Dok sindikati promišljaju sazivanje referenduma o razdvajanju povlaštenih i radničkih mirovina, valja se zapitati o društvenoj i političkoj ulozi takvih beneficija.
Ohrabrene uspjehom referendumske inicijative #67jepreviše domaće su sindikalne središnjice prije otprilike mjesec dana, istina stidljivo, ali ipak nekako, najavile svoju novu kampanju, koja će, svakako, morati pričekati okončanje ovog aktualnog vala štrajkova u javnom sektoru. U svakom slučaju, u okviru te inicijative u središtu bi trebale biti tzv. povlaštene mirovine. Ideja sindikata je da se najprije pokrene javna i medijska kampanja, a onda i referendum, ako to bude potrebno, s idejom da se fond mirovina nastalih na temelju rada odvoji od fonda povlaštenih mirovina. Vilim Ribić, lider Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, o tome kaže: “Mi smo davno govorili da se trebaju razdvojiti povlaštene mirovine i da ih treba smjestiti u proračun tako da bi bilo transparentno koliko građani Hrvatske plaćaju prošle zasluge, a koliko plaćaju mirovine temeljem rada. To je jedan najnormalniji zahtjev. Povlaštene mirovine nesrazmjerno su više u odnosu na građane koji su u punom radnom vijeku zaradili svoju mirovinu temeljem rada.” Za ilustraciju te disproporcije o kojoj govori sindikalist može poslužiti podatak da oko 625 tisuća umirovljenika ima mirovinu ispod egzistencijalnog minimuma, a čak 323 tisuće njih nižu od 2.000 kuna, dok su istovremeno prosječne povlaštene mirovine i do tri puta veće.
Jasno je, dakako, i Ribiću i njegovim kolegama iz drugih sindikalnih središnjica da potegnuti pitanje povlaštenih mirovina zapravo znači potegnuti pitanje veteranskih penzija, njih preko 115 tisuća u iznosu od skoro šest milijardi kuna godišnje. Ima tu još kategorija koje spadaju u red posebnih mirovina, ali sve one skupa bitno su manje opterećenje za mirovinski fond od veteranskih. Podsjetimo, osim penzioniranih branitelja iz Domovinskog rata, tu je još i desetak hiljada partizanskih mirovina, zatim mirovina pripadnika JNA, nešto je penzija ustaša i domobrana objedinjenih u jedinstvenu kategoriju pripadnika domovinske vojske, zatim, po novom, i pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, pa političara, akademika i nekih kategorija radnika na visokorizičnim poslovima. Ali, kako rekosmo, nijedna od tih kategorija nije toliko opterećujuća za fond, niti je toliko netransparentna koliko je to kategorija veterana iz posljednjeg rata. I svaka se od tih kategorija s vremenom smanjuje, samo braniteljski korpus iz godine u godinu brojčano buja, čemu kumuju, naravno, političke makinacije vladajućih.
Kad je bivši esdepeovski ministar branitelja Predrag Matić prije nekoliko godina pokušao nešto napraviti s tim u vezi, odnosno kad je predlagao razdvajanje boračkih penzionih primanja od onih radničkih, veteranske su se udruge ulogorile u Savskoj ulici u Zagrebu i nisu se micale od tamo sljedećih 555 dana, odnosno sve dok Matića nije zamijenio novi ministar kojemu takve ideje nisu padale na pamet. Što će reći da su čelnici veteranskih udruga logorovali u Savskoj prosvjedujući otprilike onoliko dana koliko je jedan prosječni branitelj proveo u ratu (osim ako, samo jedna digresija, niste Joža Manolić, za kojega se u registru branitelja, još dok je bio javno dostupan, moglo ustanoviti da je imao preko nevjerojatnih 2.000 dana u borbenom sektoru, u što mu je valjda uračunat i partizanski staž, što li), pa im taj “novi rat” za povlastice i nije teško pao.
Nepomirljivi antagonisti?
Enivej, bit će zanimljivo vidjeti hoće li sindikalisti imati petlje svojom akcijom prvi put otvoriti frontu između radnika i ratnika i doista taknuti u osinje gnijezdo zvano veteranske beneficije. A njih je, netko je prije nas to već izbrojio, preko trideset. Točnije trideset i četiri, u što osim povlaštenih mirovina spadaju još i invalidnine, pa posve besplatna i kompletna zdravstvena zaštita, zatim tu su i razne prednosti pri stambenom zbrinjavanju, pa pravo prvenstva branitelja pri zapošljavanju, prava na dodjelu dionica i poslovnih kredita, i tako dalje i tome slično. Neke su povlastice, dakako, u međuvremenu nestale, odnosno s protokom vremena postale su anakrone, poput carinskih olakšica na uvoz automobila, ali su te beneficije u svoje vrijeme bila jako atraktivne i odigrale su svoju potkupljujuću ulogu.
