par iz suprotnog pravca poslao izravno u Županijsku bolnicu Čakovec.
I sve to samo u posljednjih mjesec i pol, površnim guglanjem po internetu. Dvadesetak incidenata, nesreća i tragedija u mjesec i pol dana, svaki drugi dan sranje – to je po prilici poslovna bilanca BMW-a u Hrvatskoj.
Svakako, ne bih žurio sa zaključkom da branding menadžeri BMW-a imaju problem. Problem zapravo imamo mi iz suprotnog pravca i na pješačkim prijelazima, pa čak i na radnom mjestu: prije samo koji tjedan, na primjer, jedan se vozač BMW-a zabio u izlog trgovačkog centra VTC na Viškovu, a nešto ranije jedan je mladi vozač na Cesti dr. Franje Tuđmana u Kaštel Sućurcu BMW-om uletio u radnju u prizemlje zgrade. Da i ne spominjem onog dvadesetjednogodišnjaka što se prije dvije godine brzinom od sto pedeset na sat pijan BMW-om zakucao u naplatnu kućicu Mraclin i ubio unutra radnika Hrvatskih cesta.
Ne znam, naime, kako je u drugim prometnim kulturama – mada brojna istraživanja na Zapadu pokazuju kako je BMW, pa recimo najmanje rado viđena marka u suprotnom pravcu – ali kod nas u Hrvatskoj Bayerische Motoren Werke nije automobilski brand, nego dijagnoza.
Je li do BMW-a? Meni je za zaključak dosta i Željka Markić, a kamoli još i odvjetnici šezdeset milijardi eura teškog bavarskog automobilskog diva. Najzad, nije stvar u tome da su gotovo svi koji voze BMW u Hrvatskoj divljaci: stvar je u tome da gotovo svi divljaci u Hrvatskoj voze BMW. Pa ako njegovi branding menadžeri s tim i nemaju problem, to je samo zato što je Hrvatska nevažno i malo tržište. Ugled BMW-a neće ozbiljnije uzdrmati reputacija koju njihov brand ima u ovoj vukojebini, gdje se popularna “petica” iz serije E34 zvala “kamatarka”, i gdje BMW danas služi više-manje samo za TikTok, kurčenje, driftanje i bježanje policiji.
“Bendžole” i “bembare” ovdje se tako općenito dijele na nove, takozvane “ćaćine”, i polovne, odnosno “krizmene”: nove vozi gotovo isključivo zlatna mladež, golobradi i golomozgi podmladak hadezeovskih pavijana i mladunčad medvjeda iz Hrvatskih šuma, a polovne takozvana pozlaćena mladež – krizmeni odlikaši, kvartovski dileri, ljudi-kontejneri, nedojebani balavci i MMA-zrakomlati ovolicnih kurčića.
Šezdeset godina star BMW-om slogan, skovan davne 1962. za promociju slavne Neue Klasse 1500, “Užitak u vožnji” – “Freude am Fahren” – u Hrvatskoj se čita “Freud am Fahren”: “Freud u vožnji”. Sam je Sigmund Freud, uostalom, smatrao kako upravo princip užitka – lustprinzip – motivira ljudski id da trenutačno nahrani svoje najprimitivnije potrebe i porive, od seksa do bijesa. Prije nego ego nauči odgoditi užitak. Barem dok superego kupi BMW.
Baš nedavno, recimo, čitao sam frojdijansku analizu drugog jednog BMW-ovog slogana, “The Ultimate Driving Machine”, protumačenog kao titranje muškog superega. Ultimate Driving Machine? U svojoj “Psihoanalizi” Freud je upravo “komplicirane strojeve” vidio kao projekcije muških spolovila. Dalo bi se, istinabog, raspraviti koliko je u strukturi muške ličnosti, napose vozača BMW-a, uopće išta komplicirano – a napose spolovilo – ali to ćemo drugi put.
Profil Freudovih pacijenata u Hrvatskoj ionako je već dovoljno širok, od prištavih tinejdžera, poput onoga koji je prije par mjeseci divljajući Fažanskom cestom troje putnika iz automobila u suprotnoj traci poslao u pulsku bolnicu, do sredovječnih pedesetogodišnjaka, poput onoga što je par tjedana ranije divljajući autocestom kraj Vrpolja završio u zaštitnoj ogradi. Da, ima i maloljetne djece – poput onog srednjoškolca iz Ivanić Grada kojega je nekoliko dana ranije u divljanju županijom policija zaustavila tek otvaranjem vatre – ali, na Freudov očaj, i vrlo ženskih žena, poput one tridesetdvogodišnje višestruke počiniteljice najtežih prometnih prekršaja iz Otoka kraj Sinja, koju je policija nedavno uhvatila u prometu unatoč rješenju o ukidanju vozačke dozvole.