Međutim, nije uvijek bilo tako da su se radnici i ratnici međusobno suprotstavljali, da su sistemski postavljeni kao nepomirljivi društveni antagonisti. Upravo suprotno, često je solidarnost iz rova u doba rata znala prerasti u solidarnost u pogonu u doba mira. Iako je riječ o još jednoj fikciji, točnije o seriji, ipak vrijedi spomenuti prve epizode popularnog recentnog bibisijevskog serijala “Peaky Blinders” ili, kako je u nas preveden, “Birmingemska klika”, kao dobru ilustraciju onoga o čemu govorimo. Naime, na samom početku “Blindersa” vidi se kako jedan ratni veteran, koji vrlo brzo postaje i komunistički agitator, u engleskom Birminghamu 1919. godine praktički svaki poziv na štrajk ili na bilo koju drugu radničku akciju otpočinje i završava apelom radnicima/ratnicima da se prisjete svoje zajedničke borbe u netom završenom Prvom svjetskom ratu i da iz tog iskustva izvuku dodatnu snagu za nove borbe, ovaj put radničke. Osim toga, poznate su, što iz povijesnih izvora, a što iz literature, i brojne priče o dezerterima iz austrijske vojske pri kraju Velikog rata koji su po našim krajevima širili boljševičke i socijalističke ideje, pa i bajunetama, ako je trebalo.
Ono što želimo podcrtati jest da je nakaradna hadezeovska politika napravila sve da od razvojačenih branitelja poslije rata stvori svojevrsne socijalne invalide i političke idiote. Odcijepivši ih od svijeta rada i gurnuvši im u ruke nemale ratne mirovine, formirali su kontingent stanovništva s ozbiljnim socijalizacijskim problemima, ali ujedno s ogromnim elektoralnim potencijalom. HDZ je tako dobio vjerno glasačko tijelo, a svi ostali dobili su s radnim ljudima i građanima nesolidarnu populaciju, sa sigurnim apanažama u rukama i posve neokupiranu radnim i egzistencijalnim problemima.
Beneficije za pacifikaciju veterana
Nažalost, veteranske organizacije, a posebno njihova rukovodstva, dale su se krajnje instrumentalizirati od HDZ-a, zapravo dale su se potkupiti, što je situacija koja traje praktički od kraja rata pa do danas. I ne vidi joj se kraj. Veterani i njihove organizacije uvijek su bili tu i još uvijek su tu svaki put kad treba zastrašiti opoziciju. To, naravno, i nije neki problem, jer nam je vječno konvulzivna oporba ionako politički limitirana, stalno ostavlja dojam isprepadanosti, uzdrmanosti, uznemirenosti i uzrujanosti, a zapravo uvijek djeluje kukavički i s figom u džepu. Osim toga, HDZ ima instrumente i za pacifikaciju samih veterana: kad mu zatreba, potegnut će pitanje pravih i lažnih veterana, pokrenut će, obično putem medija, kampanju protiv navodno neautentičnih boraca, a za one autentične, sve sa svrhom i ciljem da si takvim manipulacijama osigura dodatnu lojalnost i nepomućenu poslušnost veterana koji, uz penzionere, čine najvjerniji i najveći bazen potencijalnih glasova za HDZ. Spajanjem tih dviju kategorija u jedan jedinstveni kontingent vladajuća stranka ima dobitnu kombinaciju.
Dakako da politička konjunktura oličena u HDZ-ovom političkom inženjeringu nije jedini razlog brojnih problema s braniteljskom populacijom. Ima nešto i sistemski otežavajuće s tom populacijom. Naime, ljudi u uniformi i njihova prava u doba mira oduvijek su i svuda predstavljali problem. Najprije, (re)socijalizacija muškaraca u vojsci i ratu obično se događa u konzervativnom modu, tamo nužno dominiraju vrijednosti autoriteta, poslušnosti i hijerarhije. Stoga je djelomično razumljivo njihovo kasnije civilno opredjeljenje za slične političke opcije. Drugo, veteranski problemi zapravo ostaju nerješivi, u smislu njihovog definitivnog okončanja. Nesporazumi na relaciji bivši ratnici – civili, i to ne samo u nas, nastavljaju se praktički ad infinitum. S tim u vezi bivši vojak, sociolog i pokretač časopisa “Polemos” Ozren Žunec u jednom svom tekstu pod naslovom “Apsolutna žrtva i relativna kompenzacija” otprije 13 godina na tu temu u rečenom časopisu zaključuje: “Veterani kao građani i pripadnici civilne sfere prihvatit će određenu razinu materijalnih kompenzacija, osobito ako je ona vidljivo različita od onih koje dobijaju druge deprivilegirane skupine, ali će određeni osjećaj nekompenziranosti uvijek ostati i ničim neće moći biti uklonjen. Civilna sfera, javnost sastavljena od onih koji nemaju vojničko iskustvo rata, smatrat će da su privilegije veterana pretjerane i prevelike i da su veterani paraziti, emocionalni ucjenitelji i beskrupulozni oportunisti.”
Kad se, dakle, na jedan ovakav, ionako zategnut odnos između civila i bivših ratnika nasloni pokvarena i cinička politika “najdržavotvornije stranke” koja je dvije frustracije, jedne bivših vojnika i druge civila nezadovoljnih kumuliranjem prava i povlastica razvojačenih branitelja, odlučila eksploatirati do krajnjih granica, onda nije ni čudo da se u konačnici stječe dojam da veterani ne rade ništa drugo osim što reketare čitavo društvo, a koliko na otpetljavanje tog čvora uopće mogu utjecati sindikati i njihove akcije, pitanje je veliko kao kuća trokatnica.
bilten