Ima tu i opasnih starijih kriminalaca, poput onog pedesetpetogodišnjeg hrvatskog premijera koji je pokrao pola budžeta, pa kod jednog tajkuna oprao četiri milijuna kuna i kupio najnoviju superluksuznu pilu – za što se, uzgred, saznalo tek kad ju je slupao u Sloveniji – ali i pristojne gradske djece, poput onog prekrasnog mladića, svi ga pamtite, iz obitelji sudski dokazanog “društveno prihvatljivog položaja, koja je prema njemu iskazala osobitu brigu i omogućila mu uspješno školovanje u inozemstvu”. Pa je zlato mamino svejedno bez vozačke dozvole ubilo dvije šesnaestogodišnje Makaranke.
Kako vidite, nema pravila. Osim jednog: svaki do posljednjeg vozio je BMW. Što bi se na njemačkom reklo, “uživao je u vožnji”.
Prije onog krupnog otpada s početka teksta – samo još ovaj statistički podatak – komunalni prometni redar Općine Čavle ove je zime na Platku zabilježio čak petnaest incidenata s divljanjem i driftanjem automobilima: od tih petnaest obijesnih debila BMW je vozilo – trenutak da gospodin redar izračuna – dakle njih trinaest.
Štoviše, gotovo sve najteže asfaltne tragedije proteklih godina – od one lani, kad je četrdesetogodišnjak mrtav pijan i armiran Normabelima u centru Zagreba prošao kroz tri crvena svjetla i zabio se u taksi, ubivši vozača i poslavši putnicu u komu bez mnogo šansi, pa do one prije par godina u Osijeku, kad su u prepolovljenom automobilu ugašena tri dvadesetpetogodišnja ljudska života – sve do jedne skrivili su pacijenti u BMW-u.
“Užitak u vožnji”? Meni ovako zvuči više kao “ubitak u vožnji”.
Polomila se tako hrvatska država promišljajući strategije sigurnosti u saobraćaju i do 2020. godine donijela čak pet ambicioznih Nacionalnih programa sigurnosti cestovnog prometa – pa prije godinu i pol i šesti, za razdoblje do 2030. – a dovoljne su bile tri rečenice: “Na temelju članka 31. stavka 2. Zakona o Vladi RH donosi se Nacionalni plan sigurnosti cestovnog prometa – Članak 1: zabranjuju se uvoz, prodaja i uključenje u promet svih automobila proizvođača BMW AG. Članak 2: dankešen und aufiderzen.” I to je sve. Klasa ta i ta, urbroj taj i taj, gute rajze.
Znam, znam, protivno je svakom kanonu slobodnog tržišta, mrvu čak i neustavno, i u hrvatskom i u njemačkom ustavnom smislu, ali mala bi to cijena bila već i za jedan jedini mladi, tek započeti ljudski život – recimo, onog klinca u BMW-u prije par mjeseci, koji je od svega u životu prošao samo kroz crveno svjetlo na Slavonskoj aveniji u Sesvetama – a kamoli za sve one koji su proteklih godina pali za upravljačem bavarske zvijeri. Ili nasuprot njoj.
Drugačije bi se, uostalom, pisale i povijest i demografija Hrvata da su umjesto šest nacionalnih strategija sigurnosti na cestama bile samo te tri rečenice. Malo sam, naime, istraživao tu stvar s Hrvatima i BMW-om, i otkrio zapanjujuću slučajnost.
Suprotno svakoj danas uvriježenoj predrasudi o zlatnoj mladeži, prvi zabilježeni superegomanijak na cesti bio je više zlatna starež, penzionirani oficir JNA iz Zagreba koji je dane provodio kod prijatelja na beli ili pod dekicom s Krležinim knjigama. Sve dok mu jednog dana u garaži nije osvanuo superluksuzni, nekoliko tona teški blindirani BMW 750 iL, poklon hrvatskih iseljenika.
Ostalo je, ono što se reče, nacionalni plan sigurnosti cestovnog prometa. “Franjo am Fahren.” Sasvim slučajno ili sasvim ne, prvu strategiju sigurnosti u saobraćaju vlada premijera Nikice Valentića donijela je 1994., praktički sutradan nakon što je – usprkos embargu UN-a na isporuku vojne opreme Hrvatskoj – na Pantovčak stigla oklopljena “sedmica”.
Bilo je, međutim, uzalud. Nakon par godina divljanja BMW-om po Hrvatskoj šteta je bila totalna, demoliranu i karamboliranu olupinu nije se isplatilo popravljati i predsjednik ju je na kraju prodao u dijelovima.
A BMW? “Bembara” kao nova.
